Deset nominacija za Oskara filmu “Miljenica”: Grk na dvoru kraljice Ane

The Favourite; drama; SAD / Velika Britanija / Irska, 2018; Režija: Yorgos Lanthimos; Uloge: Emma Stone, Olivia Colman, Rachel Weisz, Nicholas Hoult...

Novi film grčkog režisera Yorgosa Lanthimosa Miljenica (The Favourite), nastao prema scenariju Deborah Davis i Tonyja McNamara, osvojio je čak deset nominacija za nagradu Američke filmske akademije. Osim u kategoriji najboljeg filma, Miljenica je donijela nominacije režiseru Yorgosu Lanthimosu i trima glumicama – Oliviji Colman za glavnu ulogu te Emmi Stone i Rachel Weisz za sporedne. Također, film je nominiran za originalni scenarij, fotografiju, montažu, scenografiju i kostimografiju.

Riječ je, dakle, o okvirno historijskoj drami smještenoj u 18. stoljeće u Englesku, gdje kraljevstvom vlada luckasta i bizarna kraljica Ana (Olivia Colman), krhkog zdravlja te skrivenih homoseksualnih sklonosti i bez ikakvog interesa za upravljanje zemljom na presudnom historijskom raskršću. Naime, Engleska je u jeku rata s Francuskom, a, dok opozicija u Parlamentu zagovara mir, kraljica iz apsolutne ravnodušnosti i pod snažnim utjecajem svoje savjetnice Sare Churchill, vojvotkinje od Marlborougha (Rachel Weisz), nastavlja rat i povećava porez na zemlju. Inteligentna i ambiciozna vojvotkinja koristi izrazitu naklonost kraljice, kao i njenu krajnju bezvoljnost za životom i korištenje krune samo za zadovoljenje ličnih potreba.

Sve naizgled funkcionira savršeno, dok u dvor ne “zaluta” mlada Sarina rodica Abigail Hill (Emma Stone), koju je plemićki otac izgubio na kocki i koja je sada na prosjačkom štapu, primorana da moli za posao sluškinje u kraljevskoj palači. I dobiva ga, zahvaljujući nevinom i umiljatom izgledu te odmjerenim i lijepo upakiranim riječima. Ono što Lady Sara tada nije znala jeste da Abigail nije stigla u dvor da bude sluškinja koja pere podove lužinom i spava na podu s ostalim robljem, već da preuzme njenu zavidnu poziciju koja podrazumijeva i kraljičin krevet. Kada Abigail slučajno otkrije bizarnu seksualnu vezu između kraljice i Lady Sare, između njih dvije počinje otvorena bitka za kraljičinu naklonost, ispunjena ogovaranjem, izdajama, zabijanjem noževa u leđa i prsa, u kojoj će jedna sluškinja biti konstantno korak ispred samouvjerene dvorske dame.

Grčki režiser Yorgos Lanthimos pažnju filmske kritike privukao je debitantskim filmom Kinetta (2005), dok je već s drugim filmom, mračnom satirom naslova Očnjak (Dogtooth, 2009), u kojoj petočlana porodica živi u kući opasanoj visokom betonskom ogradom odvojena od ostatka svijeta, potvrdio svoj prepoznatljiv filmski izražaj te postavio temelje novog filmskog pokreta u Grčkoj, koji će ubrzo biti prozvan “čudni val”. Očnjak je okarakteriziran kao ostvarenje koje uz pomoć metafore i humora dokazuje kako tradicionalna struktura porodice mora vratiti sigurnost i kontrolu. Istražujući fenomen distopijskog društva, svojstvenog žanru naučne fantastike, u kojem se kriju strahovi čovječanstva u 21. stoljeću, i metaforizirajući patrijarhalne normativne vrijednosti neophodne u, naprimjer, komunističkim društvenim sistema, film Yorgosa Lanthimosa donosi originalan prikaz tzv. “društva kontrole” savremenog doba u kojem apsolutna vlast pripada “Velikom Bratu”.

Nakon naslova Alpe (2011), u kojem prikazuje grupu ljudi koji preuzimaju uloge pokojnika kako bi ožalošćenima pomogli da se izbore s bolom i životnom krizom, Lanthimos učvršćuje prepoznatljivost svog stila, kojeg određuju krajnje hladan pristup u kreaciji likova i dijaloga koji podsjeća na čitanje i preslušavanje napamet naučenog teksta, upečatljivo statična režija i fotografija u kojoj glave glumaca često bivaju “odsječene” povremenim kretnjama kamere.

