fbpx

Dan kada su heroji iz grada Zmaja od Bosne uništili oklopni voz

U njivi pored voza odvijala se pješadijska bitka: četnici koji su pratili voz, prva linija naše odbrane i interventna jedinica koja je došla u ispomoć, sve se bilo pomiješalo. Pucaju iz voza prema našoj liniji na brdašcu iznad te njive, a naša artiljerija puca na voz. U toj općoj pucnjavi neko je voz pogodio u točak. Unutra je nastala panika. Lokomotiva koja je gurala voz pokušala ga je izvući, ali je samo škripao metal o metal, otkačili su nekoliko vagona i pobjegli.

 

Na današnji dan, 22. oktobra 1992. godine, jedva četiri kilometra prije Gradačca, borci 107. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine zaustavili su i uništili oklopni voz Vojske Republike Srpske. Bila je to jedna od najvećih ratnih pobjeda boraca gradačačkog kraja koja je dala snagu njihovim suborcima širom Bosne i Hercegovine.

Gradačac je bio jedno od najtežih ratišta, jer trebalo je braniti liniju dugu 76 kilometara. Pošto su vidjeli šta se dešava u Hrvatskoj, a Gradačac je u mnogo čemu tradicionalno naslonjen na Hrvatsku, Gradačani su 1991. godine počeli pripremati odbranu. Još u to vrijeme bile su organizirane straže po rubnim mjestima. To su bili pripadnici Patriotske lige. Kada je formirana Teritorijalna odbrana, a kasnije i Armija RBiH, one su ušle njen sastav. Prvo je bila 107. brigada HVO Bosanska Posavina, zatim je ona preimenovana u 107. brigadu Armije RBiH, da bi od Predsjedništva RBiH dobila najveće ratno priznanje i u svoje ime dodala 107. viteška brigada.

Ne smije se zaboraviri doprinos odbrani Gradačca vojnika iz drugih gradova, kao što su Kalesija, Gračanica, Lukavac, Živinice i Vlasenica. Neki od tih vojnika život su izgubili upravo na linijama oko Gradačca.

“Posavina nikad ne bi pala da nije bilo politike iz Hrvatske i naređenja da se povuku. Ostao je samo mali broj Hrvata, ali nikad nije bilo incidenata ni s jedne ni s druge strane. Politika je učinila svoje, ali mi nismo sebi dozvolili da s njima napravimo neki nered. Mi smo branili svoju teritoriju, crkve su od nas ostale netaknute. Njih su, kao i džamije, gađali četnici, ali sve smo mi to popravili. Kad nam je bilo teško, a u Hrvatskoj je bilo naših ljudi koji se nisu mogli prebaciti ovamo, preko njih smo plaćali Hrvatima da haubicama gađaju s leđa četničke položaje”, ispričao je za Stav predsjednik Udruženja boraca Patriotska liga Gradačac Tahsin Okić..

Bakir Ahmetašević, ratni komandir čete 7. bataljona 107. viteške gradačačke brigade, ispričao nam je kako je voz bio naoružan topovima, mitraljezima, maljutkama… Vagoni su bili obloženi čelikom i gumom, tako da su se granate od njega samo odbijale. Dok ga jedna nije pogodila u točak i izbacila iz šina.

“Kad biste sad pitali sto ljudi u Gradačcu, svi bi rekli: ‘Ja sam ga pogodio’”, kaže Bakir i nastavlja objašnjavati da je oklopni voz došao iz Modriče, a pratilo ga je sedam tenkova, dok je pješadija probila našu liniju i došla našim braniocima iza leđa. Sve na šta su naišli pobili su.

U njivi pored voza odvijala se pješadijska bitka: četnici koji su pratili voz, prva linija naše odbrane i interventna jedinica koja je došla u ispomoć, sve se bilo pomiješalo. Pucaju iz voza prema našoj liniji na brdašcu iznad te njive, a naša artiljerija puca na voz. U toj općoj pucnjavi neko je voz pogodio u točak. Unutra je nastala panika. Lokomotiva koja je gurala voz pokušala ga je izvući, ali je samo škripao metal o metal, otkačili su nekoliko vagona i pobjegli.

