fbpx

Dani progona Bošnjaka Bosanskog Novog 1992. godine: Genocid u Ekićima

Muško stanovništvo ovog naselja bezobzirno je pobijeno, žene i djeca prognani, a kuće nakon pljačke popaljene i porušene. U pokolju izvršenom 22. juna 1992. ubijeno je trinaest članova porodice Ekić, pet članova porodice Alić, četiri člana porodice Ramadan (otac Ramo i sinovi Senad, Emir i Jasmin), dva člana porodice Dedić i po jedan član iz porodica Selmić, Klehić i Zdionica. Nekoliko dana prije pokolja od posljedica ranjavanja umrla je mještanka Zumra Ekić, koju je ustrijelio Dragan Baltić iz Maslovara. Danas Ekići i Alići više ne postoje

 

 

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Na cijelom području Bosne i Hercegovine razasuto je na stotine pustih, polupustih i uništenih bošnjačkih sela. Za sve je zajedničko da su gotovo sva stradala u posljednjem ratu, odnosno velikosrpskoj i manjim dijelom u agresiji susjedne Hrvatske. Posljednjih 150 godina na ovom dijelu Balkana urbicid i genocid nad Bošnjacima kao da je postala ustaljena ratna praksa i tradicija naroda s kojima smo dijelili isti životni prostor. Spašavajući tek gole živote, Bošnjaci već stoljeće i po napuštaju svoja ognjišta i mezare svojih predaka i odlaze u sredine u kojima će moći živjeti daleko od zla svojih dojučerašnjih komšija. Jedno od bošnjačkih naselja koje je u protekloj agresiji razoreno i trajno uništeno jeste selo Ekići-Alići u Maslovarama kod Blagaj Japre u općini Bosanski Novi. Ovo je selo ubijeno. Da, ubijeno, jer stradala naselja u većini slučajeva ožive, dok su Ekići-Alići ostali pusti i skoro potpuno zaboravljeni. Muško stanovništvo ovog naselja bezobzirno je pobijeno, žene i djeca prognani, a kuće nakon pljačke popaljene i porušene.

POBIJENI SAMO ZATO ŠTO SU BOŠNJACI

Pokolj se desio 22. juna 1992. godine. Tog dana, u akšamske sate, vraćajući se sa sahrane poginulog pripadnika Vojske Republike Srpske Radenka Baltića, grupa ubica, pripadnika VRS‑a i TO, iz obližnjih srpskih naselja krenula je da “osveti” ratnog druga tako što će pobiti nedužne Bošnjake zaseoka Ekići-Alići. Pobijeni Bošnjaci nisu bili naoružani, nisu predstavljali nikakvu prijetnju niti su imali bilo kakvu krivicu. Prema svjedočenju preživjelih žena i djece, u njihovo selo upala je grupa do zuba naoružanih srpskih vojnika u maskirnim uniformama, istjerujući sve iz kuća. Među njima su preživjeli prepoznali i neke svoje komšije, poznanike i “prijatelje”.

Niže kuće Mehe Alića, pokraj pravoslavnog groblja, odvojili su muškarce od djece i žena, koje su prevezli u Bosanski Novi. Muškarce, njih 24, odveli su kod kuće Saliha Dedića i sve do zadnjeg pobili. Na putu prema selu ubili su trojicu mještana, tako da broj ubijenih iznosi 27. Najstarija žrtva bio je osamdesetjednogodišnji dedo Jusuf Ekić. U zločinu je ubijeno trinaest članova porodice Ekić, pet članova porodice Alić, četiri člana porodice Ramadan (otac Ramo i sinovi Senad, Emir i Jasmin), dva člana porodice Dedić i po jedan član iz porodica Selmić, Klehić i Zdionica. Nekoliko dana prije pokolja od posljedica ranjavanja umrla je mještanka Zumra Ekić, koju je ustrijelio Dragan Baltić, cestar iz Maslovara, “poigravajući” se automatskom puškom. Danas Ekići i Alići više ne postoje. Nema ih ni na mapi. Malobrojni preživjeli, zbog pretrpljenog straha i nedostatka potrebne podrške, nisu se vratili u porušeno selo, čije ostatke već odavno prekriva šuma i gusto rastinje.

