Da se poslužim simbolizmom islamskog svjedočenja la ilahe illa Allah (nema Boga osim Allaha): reći “la” (ne) bez izgovaranja “illa” (osim) nije dovoljno. Vjernik kaže “la” svim lažnim božanstvima i tjelesnim požudama da bi mogao reći “illa” jedinom Bogu. “La” negira, “illa” potvrđuje. Derrida je, čini se, zaglavio na “la” (ne)
reći. Time što je beskrajan, Bog je izvan svih opisa.</p>
<p>Ovo ne implicira da možemo o Bogu reći bilo šta. Bog je sam o sebi govorio. “Via negativa” je poput hinduističkog “neti neti” (“ni ovo, ni to”). Upozorava nas na konceptualističku zamku hvatanja za ono što se na prvi pogled doima stvarnim i poziva nas da to odbacimo i sačekamo nešto što tek treba se ostvariti.</p>
<p>U islamskoj tradiciji, teolozi su se žestoko borili da odbrane transcendentnost Boga (tanzih) od opasnosti antropomorfizma (tashbih). Posebice su Mutaziliti bili ustrajni u čuvanju Božije apsolutne transcendentnosti. Predstavljanje Boga, međutim, kao potpuno “drugog” donosi rizik odvajanja Boga od svijeta. Apsolutno transcendentan Bog bez veza s ovim svijetom postaje prije “regulatorni princip” nego božansko biće. Ovo je bio osnovni problem kod Aristotela i njegovih sljedbenika u temama koje su se odnosile na Boga.</p>
<p>Čista negacija, dakle, nije dovoljna. Potrebno ju je upotpuniti pozitivnim pretpostavkama. Da se poslužim simbolizmom islamskog svjedočenja <em>la ilahe illa Allah</em> (nema Boga osim Allaha): reći “la” (ne) bez izgovaranja “illa” (osim) nije dovoljno. Vjernik kaže “la” svim lažnim božanstvima i tjelesnim požudama da bi mogao reći “illa” jedinom Bogu. “La” negira, “illa” potvrđuje. Derrida je, čini se, zaglavio na “la” (ne).</p>
<p>Ibn-Arabi, veliki sufijski filozof iz 13. stoljeća, tvrdio je da niti transcendencija niti imanencija same po sebi nisu pravedne prema Bogu. Svaka poziva metafizičke greške i teološku nepogodnost. Umjesto toga, on je predložio poziciju onoga što je on nazvao “istinskim vjernikom” koji vidi s oba oka.</p>
<p>Istinski vjernik neko je ko vidi i Boga i sve ostalo s “dva oka” (dhu'l-‘aynayn). S jednim okom on Boga vidi kao potpuno transcendentnog, udaljenog, uzvišenog i različitog. Na tom nivou, Bog je ogromna misterija i izvan svakog opisa. Tu je Bog kojeg treba obožavati.</p>
<p>Isti vjernik vidi Boga svojim drugim okom ovdje i sada, uvijek prisutnog i bliskog. Tu je Bog vrhovni prijatelj, voljeni svim zaljubljenicima, centar put kojeg se sve stvari kreću.</p>
<p>Po Ibn-Arabiju, jedino gledanjem Boga s oba oka možemo biti pravedni prema Njegovoj transcendenciji – imanenciji. Gledanje Boga s oba oka ne vodi ka dualnosti jer stvari vidimo s dva oka, a ono što vidimo nije dvoje nego jedno.</p>
<p>Gledanje s dva oka znači uspostavljanje ravnoteže između krajnosti. To znači izbjegavanje fanatizma i redukcionizma. To daje cjelinu i dubinu našoj viziji svijeta i ujedinjuje dok slavi različitosti.</p>
<p>“Via negativa” sama po sebi ne može polučiti rezultate. Beskonačna igra označivača kroz dekonstrukciju može nam ponuditi neke oslobađajuće perspektive, ali nam ne omogućava da pronađemo dom u svijetu beskućnih umova, iskorijenjenih tradicija i bezdušnih masa. Derridin uzvik “neti neti” jeste pohvalan poziv na odbijanje hegemonističkih zahtjeva modernizma. Ipak, da bismo našim životima dali smisao, potrebno nam je nešto više od običnog “ne”.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
ZVALI SU JE ŽUTASljedeći članak
Jovanka s Bijedićevim smaknućem nema ništa
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo