Demagogija na steroidima

“Oni se neće i ne mogu suprotstaviti pritiscima Sjedinjenih Država, podršci SAD terorizmu ili pokušajima intervencije. Oni ne mogu progovoriti ni jednu riječ protiv opsade Turske sa sjevera Sirije i tjeranja Turske s istočnog Mediterana. Oduševljeni su naporima Sjedinjenih Država glede urušavanja turske ekonomije. Smeta im intervencija Turske protiv organizacija koje joj prijete. Da mogu, izazvali bi rat između Turske i Rusije. Brzo bi izvukli naše trupe iz Sirije i odmah okončali borbu protiv PKK-a u Anatoliji”

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Šutnja kojom je opozicija “prokomentirala” priznanje tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) da je njihova omladina, koju su za ovu priliku nazvali “djeca vatre”, podmetnula oko 25 šumskih požara tokom jula i augusta, koliko je odvratna, toliko je “razumljiva”. Loš tajming – preuzimanje odgovornosti za te požare baš je palo u momentu kada glavna opoziciona partija, Narodna republikanska partija (CHP), čini sve da privremenu suspenziju gradonačelnika Diyarbakıra Mardina i Vana (dok traje istraga i eventualni sudski proces o njihovoj saradnji s PKK) predstavi kao napad (Vlade) na demokratiju. A malo je nezgodno braniti demokratska prava političkog krila terorističke organizacije koja je upravo pokazala koliko joj je stalo do drveća, prirode, ekologije i sličnih opoziciji tako “dragih” stvari koje pokušava da politizira još od tzv. Gezi protesta, odnosno od 2013. godine. Ima neke (uvrnute) simbolike u tome da je upravo drvo simbol tog političkog krila – Demokratske partije naroda (HDP), jer kao da se radi o svojevrsnom (političkom) samospaljivanju.

HEKTARI SPRŽENE ZEMLJE

CHP igra ulogu vatrogasca koji s jedne strane pokušava da spriječi to samospaljivanje, a s druge strane, zajedno s HDP-om, pokušava da podmetne požar širih razmjera. Njihovi (nezvanični) zvaničnici pojurili su put jugoistoka zemlje da se solidariziraju s predstavnicima političkog krila terorističke PKK. Iz političke crne rupe pojavio se Muharrem İnce (funkcija – bivši kandidat za predsjednika Republike). Prosto postaje smiješno kada se zna da je İnce svojevremeno dao otkaz kao nastavnik u državnoj školi kada je bio raspoređen u taj dio zemlje. Odmah za njim, praćen svom medijskom pompom, otišao je gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu (rođen Müdafa). Osim uobičajenog blebetanja o grljenju – kao da će grljenje pripadnika organizacije koja je odgovorna za 40 hiljada izgubljenih ljudskih života, a u protekla dva mjeseca i za stotine hektara spržene zemlje, riješiti pitanje terorizma – on je izgovorio i jednu vrlo zlokobnu rečenicu: “Mi stojimo uz vas na istom mjestu.”

Prije svega se postavlja pitanje ko su to “mi” u toj rečenici, ali najbitnije je koje je to mjesto. Naravno, odgovor, kada je (najzad) u ponedjeljak 2. septembra stao pred novinare, bio je u stilu “na strani demokratije” i “volje naroda”. I to na prvi pogled može logično i pravično zazvučati. Međutim, ono što je neporeciva činjenica jeste da HDP ne vidi PKK kao terorističku organizaciju. Nebrojeno su puta HDP zvaničnici to javno govorili. Da li demokratija ide ruku pod ruku s terorizmom? Po HDP/PKK da, naravno. Nije uzalud Cemil Bayık, jedan od pet osnivača PKK-a, poslije izbora juna 2015. (ponosno) izjavio: “Da nije PKK-a, HDP ne bi osvojio ni 5% glasova.” Prema tome, biti na “istom mjestu” s HDP-om veoma je klizav teren.

Ekrem u Diyarbakıru nijednom nije spomenuo PKK. I to je sasvim u skladu s politikom CHP-a. Dok nije problem njihovim zvaničnicima da osude “sve oblike nasilja” i/ili terorizma generalno, spominjanje PKK-a već je problem, jer će se (javno-tajni) saveznici (HDP) naljutiti. Isto to važi i za odnos prema terorističkoj organizaciji fetulahdžija (FETÖ), i tu “stidljivost” dijele sve opozicione partije i organizacije.

“Zašto su diskursi CHP-a, Saadet partije, Dobre partije, PKK-a, FETÖ-a i renegata AK partije isti?”, pita se glavni i odgovorni urednik Yeni Şafaka İbrahim Karagül u svojoj kolumni od ponedjeljka i zaključuje da je na djelu (vanjski) politički inženjering koji za cilj ima isto što su imali za cilj Gezi protesti i pokušaj puča 15. jula 2016. Samo se sada radi o “ujedinjenom frontu” koji pod isti kišobran stavlja sve političke opcije i identitete.