Selo koje je prije rata brojalo oko trideset bošnjačkih kuća i u kojem se nekad lijepo živjelo nakon rata obilazi tek nekolicina preživjelih i njihova rodbina na godišnjicu stradanja 22. juna, želeći očuvati sjećanje na svoje najmilije koji su pobijeni samo zato što su bili Bošnjaci. Tako je bilo i ove godine. Malobrojni preživjeli i njihove porodice s nekolicinom Bošnjaka, predstavnika vjerskog i društvenog života općine Bosanski Novi, u nedjelju 21. juna 2020. godine obišli su mjesto stradanja 28 nevino ubijenih stanovnika zaseoka Ekići-Alići i uz prigodan vjerski program prisjetili se stradanja bošnjačkog stanovništva općine Bosanski Novi. Zločin u zaseoku Ekići-Alići jeste zločin kakav u svojoj historiji ne pamti dolina Japre. Karadžićevi četnici pobili su sve muškarce koje su zatekli u selu, preživjela su samo sedmerica, koji se spletom različitih okolnosti nisu tada zatekli u selu. Jedan od njih jeste i Bekir Alić, koji je spasio živu glavu samo zahvaljujući svojoj odsutnosti tog dana iz sela. Njegov otac, braća i sestrić (koji je bio u posjeti svom djedu i daidžama) nisu imali tu sreću.

“Tog dana, 22. juna 1992. godine, bila je sahrana srpskom oficiru Radenku Baltiću, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći vraćajući se s ratišta iz Jajca za Bosanski Novi, odnosno selo Jošavu. Naravno, oni su to pokazali kao pogibiju na ratištu i htjeli su ga osvetiti. I onda su spoznali da selo Alići i Ekići nisu iseljeni. Znali su isto da je oružje od Bošnjaka već ranije bilo prikupljeno u dolini Japre, pa i u tom selu. Znali su da je stanovništvo bespomoćno, da je to mala skupina ljudi. Onda su došli tu da se ‘osvete’ za pogibiju Radenka Baltića. Tu je ubijen moj otac, moj brat, moj sestrić koji je bio došao u goste, moj daidža i njegova dva sina. Svi od ovih 27 ljudi, počev od mog oca pa nadalje, moja su rodbina i komšije. Ljudi s kojima sam odrastao i sve sam ih poznavao. Tog dana nisam bio u selu i tako sam izbjegao i svoju smrt. Poslije su ovi počinioci tražili mene i moje u narednih mjesec dana koliko smo bili u Bosanskom Novom, skriveni čekajući nekakvo daljnje rješenje. Uspjeli smo izaći u organizaciji međunarodne zajednice i SFOR-a, kao i općine koja je htjela da nas Bošnjake iseli iz Novog”, prisjetio se Bekir Alić.

KRICI, JAUCI I PLAČ ŽRTAVA

Slično traumatično iskustvo za Stav podijelila je i Nevza Alić, koja je ujedno i svjedok na suđenju optuženima za pokolj u Ekićima-Alićima: “Bila sam svjedok onog što se ovdje dešavalo. Bila sam sa svojom familijom. Teško je pričati o tome. Došli su u selo sa svih strana i napali nas. Istjerali su nas iz kuća. Vikali su, galamili, psovali. ‘Izlazite iz kuće, svi morate izaći!’ Tako su nas sakupili i doveli do srpskog groblja u blizini sela gdje su nas razdvojili, muškarce na jednu, a žene i djecu na drugu stranu. Muškarce su onda tu tukli, maltretirali… Svašta su radili. Čuli su se krici, jauci i plač ljudi. Mi nismo vidjeli mučenja, ali smo čuli jer su oni bili udaljeni od nas desetak metara. Onda su nas negdje oko pola noći odveli. Nas šezdeset i četvero stalo je u dva traktora. Prijekim putem prema Bosanskom Novom odvezli su nas na Urije. Odvezli su žene i djecu, a njih su ostavili kod groblja. Kasnije smo saznali da su ih pobili. Tada su ubili mog muža, svekra i sina moje zaove. Mi, žene i djeca, ostali smo mjesec u Novom, onda smo otišli dalje u izbjeglištvo.”

Zločin koji su počinili pripadnici VRS-a u selu Ekići-Alići po svojoj okrutnosti sličan je zločinima ustaša, četnika i nacista iz Drugog svjetskog rata. Prema prikupljenim dokazima, žrtve su prinudno dovedene na mjesto egzekucije. Mučene su cijeli dan, da bi ih na kraju primorali da sami sebi kopaju grobnicu u koju će biti bačene. Nakon zvjerskog mučenja i ponižavanja žrtava, ubice, dojučerašnje komšije iz Maslovara, Jošave i bosanskonovskog naselja Jablanica, svoj krvnički posao obavile su pucnjima iz vatrenog oružja i zakopavanjem žrtava u grobnicu. Okončanjem ratnih sukoba i potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je rasplinuo želje bosanskih Srba o Bosni i Hercegovini kao pokrajini Srbije, Karadžićevi ratni zločinci otpočeli su aktivnosti na prikrivanju zločina i uništavanjem dokaza. U toj kampanji prekopane su i izmještene brojne masovne grobnice, među kojima i ona u kojoj su pokopana tijela pobijenih stanovnika Ekića i Alića. Na mjestu prvobitne grobnice pronađeno je samo šest tijela, dok su ostaci dvadeset i jednog tijela sakriveni na drugu lokaciju. Rodbina pobijenih posjeduje saznanja da su kosti ubijenih bacane u rijeke Sanu i Japru i strahuje da nikad neće dočekati da vide mezare svojih najmilijih. Jedan od njih jeste i Omer Alić, kojem su ubijeni sinovi Hajrudin i Elvir.

