Dalmatinac na vrhu svijeta protiv svih izgleda

Činilo se, a i svi su mi prijatelji to govorili, da imam šansu da idem na vrh i da bih to trebao iskoristiti. Tada sam dobio veliku snagu, a i veliki izazov da ne smijem ništa uprskati i da sve radim kako treba, da se s Belakom moram vrlo dobro upariti i da ga ne smijem nikako naljutiti, a on je bio vrlo nervozan. Vidio sam da moram dati sve od sebe kako bismo bili pravi par, kako bi šanse bile što bolje da se ode na vrh”

 

Piše: Edib KADIĆ

Stipe Božić govori o svom prvom usponu na Mount Everest.

Okupljanje tima i opsežne pripreme: Dva prijatelja iz Sarajeva i ja iz Splita išli smo skoro svaki tjedan u Ljubljanu i tamo se pripremali, ne samo fizički, to smo radili uglavnom kući, nego smo pakirali opremu i svako je dobijao svoje zadatke. Sve ove pripreme vodile su ovom uspjehu, a cilj je bila najviša planina na svijetu, popeti se najtežim smjerom na svijetu – zapadnim grebenom. Tuda se alpinisti prije nisu mogli popeti, nekoliko je ekspedicija to pokušalo. Jedna francuska ekspedicija doživjela je nesreću kada su izgubili šest članova, a eto, Slovenci koji su to nekad vodili motivirali su i nas da napravimo svjetsku stvar, da riješimo penjački problem 21. stoljeća, ne onog prošlog. Meni je zaista bio izuzetno drago da sam mogao sudjelovati i u pripremama koje su bilo vrlo opsežne, studiozne, radile su se na fakultetima, a mi smo dobijali programe po kojima ćemo se posebno pripremati. Zatim smo bili birani između više od stotinu penjača iz cijele Jugoslavije, i konačno izabrani – nas 24, dvadeset iz Slovenije, Muhamed Šišić i Muhamed Gafić iz Sarajeva, Vladimir Mesarić iz Zagreba i ja iz Splita. Naravno, ja iz Splita bio sam najveći autsajder. Međutim, nije bilo sve tako naivno, jer sam prije toga bio na Hindukušu na 7.492 metra, najvišem vrhu Afganistana. U to vrijeme u Jugoslaviji je to bio veliki uspjeh.

Šetnja kroz povijest: Jednog je jutra svaki od članova ekspedicije dobio telegram da se kreće tog određenog dana. A oprema je krenula mjesec dana prije brodom, pa onda iz Bombaja kamionima prema Katmanduu. Kada smo došli u Katmandu, bilo je kao da smo se vratili u povijest, kao da smo se vratili u neku bajku o kojoj smo nekad slušali, ili smo možda o tome sanjali. Grad je izgledao potpuno arhaično, ljudi su živjeli onim prirodnim načinom života. Odatle krećemo dalje. Došli su naši kamioni, otprilike je bilo osamnaest tona opreme, za što je trebalo 750 nosača, ljudi koji će na leđima nositi ovu opremu do našeg baznog logora na visini od 5.350 metara, i to 22 dana. Kada pogledate sada, to je zaista bio tako veliki pohod, jedno poduzeće koje je trebalo izvrsno organizirati i za što je trebalo dosta iskustva, a što su Slovenci imali otprije. Prolazili smo kroz dolinu slavnih Šerpasa i tu upoznavali njihov način života, njihovu kulturu i religiju. Upijali smo sve to skupa kao nešto novo, kao nešto bogomdano, a kako smo prolazili kroz njihove krajeve, ostavljali smo i mi tragove naše kulture i civilizacije.

45 dana života na Everestu: Kada smo se domogli baze, počeli smo je odmah graditi kako bismo u njoj mogli živjeti i organizirati uspon. Znači, trebalo je napraviti kuhinju, trebalo je napraviti jarbol s molitvenim zastavicama. Šerpe razviju te zastavice, zapale mirise nekih trava i tu izmole molitvu prije samog uspona. Po njihovom vjerovanju, na vrhovima planina su bogovi i, ako biste vi sada nasrnuli gore bez te molitve i obraćanja bogovima, onda biste mogli dobiti kaznu. Zato je njima bilo neophodno izvršiti tu molitvu. U šatorima smo spavali po trojica. Odmah su počeli problemi kako ćemo i kuda ćemo naći put, iako je naša izvidnica od godinu prije znala, otprilike, kuda ćemo ići. Oni su tada ocijenili da je nemoguće opremu koja nam treba iznad šest tisuća metara donijeti samo na ljudskim leđima. Na mnogim mjestima morali smo stavljati duple ljestve, i fiksne i viseće, i masu užadi, riječ je o više od deset kilometara užadi, a sve kako bi Šerpe mogle iza nas donijeti opremu i da bi nama bio lakši i sigurniji silazak. Mogu kazati da je ovo zaista golemi i komplicirani rad u kojem su svi sudjelovali i niko se nije libio i svi su se zapravo trsili da naprave što više i što brže. Tako je na visinu od šest tisuća metara došlo šest tona opreme. Tu su kisik, plinske boce, hrana, šatori, užad za gornji dio uspona i mnogo toga što nam je trebalo za život koji je bio dug 45 dana, jer nam je trebalo upravo toliko da se popnemo na vrh Mount Everesta.

