fbpx

Deset optužnica za Prijedor

Pred Sudom BiH sudi se trinaestorici za ubistvo 150 civila u Zecovima i jedanaestorici za strijeljanje 110 civila u Ljubiji

Piše: Izet PERVIZ

Za ratne zločine počinjene nad Prijedorčanima do sada je, kako smo već pisali, osuđeno šezdeset pripadnika VRS-a, MUP-a RS-a i članova struktura civilnih vlasti RS-a, a među njima i komandant i najviši politički vrh. Ukupno im je izrečeno 884 godine zatvora, u koje su uračunate i dvije doživotne kazne, Radovanu Karadžiću i nepravomoćna Ratku Mladiću. Haški tribunal izrekao je šest presuda i osudio dvanaest osoba na 171 godinu zatvora, Sud BiH izrekao je 14 osuđujućih presuda i osudio 20 osoba na 286 godina zatvora, Okružni sud u Banjoj Luci izrekao je devet osuđujućih presuda, osudivši 20 osoba na 192 godine, i Županijski sud u Splitu osudio je jednu osobu na petnaest godina zatvora.
Ali, suđenja za zločine nad građanima Prijedora ovim nisu završena. Trenutno je aktuelno deset optužnica, na kojima se nalazi 35 bivših pripadnika VRS-a optuženih za teške ratne zločine počinjene u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području općine Prijedor. Sve ih je podiglo Tužilaštvo BiH i po većini se već vode sudski postupci.

ZECOVI I MISKA GLAVA

Već više od pet godina na Sudu BiH traje suđenje trinaestorici bivših pripadnika VRS-a, MUP-a RS-a i civilnih struktura RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede: Dušan Milunić, Radomir Stojnić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade Grujčić, Uroš Grujčić i Rajko Gnjatović. Optuženi su za mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine i ubistvo najmanje 150 civila u julu 1992. godine u selu Zecovi. Prema optužnici, Dušan Milunić bio je komandir Rasavačke čete Šestog bataljona 43. brigade VRS-a, Radomir Stojnić komandir rezervne stanice milicije Rasavci, a Radovan Četić predsjednik SDS-a i Kriznog štaba Rasavci. Ostali su bili pripadnici Rasavačke čete, milicije i drugih formacija. Glavni pretres otvoren je 16. juna 2015. godine. Na ovoj optužnici bio je i Zdravko Antonić, ali je on preminuo početkom maja 2018. godine i postupak protiv njega je obustavljen. U toku je iznošenje dokaza odbrane, koja po svoj prilici nastoji da postupak rastegne. Potvrđuju to i riječi sudije Šabana Maksumića, predsjedavajućeg Sudskog vijeća. On je na statusnoj konferenciji 15. novembra 2019. godine kazao da suđenje mora biti efikasnije, te naglasio da se dostavlja nepotpuna medicinska dokumentacija, ili se dostavlja u posljednji čas, kao i da se pregledi namjerno zakazuju u vrijeme održavanja pretresa. Sve to dovodi do učestalih odgađanja ročišta. Tako je suđenje planirano za 17. januar 2020. godine odgođeno zbog nedolaska Duška Zorića, koji izdržava kaznu u zatvoru u Mostaru. Navodno se, kada je sudska policija došla po njega, požalio na zdravstvene probleme, a njegov advokat Dragoslav Perić izjavio je da Zorić ima PTSP i da mu se stanje pogoršalo nakon saobraćajne nesreće koju je doživio prilikom jednog od odlazaka na ročište. Duško Zorić opet se nije pojavio na suđenju zakazanom za 16. mart 2020. godine, ali ročište nije odgođeno zbog njegovog nedolaska već zbog nepojavljivanja Z-11, zaštićenog svjedoka odbrane Boška Grujičića, koji je već četiri puta pozivan i za kojeg su službenici SIPA-e dobili informaciju da nije u Bosni, ali branilac Dejan Bogdanović tvrdi da jeste.