“Meni su ubili dva sina, jedan je bio 1968, a drugi 1971. godište. Mlađi je bio invalid jer je imao deformiranu lijevu nogu. Oni nisu nikom ništa bili krivi, a ubili su ih na zvjerski način. Ja sam ostao živ jer nisam tad bio u selu. Radio sam u Sisku u Željezari. Dok sam bio tamo, tražio sam da preko Crvenog križa prebacim porodicu u Hrvatsku, ali sve je bilo uzalud. Na kraju se desilo ono najgore. Ova moja nesreća još teže mi pada kad pomislim da još nisam pronašao posmrtne ostatke svojih sinova. Oni su izmještali grobnicu da sakriju zločin. Gdje su odnijeli ostatke tijela, niko ne zna. Možda oni znaju, ali neće da nam kažu. Ja sam ovdje sve izgubio i nemam više volje ni za što”, izjavio je Omer Alić.

PRAVDA “NA KAŠIČICU”

Ubice i ostali koji su šurovali zločinu u Ekićima i Alićima godinama su bezbrižno živjeli u Bosanskom Novom. Vjerovali su da nikad neće odgovarati za počinjena zvjerstva. Možda bi tako i bilo da rodbina pobijenih Bošnjaka nije bila ustrajna u traženju pravde. “Mi svih ovih godina tražimo pravdu i tražimo počinioce. Počeli smo odmah nakon rata. Bilo je teško, nismo imali nikakvih valjanih i opipljivih podataka, nismo imali podrške, nismo imali ni osobe koje bi htjele razgovarati na tu temu. Ipak nismo stali i, evo, krenuli smo s pronalaskom svjedoka koji su htjeli dati izjave, uključili smo i Tužilaštvo, tako da je to na kraju završilo na Sudu BiH. Trajalo je to zaista dugo i 2013. godine konačno je četrnaest počinilaca dalo izjave u Tužilaštvu BiH. Petnaesti počinilac je u Srbiji. Počinioci su uhapšeni krajem 2015. godine, a 7. decembra 2016. pred Sudom BiH počelo je suđenje za ovaj zločin. U međuvremenu je jedan počinilac umro, a trojica njih su priznali krivicu i nagodili se sa sudom pa su i osuđeni. Njihove izjave i njihovo priznanje zapravo su dodatni teret za ovih trinaest koji se još nalaze na Sudu BiH. Suđenje je u toku i trebalo je da je već pri kraju. U posljednje vrijeme proces je usporen zbog pandemije virusa korona. Mi se nadamo da će se ovaj proces vrlo brzo završiti, ako Bog da, i da će zlikovci dobiti adekvatnu kaznu za ovo šta su počinili kao i da će svako odgovarati na Sudnjem danu za ono šta je počinio na ovom svijetu”, rekao je Bekir Alić.

Za zločin u Maslovarama u zaseoku Ekići-Alići osuđena su trojica počinilaca koja su priznala zločin: Stojan i Zoran Kenjalo te Dragan Balaban na ukupno 19 godina zatvora. Za svakog ubijenog Bošnjaka, da ne spominjemo pokušaj skrivanja zločina i uništavanje posmrtnih ostataka, ubice su dobile tek osam mjeseci zatvora. Ovakva kazna najbolje potvrđuje tvrdnju da za bošnjačke žrtve nema pravde, odnosno da im se pravda dijeli na kašičicu. Ovakvi zločini nekad su bili kažnjavani s nekoliko stotina godina ukupno. Pored ubica koje su priznale zločin, čeka se presuda za još šestericu zločinaca: Milenka Babića (1958), Ostoju Balabana (1950), Nikolu Reljića (1965), Dragana Baltića (1963), Ranka Baltića (1960) i Miroslava Kapetanovića (1974), koji su rođeni u Bosanskom Novom. Oni su optuženi da su tokom rata u Bosni i Hercegovini u junu 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada VRS-a, TO, Vojne policije i paravojnih formacija na bošnjačke civile, lično i direktno učestvovali ubistvima, mučenju i progonu cjelokupnog civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Ekići i Alići na području Bosanskog Novog.