U tom inžinjeringu jednu od ključnih uloga igra gradonačelnik Istanbula. Već se nazire jedan obrazac kako će on politički funkcionirati (iako po definiciji to nije politička funkcija). Taj obrazac bit će primijenjen kako na odnos prema predizbornim obećanjima, tako na izjave / djelovanje koje se bazi njegove matične partije (CHP) i/ili širem javnom mnijenju mogu učiniti neprihvatljivim. O čemu se radi? Pa kada Ekrem Müdafa (İmamoğlu) trči u Mardin i Diyarbakır da podrži suspendirane gradonačelnike, onda će to, prema izjavama televizijskih CHP “talking headsa”, biti “privatni čin gradonačelnika Istanbula”. Isto tako, samo u obrnutom pravcu, kada prekrši predizborno obećanje da će prijevoz školske djece u Istanbulu biti besplatan i opali 20% poskupljenje na isti, gradonačelnikov portparol reći će da to nije bilo njegovo obećanje nego obećanje CHP-a.

S druge strane, svaki eventualni popularni potez (do sada ih baš i nije bilo), kao uostalom i pobjeda na lokalnim izborima, bit će prisvojena od strane CHP-a. Pitam se šta će biti s predizbornim obećanjem o besplatnom hljebu, mlijeku i vodi štampanom na ogromnim plakatima uz Ekremovu sliku i CHP logo (i manjim slovima “za socijalno ugrožene”) – što je bio populizam na steroidima. Kada smo već kod steroida – na djelu je demagogija na steroidima, rekao bih. Dakle, poput Schrödingerove mačke, koja je istovremeno živa i mrtva, Ekrem će biti partijska i nepartijska ličnost.

DJECA VATRE

Sve gore napisano površnom posmatraču (naročito iz inostranstva) može se učiniti kao legitimna politička strategija u borbi za vlast. Nije neviđeno da se opozicione partije koje nemaju nikakvih dodirnih tačaka, naprotiv, ideološki su (trebale bi biti) suprotstavljane, ujedinjuju u toj borbi. “Vjeru za večeru” bio bi najkraći opis takvog besprincipijelnog političkog udruživanja. No, kao što rekoh, to bi se moglo smjestiti u okvir legitimnosti. Međutim, specifičnost turske situacije jeste da opozicija nema blagu namjeru da eventualnim preuzimanjem vlasti nastavi tamo gdje je AK partija stala. Dakle, dalje putem stvarne nezavisnosti i interesa turskog naroda. To je, barem odavde gledano, veoma jasno, a možda se najjasnije moglo vidjeti i iz inostranstva kada se onomad poslije izbora, juna 2015. godine, pokušala progurati (naročito iz inostranstva) tzv. “velika koalicija” (koalicija protuprirodnog bluda) između CHP-a i AK partije. Naime, CHP je želio restauraciju, čitaj: povratak na stanje u kome je Turska poslušni klijent Zapada generalno, a SAD posebno.

“Oni se neće i ne mogu suprotstaviti pritiscima Sjedinjenih Država, podršci SAD terorizmu ili pokušajima intervencije. Oni ne mogu progovoriti ni jednu riječ protiv opsade Turske sa sjevera Sirije i tjeranja Turske s istočnog Mediterana. Oduševljeni su naporima Sjedinjenih Država glede urušavanja turske ekonomije. Smeta im intervencija Turske protiv organizacija koje joj prijete. Da mogu, izazvali bi rat između Turske i Rusije. Brzo bi izvukli naše trupe iz Sirije i odmah okončali borbu protiv PKK-a u Anatoliji”, piše Karagül u istoj kolumni. Možda se nekom njegove riječi mogu učiniti pretjerane, ali svaka tvrdnja iz njih bi se mogla potkrijepiti već viđenim primjerom.

Da li će strategija uspjeti? Karagül sumnja: “Doba kupovine moći od onih koji rade na unazađenju Turske je drevna povijest. Možda će im ovo biti posljednja igra. Ovaj politički inženjering, oni koji se nadaju njegovom uspjehu su na pogrešnoj strani historije”, piše. Da će opozicija probati da “inkasira” relativne uspjehe na lokalnim izborima, bilo je jasno, kao i to da će probati da primijeni model “bit ću sve što hoće”, koji je tim uspjesima doprinio. No, sve to može vrlo lahko da joj eksplodira u lice. Kao prvo, ono o laganju kroz jedinicu vremena, što se završava sa “ne možeš lagati sve ljude sve vrijeme”, radi protiv nje, a lizanje, makar posredno preko političkog krila, s organizacijom koja u najbukvalnijem smislu pije krv narodu ne može se (dugo) predstavljati kao branjenje demokratskih principa.

Dok sam završavao ovaj tekst, stigla je vijest o velikom šumskom požaru u Antaliji. Pitam se da li će se PKK opet pohvaliti ručnim radom svoje “djece vatre”?

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!