Dušan Milunić među optuženima za mučenja seksualno nasilje uništavanje i oduzimanje imovine i ubistvo najmanje 150 civila u julu 1992. godine u selu Zecovi

I Mijodrag Vujičić zvani Crnogorac optužen je za zločine u Zecovima, ali on je trenutno nedostupan domaćim sudskim organima. Optužnica Tužilaštva BiH od 29. decembra 2017. godine tereti ga da je od 23. do 28. juna 1992, kao pripadnik 43. prijedorske brigade, Rasavačke čete, kojoj je komandirao Dušan Milunić zvani Bizon, zajedno s pripadnicima rezervnog sastava milicije Rasavci, kojom je komandirao Radomir Stojnić zvani Grom, proganjao stanovnike bošnjačke nacionalnosti iz sela Zecovi, ubijao ih, mučio i prisilno preseljavao. U ovom progonu ubijeno je više od 150 civila, među njima i žene i djeca i starci, a preživjeli su pohvatani i zatočeni u logore “Keraterm”, “Omarska” i “Trnopolje”. Nakon ovog zločina, u Zecovima nije ostao niko od 701 stanovnika, koliko ih je bilo po popisu iz 1991. godine. Posmrtni ostaci nekih žrtava pronađeni su u masovnim grobnicama “Tomašica”, “Jakarina kosa”, “Hrastova glavica”, “Stari Kevljani”, “Redak”, “Pašinac” i drugim manjim masovnim te pojedinačnim grobnicama, a za dijelom posmrtnih ostataka i danas se traga. Vujičić se tereti i za progon civila iz Zecova na lokalitetu Gradina, počinjen 23. jula 1992. godine, te za deportaciju i nasilno odvođenje, uključujući i sedam članova jedne porodice koji su odvedeni u nepoznatom pravcu i otad im se gubi svaki trag.

Za zločine u Zecovima Tužilaštvo BiH podiglo je 31. decembra 2019. godine optužnicu protiv Jugomira Marčetića, ali ju je Sud BiH odbacio kao neosnovanu.

Pred Sudom BiH vodi se još jedan veliki proces za zločine u općini Prijedor. Na optužnici se nalazi jedanaest bivših pripadnika VRS-a, MUP-a RS-a i civilnih vlasti RS-a: Slobodan Taranjac, Milorad Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo Vukić, Milan Vukić, Marinko Praštalo, Slobodan Knežević i Miodrag Obradović. Optuženi su za nezakonito zatvaranje civila u Miskinoj Glavi i njihovo mučenje, a onda i smaknuće u Ljubiji na lokalitetu Kipe. Babić, Došenović i Praštalo optuženi su za sprovođenje civila na stadion “Ljubija”, gdje su zlostavljani i mučeni, a neki i ubijeni. Taranjca, Babića, Glušca, Zekanovića i Došenovića tereti se da su naredili ili prešutno bili saglasni da se civili, njih približno 110, zatvore u Domu u nehumanim uvjetima, gdje su mučeni, udarani i podvrgnuti torturama. Panić i Vukići terete se da su 27. jula 1992. godine iz Doma “Miska Glava” izveli jedanaest osoba i ubili ih na Hozića kamenu te njihova tijela zakopali. Taranjac, Glušić, Babić i Došenović terete se da su prikrili taj zločin. Kneževića se tereti da je pucnjem iz pištolja ubio jednu osobu ispred Doma u Miskoj Glavi, a Obradovića da je, pucajući iz pištolja, ubio tri civila na stadionu “Rudar”. Taranjac je optužen kao predsjednik Kriznog štaba Ljubija i čelnik civilne vlasti, Glušac u svojstvu zamjenika komandanta Šestog ljubijskog bataljona 43. brigade VRS-a, Babić kao operativac, Došenović kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, a ostali kao pripadnici Miskoglavske čete, vojne ili civilne policije.

Glavni pretres otvoren je 10. aprila 2017. godine. Tužilaštvo BiH traga za još nekolicinom osumnjičenih za ove zločine koji se nalaze izvan Bosne i Hercegovine. Tako je Slobodan Knežević uhapšen 6. decembra 2017. godine u Crnoj Gori. Isporučen je 23. marta 2018. godine. Optužnica podignuta 17. aprila 2018. godine potvrđena je 7. maja 2018. te spojena s velikom optužnicom. Milorad Obradović uhapšen je u Njemačkoj 8. januara 2017, a izručen 13. juna 2018. godine.