Prilikom napada na navedena sela i progona stanovništva iz njihovih kuća i domova osumnjičeni su s drugim osobama učestvovali u ubistvu 27 civila bošnjačke nacionalnosti, muškaraca koji su odvojeni od svojih porodica, mučeni i zlostavljani, nakon čega su odvedeni na jednu lokaciju, gdje su natjerani da kopaju zajedničku grobnicu, te ubijeni pucanjem iz vatrenog oružja i ukopani u masovnu grobnicu, saopćeno je iz Tužilaštva BiH. Pored progona, mučenja i ubistava, svi su optuženi i da su 1996. godine, u namjeri prikrivanja zločina, sudjelovali u otkopavanju masovne grobnice i bacanju većine posmrtnih ostataka u rijeku Japru, što je rezultiralo time da tijela samo šest osoba budu pronađena na lokaciji masovne grobnice i u blizini rijeke gdje su bačeni, dok se za tijelima ostalih još traga. Glavni organizator pokolja i jedan od njegovih izvršitelja Milenko Karlica krije se u Srbiji. Karlica ima prebivalište i državljanstvo Srbije i, kako je ranije saopćeno iz Tužilaštva BiH, nedostupan je organima gonjenja u BiH.

PROTJERANO OKO 16.000 BOŠNJAKA

Pored mještana Ekića i Alića, na udaru velikosrpskog fašizma našlo se kompletno bošnjačko stanovništvo općine Bosanski Novi. Prva su stradala bošnjačka sela na rubnim dijelovima općine. Progon na nacionalnoj i vjerskoj osnovi počeo je već početkom maja 1992. godine, kada su bez ikakvog razloga napadnuti Bošnjaci u dolini Sane i Japre. Tih događaja dobro se sjeća Selim Ekić iz Blagaja, potpredsjednik Skupštine općine Bosanski Novi, koji je i sam bio žrtva progona: “Negdje početkom maja, 9. ili 10. maj, bio je prvi napad na područje Blagaja, a prije toga na Gornje Agiće. Već je tada došlo do pomjeranja građanstva u dolini Japre. Napadnuto je i naselje Prekosanje, gdje se desilo i nekoliko ubistava. 19/20. maja došlo je do protjerivanja Bošnjaka iz cijele doline Japre. Tad je skupljeno oko 5-6 hiljada stanovnika koji su bili istjerani iz svojih kuća. Desetog i 11. juna bilo je prozivki i izdvajanja nekih građana kao i ubistava. Građani su potrpani u stočne vagone i transportirani u pravcu Doboja. U vagonu je bilo 600-700 ljudi. Ispred Doboja je vršeno razdvajanje žena i muškaraca. Žene, muškarci stariji od 70 i djeca mlađa od 16 godina proslijeđeni su dalje. Muškarci su vraćeni u Bosanski Novi na stadion Mlakve, gdje su držani kao zarobljenici. Na stadionu je bilo 720-730 logoraša. Nešto ranije tu su bili zatvoreni muškarci iz Bosanskog Novog. Dana 23. i 24. jula očišćen je Bosanski Novi. Taj je dan zatvoren i logor u Novom i svi su građani transportirani preko Gline za Karlovac. U jednom danu 10-12 hiljada ljudi je etnički očišćeno. Ja sam jedan od logoraša, jedan od preživjelih i sad sam povratnik, ponosni povratnik. Zajedno s Bosanskom Kostajnicom, koja je s Novim bila jedno, tad je protjerano oko 16.000 Bošnjaka s ovog područja. Ovdje se vratilo oko 7.000 da kažem simboličnih povratnika, dok je broj pravih povratnika puno manji i ima ih oko 3.000.”

Dana progona bosanskonovskih Bošnjaka prisjetio se i Bekir Alić, koji se nalazio među hiljadama bošnjačkih izbjeglica koje su tih dana napustile Bosanski Novi kako bi spasile tek goli život. “U jednom danu mi smo probali izaći. Krenulo nas je 5.000 Novljana na granični prelaz. Tad nije bilo dopuštenja, nije bilo dogovora. Taj cijeli dan lutali smo između graničnih prelaza u Novom, Kostajnici, prema Dubici i vratili smo se nazad, da bi se nakon 7 dana uspjelo dogovoriti sa SFOR-om. I tad je krenulo 10.000 ljudi. Oni Bošnjaci koji su bili ostali, kad su vidjeli samo taj jedan dan šta je značilo živjeti bez svojih komšija i kako su ustvari komšije Srbi krenule na bošnjačku imovinu tu koja je ostala samo za jedan dan, odlučili su krenuti jer su mislili da nema smisla ostati živjeti u takvom okruženju. Mi smo tad izašli. 10.000 ljudi je stiglo u Karlovac u Hrvatsku. Poslije su mnogi otišli u Njemačku zahvaljujući dogovoru s Vladom Njemačke, koja je primila izbjeglice”, prisjetio se Bekir Alić progona bosanskonovskih Bošnjaka.

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!