Dan kad je odbranjeno Olovo

Javljaju da su dva pripadnika “Osa” zarobljena. Usred napada vidimo kako njihovi saborci iz jedinice kreću u kontranapad na taj najgori dio linije, tačno odakle su dolazile srpske snage. Pucnjava je trajala pola sata. Žestoka. Neprestana. Tu, nadomak linije, odvijala se borba prsa u prsa. “Živiničke ose”, poznate po tome što nikad nisu ostavile svog saborca u četničkim rukama, nisu to dopuštale ni ovaj put

Piše: Amir HASANOVIĆ

Ofanziva tzv. Vojske Republike Srpske pod nazivom “Drina ’93”, koja je trajala od kraja novembra 1993. te kroz cijeli decembar, ušla je u završnu fazu sredinom januara 1994. godine. Srpske formacije stizale su sa svih strana da bi pojačale napade na naše linije odbrane Olova. Nas sedmericu u jutarnjim satima podižu s linije na Bakićima da idemo u ispomoć jednom svom vodu na Kruševu.

Tog 15. januara 1994. godine od jutarnjih sati teške detonacije pogađaju linije odbrane Armije Republike Bosne i Hercegovine na Kruševu. Neprijatelj je bio odlučan tih dana pokrenuti završne operacije za zauzimanje Olova. Naše jedinice u tom su momentu bile potisnute nazad gubitkom sela Kruševa, ali su ipak na novim položajima linije ponovo ukopane i dobro stabilizirane.

U popodnevnim satima 15. januara neprijatelj pokušava kombinirani pješadijski napad u našem rejonu. Tome je prethodila jaka topnička vatra iz svih kalibara. Dolje, na samom sastavu, zovu pojačanje zbog jakog pješadijskog napada na liniji odbrane koju su držali “Olovski jokeri”. Ovi prekaljeni borci, što se naprvu moglo uočiti na njima, dočekivali su četnike na nekih dvadeset ili petnaest metara.

Srpske snage napadale su u ešalonima, a onda je usred napada nešto zabrektalo. Iz obližnje šumice prema nama krenula je praga. Tren poslije, iza nje pojavila se druga neprekidno pucajući po našoj liniji. Na lijevoj strani protuoklopnjaci s dvije “ose” spremno su čekali. Četnici su se uz povike približavali nasumično pucajući, a naša linija odbrane bila je potpuno pripravna.

Minuta duga kao sat. Komandir iz Olova dotrčava do nas i zadihan traži da ne pucamo. “Tek kad momci ispucaju projektile iz osa, vas dvojica saspite okvire iz nitroglicerinki na četnike, ostalo prepustite mojim momcima. Ima, brate, da ih raspemo u paramparčad.”

Gledao je prema četnicima koji su se penjali blagom uzbrdicom prema nama. Prage su bile veoma blizu. U polustojećem stavu okrenuo se ka dvojici šćućurenih u tranšeji: “Sad, momci!”

Njih dvojica velikom brzinom isturiše cijevi oružja. Nekoliko trenutaka kasnije projektili poletješe prema pragama. Strahovite detonacije, jedna za drugom, prolomiše se kotlinom.

Prva praga uz škripu i veliki plamen stade pogođena direktno u prednji kraj. Druga se, pogođena u samu sredinu, odmah prevrnula na bok, te se iz nje izvi plamen. Komandir se brzo okrenu prema nama: “Sad, momci, sad vi! Udri bandu, ne dajte im da se snađu.”

Podigli smo se i preko grudobrana ispalili iz nitroglicerinki. Nastala je strašna grmljavina. Detonacije u serijama bile su tako jake da se u tranšeji i na grudobranu moglo osjetiti vibriranje tla. A onda, tek što se snježna magla podigla od silnih detonacija, komandant ustade i potrča tranšejom kroz svoje momke uz povik: “Sad udri banduuuuu!”

Njegov glas razlijegao se dolinom. Zatim je iz tranšeja sasulo iz stotina cijevi. Gromoglasna pucnjava dolinu je pretvorila u proključali lonac. Četnici nisu imali prilike ni da se približe. Vidjeli smo nakon nekoliko minuta kako kroz dubok snijeg pokušavaju izvući svoje mrtve.

Taj će dan oko 14 sati pokušati novi prodor. Ovaj put približili su se zdesna. Nekoliko nas je krenulo u ispomoć. Poslije kraće pucnjave odustali su i vratili se.

Noć je bila veoma hladna, minus se spustio toliko da se u šumi čulo pucanje grana od hladnoće.

Jutro tog 16. januara osviće uz njihov napad odmah oko 7 sati. Ponovo ih odbijamo uz samo dva naša ranjena momka. Dobijamo informaciju da će “Živiničke ose” krenuti u akciju na Prgoševu desno od nas.

Spuštamo se uzanom tranšejom. Kažu nam da su prvi od njih već krenuli. A onda nastaje potpuni haos. Dva srpska tenka i pješadija kreću u novi napad nepunih sto metara od nas. Prvi tenk je odmah pogođen. Dok gori u plamenu, onesposobljen je i drugi.

Dolje ispod šume Bjelice žestoka pucnjava. Javljaju da su dva pripadnika “Osa” zarobljena. Usred napada vidimo kako njihovi saborci iz jedinice kreću u kontranapad na taj najgori dio linije, tačno odakle su dolazile srpske snage.

Pucnjava je trajala pola sata. Žestoka. Neprestana. Tu nadomak linije odvijala se borba prsa u prsa. “Živiničke Ose”, poznate po tome što nikad nisu ostavile svog saborca u četničkim rukama, nisu to dopuštale ni ovaj put. Brzo smo nas trojica sišli tranšejom do zone napada. Upravo su tad iznosili dva mrtva tijela svojih saboraca.

Nekoliko minuta kasnije, vratili su se i ostali. Zarobljeni momak bio je ranjen u leđa prilikom bijega iz zarobljeništva. Drugi je poginuo.

Gledao sam u ljude dok su pogledom ispraćali momke koji su nosili četiri tijela svojih saboraca. Vjerujem da niko od nas ni do tada ni poslije nije bio svjedok tolikog prijateljstva, herojstva i požrtvovanosti. U tišini, na ljudima koji su ih ispraćali pogledom vidjelo se poštovanje prema ovim velikim ratnicima.

Četnici će sporadično napadati do 19. januara, ali taj su dan, tog 16. januara, bili slomljeni na ovim prostorima. I oni i njihova ofanziva. Taj dan slomljena je i svaka ideja srpske strane o zauzimanju Olova.

Kada sam se popeo dva rova lijevo, gore s uzbrdice, jedan od saboraca zovnu me na grudobran. “Dođi da vidiš ovo.” Dolje, prema šumici, i na desnoj strani proplanka ležala su u snijegu mnoga tijela srpskih vojnika. Oni koji su se na vezi još jutros hvalili da će danas piti “kavu” u Olovu bili su mrtvi, daleko, daleko od ispunjenja svojih snova.

Olovo je još jednom bilo odbranjeno, ponovo herojstvom najvećih sinova koje je Bosna imala u tom vaktu. Nesebični i najveći doprinos ovoj pobjedi dale su “Živiničke ose.” Čast mi je što sam taj dan, u toj bici, svjedočio njihovom herojstvu, hrabrosti, drugarstvu i nesebičnom samožrtvovanju.

PROČITAJTE I...

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!