Milorad Obradović uhapšen je u Njemačkoj, sumnjiči se za smrt troje civila

Ranku Babiću sudi se pred Sudom BiH u još jednom procesu za zločine u Ljubiji. Ondje sjedi na optuženičkoj klupi skupa s Bratislavom Bilbijom i Đurom Adamovićem. Optužnica potvrđena 14. januara 2019. godine tereti ih da su, u svojstvu zapovjednika i pripadnika Ljubijskog bataljona VRS-a, u augustu 1992. godine došli u mjesto Ljeskare, odnosno u zaselak Bukvik, gdje su se nalazili civili bošnjačke nacionalnosti, te su odvojili više muškaraca, među njima i malodobne osobe. Potporučnik Bratislav Bilbija i vodnik Đuro Adamović, prema navodima optužnice, mučili su i zlostavljali izdvojene civile, od kojih su dvije osobe ubijene odmah u Bukviku (u optužnici stoji da je Adamović jednog od muškaraca udarao po tijelu, a drugog je, skupa s Bilbijom, udarao oštricom sjekire po glavi, te su jednom od civila naredili da pretučenog stavi u kolica, da bi ga na kraju nepoznati vojnik ubo nožem u grudi, od čega je preminuo), a trojica su odvedena u nepoznatom pravcu, od kada im se gubi svaki trag (tukli su ih, vezali žicom, naredili im da uđu u policijski kombi i odvezli). Kapetan I klase Ranko Babić, najstariji po činu, tereti se da je, osim sudjelovanja u samom počinjenju zločina, propustio poduzeti mjere kojima bi spriječio zločin ili kaznio počinioce. Suđenje je počelo 18. marta 2019. godine i nalazi se u fazi izvođenja svjedoka tužilaštva.

HAMBARINE I PUHARSKA

Pred Sudom BiH sudi se još dvojici pripadnika Šestog ljubijskog bataljona 43. prijedorske brigade VRS-a. Optužnica potvrđena 10. januara 2017. godine tereti Boru Milojicu i Želislava Rivića da su u julu 1992. ubili pet civila bošnjačke nacionalnosti koje je vojna policija dovela na punkt u Hambarinama, te da su ubili civila hrvatske nacionalnosti Dragana Begića. Osim toga, optužnica tereti Boru Milojicu da je u Hambarinama na punktu ubio Sameda Velibašića, Ramu Čelića dok je s porodicom sjedio ispred kuće, a Mehmeda Mulića dok je čuvao ovce, te da je u mjestu Volarić, skupa sa sada pokojnim Perom Đurićem, ubio devet civila romske nacionalnosti koji su kopali jamu za dvanaest ubijenih civila bošnjačke nacionalnosti. Prvostepenom presudom od 27. juna 2019. godine Želislav Rivić oslobođen je po svim tačkama optužnice, a Boro Milojica osuđen je na osam godina zatvora zbog ubistva Sameda Velibašića i Rame Čelića, ali je ova presuda ukinuta 1. novembra 2019. i naloženo je novo suđenje koje je počelo 28. januara 2020. godine.

Pred Sudom BiH otpočelo je 20. februara 2020. godine suđenje Sabahudinu Kajdiću. Njega optužnica od 5. decembra 2019. tereti da je kao pripadnik Prijedorske motorizovane brigade VRS-a, zajedno s drugim pripadnicima VRS-a, u julu 1992. godine u Gornjoj Puharskoj učestvovao u odvođenju dvojice civila (Muniba i Jusufa Delkića) kojima se otad gubi svaki trag, kao i da je učestvovao u odvođenju i ubistvu dvojice civila ubijenih na lokalitetu Jordan njive, a tereti se i za mučenje i zastrašivanje većeg broja civila bošnjačke nacionalnosti. U optužnici stoji i da je skupa s “Boškom Mudrinićem u junu 1992. u Gornjoj Puharskoj izveo iz kuće Fadilu Kurtović sa sinovima, te su ih premlatili”. Optužen je i da je neutvrđenog dana u vremenu od jula do augusta 1992. godine u Gornjoj Puharskoj, skupa s još nekoliko vojnika, ušao u kuću Mirsada i Hajre Grozdanović i naredio Mirsadu da izađe kako bi od njega uzeo novac, te da je premlatio Saliha Kejdića.

Sabahudin Kajdić zvani Saša već je osuđivan za ratne zločine. Osuđen je na tri godine pred Okružnim sudom u Banjoj Luci. S njim je osuđen i Sretan Rokvić, isto tako na tri godine. Kao pripadnici VRS-a, 17. augusta 1992. godine u poslijepodnevnim satima u Gornjoj Puharskoj iz škole su izveli Sefera Beširevića, civila bošnjačke nacionalnosti, odveli ga u pravcu rudnika “Crna dolina” i ubili ga. Tijelo nije pronađeno. Presuda je pravosnažna od 17. januara 2017. godine.