“Vatrena moć voza bila je takva da, ne da gubiš glavu kad zapuca, nego gubiš i prst ako si ga u pogrešnom momentu isturio. Plus artiljerija i tenkovi iza njega. Cilj je bio da uđe u industrijsku zonu Gradačca i probije liniju, pa da njihove ostale jedinice mogu lakše ući u grad. U vozu su bili Martićevci, našli smo unutra njihovu ratnu zastavu. Voz je opsluživalo dvjestotinjak vojnika, to znamo na osnovu suhih dnevnih obroka nađenih unutra. Naša situacija bila je takva da je kod komandira čete u njegovom desnom džepu bila sva rezerva municije koju je imao za cijelu četu. Znao je da u magacinu više nema ništa, a i vojska je za to znala. Ono što smo našli u vozu za gradačačku brigadu bila je solidna popuna zaliha municijom i topovima. Mi smo njih kasnije s linija dozivali da nam pošalju još koji voz jer nam je i ovaj dobrodošao. Voz je imao i dva vagona na kojima su bile šine i pragovi; kad su nailazili na dio pruge koji nedostaje, vrlo brzo su to montirali. Nismo mi bili neuki, bilo je pruge koja je bila minirana, bilo je dijelova na kojima smo skinuli po deset-petnaest metara očekujući takve belaje, međutim, oni su imali jake izvidničke jedinice i pronašli su način da uđu s vozom”, priča Ahmetašević i dodaje: “Kada se sve završilo, u toj njivi, u kojoj se vodila pješadijska bitka, bilo je toliko leševa, njihovih i naših, da smo dva sata tražili brata jednog vojnika iz Gračanice. Moj zadatak bio je da vratim mrtve i žive, četnici su bili u ovim kućama preko puta, dvadesetak metara od voza, mogli su nas četvericu koji smo se prvi popeli na voz zubima uhvatiti, a kamoli pobiti. Ali su se oni bili pritajili jer su svoje mrtve izvlačili. Kad smo ustanovili gdje je ko, onda je opet nastala pucnjava.”

Bilo je to 22. oktobra 1992. godine i bio je to samo jedan od pokušaja zauzimanja Gradačca, kojeg je prije ovog napada znalo bombardirati po jedanaest aviona dnevno.

“Ovo je mala sredina. Pet gradova oko nas je palo. Sve su snage krenule na Gradačac. Tri su nas godine napadali, i dan i noć. Nisu mogli ući, namontirali su Karadžića kako pije kahvu na Kuli. Onda su ljudi iz Novog Sada i Beograda ulijetali na ničiju zemlju autima. Krenuli, kažu, u Brčko. Mi se udaramo, krvi do koljena, njihov reporter javlja da se borbe vode oko robne kuće. U nama se pojavio prkos. Vidjeli smo šta se našim komšijama desilo. Linija je bila tu na Begovini. A linija je bila takva da smo jedni od drugih bili udaljeni deset metara, sve smo jedni prema drugima kroz zemlju kopali, eto, za metar se borili. Mi smo već 1993. godine stasali u armiju, nije se pitalo šta imaš, traktor, ormar…, sve prodaji, kupuj oružje i municiju da se odbranimo. Kasnije ćemo kupovati ormare.” /J.Salkić/

 

Prethodni članak

#MeToo u Iranu

Sljedeći članak

Briga za sudbinu terorista

PROČITAJTE I...

„Potkraj studija, možda 1960, otkrivam sasvim drugačiji ambijent i pejsaž na ušću Neretve. Odlazim veslajući trupicom ili vozom za Ploče. Boravim u Kominu ili Rogotinu, crtam od jutra do mraka, opčinjen fantastičnim krajolikom, širokom vodom, oblim valovitim brdima u daljini i plavim nebom. Septembar je, vrijeme sakupljanja plodova ljeta, lađe su pune grožđa, badnji i bačvi, stasite Neretvanke veslaju, nogama gnječe grožđe u badnjima, podignutim kotulama iznad koljena, a raskošno poprsje slobodno visi do pupka. To je za mene idealna inspiracija za Odiseja koji odlazi u avanturu gdje će možda sresti pretilu Kalipso“

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!