Sa svakim novim filmom ovaj najveći “čudak” među režiserima nadograđuje i razvija svoj filmski izražaj. Tako je 2015. godine prvi put zakoračio i na englesko govorno područje s apsurdističkom distopijskom crnom komedijom Jastog (The Lobster), dok je dvije godine poslije ponovno “šokirao” filmski svijet s psihološkim hororom rijetkog autorskog karaktera Ubistvo svetog jelena. Uz eksplicitne scene nasilja, automatiziran dijalog, dehumanizirane likove, posvete Stanleyu Kubricku i Michaelu Hanekeu, Ubistvo svetog jelena intrigantno je filmsko djelo o krajnjoj otuđenosti čovjeka u današnjem apsurdnom svijetu, u kojem otac ne može odlučiti koje će dijete žrtvovati, jer ih oboje jednako ne poznaje i ne voli.

Ipak, savršenu mjeru za svoje autorstvo Yorgos Lanthimos pronalazi u uvijek intrigantnom kraljevskom dvoru, i to u stvarnoj priči o britanskoj kraljici Ani iz 18. stoljeća i njenoj bliskoj savjetnici Lady Sari te o njihovoj svađi i, na koncu, prekidu velikog prijateljstva. Dok, s jedne strane Lanthimos ovaj historijski događaj okreće naglavačke i oblikuje ga koristeći se svojim prepoznatljivim izražajnim sredstvima, s druge strane kreira realistično i uvjerljivo ostvarenje koje je “prisililo” Američku filmsku akademiju da proviri i izvan zidina “oskarovskog” filma.

Iako će širokom gledateljstvu ispočetka djelovati da gledaju još jednu u nizu kostimiranih drama s historijskom pozadinom, nakon što kraljica izgovori rečenicu: “Volim kako stavlja jezik u mene”, misleći na služavku Abigail, shvatit će da se ne nalaze u filmskim svjetovima Elizabethe (1998, 2007) ili Zaljubljenog Shakespearea (1998), već u bizarnom prostoru ljudskih intriga u kakvom se prije nikada nisu zatekli. Smjestivši ga ispod krova kraljevskog dvora, taj klaustrofobični prostor konstantne prijetnje, slutnje, neizvjesnosti režiser gradi uz pomoć širokougaonih objektiva u obliku ribljeg oka, naglim dezorijentirajućim pokretima i vožnjama kamere te agresivnim otkucajima muzike koji, kao u filmovima Christophera Nolana, ispunjavaju pritiskom i povezuju ionako dramatičnu i atmosferičnu radnju.

Uporedo, Lanthimos odbija i na trenutak napustiti historijski okvir te kostimografske i scenografske aspekte filma upotpunjuje sa svijećama kao jedinom interijerskom rasvjetom te, kao i u filmu Barry Lyndon (1975) Stanleya Kubricka, stvara misteriozno i nadrealno ozračje za svoje protagoniste. Također, za razliku od dijaloga u prethodnim Lanthimosovim filmovima, koji je imao za cilj totalnu robotizaciju čovjeka, u Miljenici on teče gotovo neprimjetno i predstavlja dio prirode hladnih i beskompromisnih junakinja. Tu su, svakako, i čudni, bizarni i apsurdni trenuci kao zaštitni znak Lanthimosovog autorskog senzibiliteta, koji su sada, zbog uzemljenosti priče u stvarnosti, svedeni na povremene utrke pataka u dvoru te gađanje truhlim narandžama.

U konačnici, ovo je i feminističko ostvarenje u kojem je prezentirana nadmoć žena kao apsolutnih vladarica, naspram muškaraca koji, našminkanih lica i uvijenih perika, samo izdaleka posmatraju razuzdane odaje beskonačne ženske slobode. Ipak, najvažnije, Miljenica je film o ljubavi, nekad suviše grotesknoj, ponekad bolno tragičnoj, ali nadasve istinitoj i postojećoj, o toj riječi nedokučivog značenja koju kroz stoljeća uporno mijenjamo za laž. Kao u posljednjem kadru Lanthimosovog naslova u kojem Ani Abigail masira bolesnu i bolnu nogu. Dok zečevi kao simboli novog života trčkaraju besciljno, one uporedo spoznaju da se lažu i da je prava ljubav negdje drugo.

PROČITAJTE I...

Estetski i etički model kojim se vodim sličan je u posljednjih pet predstava. Mislim da su predstave čak dodatno stilizirane, ali siže je pojednostavljen. Vjerovatno su mi dojadile metafore iz treće ruke, beskonačno intelektualiziranje, koje više štiti umjetnike-kukavice. Trudim se biti direktan. Jasan. Mogu potpuno različite priče ispričati koristeći se jezikom teatra. I usput se i zabaviti

U utorak, 12. novembra 2019. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu održana je promocija Zbornika radova Alija Isaković i bosanski jezik. Promociju su organizirali Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu i Gazi Husrev-begova biblioteka, a promotori su bili prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Alen Kalajdžija, prof. dr. Uzeir Bavčić i prof. dr. Alija Pirić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!