Branislav Gavranović optužen je za zločine u Donjoj Puharskoj. Optužnica potvrđena od Suda BiH u novembru 2015. godine tereti ga da je, kao pripadnik VRS-a, 19. augusta 1992, skupa s jednim NN licem, došao do jedne kuće za koju je znao da u njoj žive osobe bošnjačke nacionalnosti i silovao jednu ženu. Nedostupan je sudskim organima.

I Aleksandar Knjeginjić dugo je bio nedostupan. Uhapšen je u SAD-u decembra 2016. godine. Pred Saveznim sudom u Michigenu je, prema pisanju The New York Timesa, krajem 2017. godine osuđen na godinu zatvora jer prilikom useljenja nije naveo da je bio pripadnik VRS-a. Tvrdio je da je u Bosni i Hercegovini bio izložen progonu zbog toga što je u mješovitom braku, slagavši da mu je supruga Hrvatica umjesto Srpkinja. Iz Bosne je pobjegao 1994. godine. Do 2001. godine bio je u Holandiji, a onda je prešao u SAD, gdje je radio kao vozač. Izručen je iz SAD-a 21. augusta 2018. godine i nalazi se u pritvoru. Osumnjičen je da je u Prijedoru u noći između 30. i 31. marta 1994. godine, skupa s još tri osobe, učestvovao u ubistvu bračnog para Rejhana i Razije Sikirić. Sikirići su živjeli u prijedorskom naselju Urije, a pronađeni su na lokalitetu Čejreci u Prijedoru i ukopani na kolektivnoj dženazi u julu 2013. godine. Za ovaj ratni zločin 2009. godine osuđeni su na Okružnom sudu u Banjoj Luci Dušan Gagić i Mladen Popović na po deset godina, a s njima na optužnici bio je i Đoko Došen, koji je u toku suđenja preminuo.

Pred Sudom BiH sudi se i Mirku Vrućiniću. Optužnica potvrđena 28. januara 2015. godine tereti ga da je, kao načelnik SJB i član Kriznog štaba Sanski Most, od aprila do kraja 1992. godine učestvovao u progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u ovoj općini i u selu Briševu u općini Prijedor. Suđenje je počelo 22. aprila 2015, dokazni je postupak okončan, tužilaštvo je izreklo završnu riječ, a odbrana će 31. augusta 2020. godine.

Nekoliko osumnjičenih za zločine počinjene na području općine Prijedor nalazilo se na listi koju je Tužilaštvo u Hagu proslijedilo Tužilaštvu BiH. Na “A listi” bio je pukovnik Slobodan Kuruzović, član Kriznog štaba Prijedor i zapovjednik logora “Trnopolje” koji je u međuvremenu preminuo, Momčilo Radanović, predratni taksist, u ratu vođa grupe četnika iz Omarske, a nakon rata potpredsjednik Opštine Prijedor, i Radmilo Zeljaja, general-major VRS-a, komandant 45. prijedorske motorizovane brigade i član Kriznog štaba Prijedor, po komandnoj odgovornosti odgovoran za pokolje u, među ostalim mjestima, Kozarcu, Hambarinama i Čarakovu, a koji kao penzionirani oficir JNA živi u Beogradu. Na “C listi” nalazi se Milorad Bilbija zvani Rade, za kojeg se pisalo da je bio zapovjednik Ljubijskog bataljona u sastavu Pete kozarske brigade.

Radmilo Zeljaja po komandnoj odgovornosti odgovoran za pokolje u među ostalim mjestima Kozarcu, Hambarinama i Čarakovu kao penzionirani oficir JNA živi u Beogradu

OSLOBOĐENI

Za ratne zločine na području općine Prijedor do sada je oslobođeno 26 optuženih pripadnika VRS-a, MUP-a RS-a i civilnih struktura vlasti RS-a, dok su trojica preminula u toku sudskog postupka pred Sudom BiH: Dragomir Tintor (optužen za zločine u Čarakovu), Zdravko Antonić (optužen za zločine u Zecovima) i Đoko Došen (optužen za učešće u ubistvu bračnog para Sikirići u naselju Urije).
Pred Sudom BiH oslobođeni su Milorad Radaković, Petar Čivčić i Branko Topola (Korićanske stijene), Milan Gavrilović i Radenko Marinović (“Omarska”, “Manjača”), Mitar Vlasenko, Rade Vlasenko i Drago Končar (Kozarac), Rade Vlasenko, Drago Končar i Milan Krupljanin (Kozarac i druga mjesta), Rade Vlasenko (Trnopolje), Milorad Radaković i Goran Pejić (Tukovi).

Rade Vlasenko sjedao je tri puta na optuženičku klupu i sva tri puta bio je oslobođen. Prvi put, skupa s Mitrom Vlasenkom i Dragom Končarom, oslobođen je optužbe da je 26. maja 1992. godine, ili približno tog datuma, učestvovao u “čišćenju” Kozarca, tukao i maltretirao uhapšene, muškarci su zatvarani u logore, a žene, djeca i starci protjerani; da su 4. juna 1992. godine, ili približno tog datuma, učestvovali u strijeljanju grupe civila koju su našli kako se krije u ruševinama kuće Muharema Čirkina, da su ih izveli iz ruševina, postrojili u vrstu i otvorili vatru, ubijeni su: Muharem (Huske) Čirkin (1945), Mirsad (Halila) Halkić (1971), Emir (Fadila) Talić (1972), Enes (Hasana) Talić (1971), Safet (Hamdije) Bešić (1967), Emin (Hamdije) Bešić (1971), Mirsad (Zahida) Forić (1974) i Zilhad (Zahida) Forić (1973), čija su tijela ekshumirana 21. septembra 1999. godine, osim Mirsada i Zilhada Forića, koji se i danas vode kao nestali. Ta presuda potvrđena je 16. juna 2017. godine. Drugi put, pravosnažnom presudom od 10. januara 2019. godine, oslobođen je optužnice da je, skupa s Dragom Končarom i Milanom Krupljaninom, u julu 1992. godine u naselju Barakovac učestvovao u ubistvu Rajife Memić i njene majke Radife Kurtović te u ubistvu Hasana Ahmetćehajića, Hilme Ahmetćehajića i Himze Velića, a u zaseoku Kalata u ubistvima Ebila Mandžukića i Safeta Muratćehajića. Treći put oslobođen je optužnice koja ga je teretila da je u julu ili početkom augusta 1992. godine, zajedno s Milošem Fušnarem, pripadnikom VRS-a, došao u logor Trnopolje i izveo Midhata (Nihada) Mahmuljina (1975) i još jednog logoraša, Mujkanovića, te da su ih odveli na prinudni rad. Mujkanović je pobjegao, a Mahmuljin je ubijen i ekshumiran u maju 1999. godine u gradskom groblju “Pašinac”.

Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci oslobođeni su Ranko Jakovljević, Miroslav Čađo, Mile Rodić, Dražen Raković, Rade Savić, Gojko Kesić, Zoran Banović, Miroslav Zec, Đorđe Jelčić, Zoran Milojica i Slobodan Muzgonja. Svi su bili na istoj optužnici. Ranko Jakovljević terećen je da je organizirao stražu i ograničio kretanje svećenika rimokatoličke crkve i njegovih roditelja u njihovoj kući, te da je straža vršila neprekidne smjene u dvorištu i kući svećenikove porodice sve do 19. septembra 1995. godine, kada je u noći porodica odvedena od nepoznatih lica u nepoznatom pravcu i za čiju se sudbinu nije znalo sve do 5. oktobra 2001, kada su njihova tijela pronađena u bunaru u selu Rizvanovići. Ostale je optužnica teretila da su izvršavali Jakovljevićeva naređenja.

Okružni sud u Banjoj Luci oslobodio je Bogoljuba Kosa, Milana Maksimovića i Duška Vlačinu optužbe da su, Kos kao zamjenik komandira policijske stanice Prijedor, Maksimović kao rukovodilac utovarivačem u Rudniku željeza Ljubija i Vlačina kao tehnički rukovodilac u Rudniku, učestvovali u rušenju Pastoralnog centra u Prijedoru u vlasništvu rimokatoličke Župe sv. Josipa.

Viši sud u Beogradu oslobodio je Duška Kesara optužbe da je, kao pripadnik rezervnog sastava policije RS-a, u martu 1994. godine bacio bombu na kuću vlasnika bošnjačke nacionalnosti, a onda ušao unutra i pobio preživjele. Prvostepenom presudom u septembru 2010. godine osuđen je na petnaest godina, ali je u februaru 2011. apelaciono vijeće ukinulo ovu presudu. U ponovljenom postupku u novembru 2011. godine opet je osuđen na petnaest godina, da bi ga apelaciono vijeće u novembru 2012. potpuno oslobodilo. Tri osobe, navedene u optužnici protiv Duška Kesara kao suizvršioci, osuđene su pred Okružnim sudom u Banjoj Luci – Dragiša Radaković i Draško Krndija na po dvadeset i Radoslav Knežević na petnaest godina zatvora.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!