Šrauf i šansa za vrh: Kada smo došli na Lo La sedlo, morali smo postaviti šatore. Ubrzo smo vidjeli da oni neće tu ostati, jer je puhao tako snažan vjetar da ih je odmah lomio. Zato smo se odlučili na kopanje rupa, jama, vučjih jazbina u snijegu. Iskopali smo mjesta za spavaonu, kuhinju, a što smo tu dulje bili, sve smo dublje rupe dubili. U tim jamama smo se izvrsno osjećali. Polako je dolazio red na penjanje prema logoru broj dva prema visini od sedam tisuća metara. Timski rad koji smo uložili dovodio je do toga da smo sve više napredovali prema vrhu. Međutim, na sedam tisuća metara počeli su se gomilati problemi s vjetrom, s aklimatizacijom, s visinskom bolešću. Tu je već riječ o velikim visinama, a znali smo da moramo napredovati. Četvrti logor bio je odskočna daska za dalje i odatle nas je čekao najveći problem za dalje ka vrhu, jer na tom putu nismo tačno znali kuda se može proći. Slabo vrijeme i vjetar su nam dodatno otežavali uspon. A već je bilo rečeno da je mene uzeo u navezu, u par, Stane Belak Šrauf, koji je, slobodno možemo kazati, bio najprivilegiraniji u timu. Bio je favorit jer je imao veliko iskustvo iz prijašnjih ekspedicija s velikih himalajskih vrhova, Alpa itd. Sada se činilo, a i svi su mi prijatelji to govorili, da imam šansu ići na vrh i da bih to trebao iskoristiti. Tada sam dobio veliku snagu, a i veliki izazov da ne smijem ništa uprskati i da sve radim kako treba, da se sa Belakom moram vrlo dobro upariti i da ga ne smijem nikako naljutiti, a on je bio vrlo nervozan. Vidio sam da moram dati sve od sebe kako bismo bili pravi par, kako bi šanse bile što bolje da se ode na vrh. Nekoliko puta bili smo u prilici da se iz posljednjeg, petog logora pokušamo popeti na vrh, ali razne su nas nevolje čekale.

Fair-play i smrzotine na prstima: Najveći problem bila je stijena u žutom pojasu koja je skroz okomita. Tu je došao Marjan Manfreda s Vikijem Grošeljom, a Marjan je bio izvrstan penjač, možda i najbolji penjač među nama. Kako bi popeo ovaj dio, morao je skinuti rukavice, bocu s kisikom, a tu je visina 8.400 metara, i tek onda je ispenjao tu stijenu i gore pritvrdio uže. Kada se vratio, vidio je da je zadobio smrzotine na prstima ruke i za njega je ekspedicija bila gotova. Međutim, to je bio najveći fair-play u našem sportu, zbog čega je i dobio onu fair-play nagradu Sportskih novosti iz Zagreba za 1979. godinu. Isto tako je i Grošelj imao problema s prstima na nozi, pa su onda oni otpali. Tako se to nekako osipalo, ali je i dalje bilo dovoljno ljudi da se uhvatimo samog vrha.

Kuda dalje s vrha svijeta: Prvi su veliku šansu dobili braća Štremfelj i Nejc Zaplotnik. Kada su pošli gore, odmah se dogodilo da je Andreju Štremfelju otkazao kisik. To su bili sistemi koji nisu bili dovoljno istraženi i pogotovo su imali mane na velikim hladnoćama. Međutim, dosjetili su se da zaustave gubljenje kisika kroz pokvareni sistem tako što će pljunuti u njega, a pljuvačka se na tako niskim temperaturama odmah zaledila. Tako su se snašli i popeli na vrh. Ne znam kada sam bio sretniji u životu, možda čak sretniji nego kada sam i ja bio na vrhu, kada sam čuo glas preko voki-tokija: “Tone, mi smo na vrhu!” Tada je Nejc rekao: “Tone, mi smo na vrhu i ne vemo kaj bi dalje?” (“Tone, mi smo na vrhu i ne znamo što ćemo dalje?”) Vidite kako je čovjek nabijen, koju on ima snagu, popeo se na vrh svijeta i ne zna kuda bi dalje. To i jeste sindrom jednog alpiniste.

Konačni obračun s Everestom: Onda smo Stane Belak Šrauf, Ang Fu i ja odlučili da idemo za njima. Međutim, sljedeći dan, 14. maja, bilo je slabo vrijeme pa smo onda pričekali još jedan dan, i u petom smo logoru na visini od 8.150 metara 15. maja krenuli u konačni obračun, ili konačni uspon na najvišu planinu svijeta. Nosio sam dva fotoaparata. Činilo mi se, ako mi to nismo dobro snimili i o tome kasnije pričali, da nam je uspon bio zalud. Na nekim mjestima morali smo se osiguravati jer je strmina bila izuzetno velika, a u jednom trenu sam odlučio da mi ne možemo slijediti istu liniju prema vrhu koju su imali Nejc i Andrej jer je Ang Fu bio tehnički slabiji penjač. Onda sam skrenuo na jednu drugu stranu i riješio taj naš slučaj. Već nam se vrh smiješio. Posljednjih pedeset metara meni je otkazao kisik, zapravo se cijela maska napunila ledom. Ali svejedno, nekako sam izvukao bez kisika, došao na vrh i tada, u tom trenutku, bio najsretniji čovjek na svijetu. Možda i najviše zbog toga što dolazim iz Dalmacije i niko nije od mene to očekivao, čak niti ja sam. Popeo sam se na vrh za sve svoje prijatelje koji su to nekada sanjali.

“Bijela smrt” i mi na 8.300 m: Uvijek kažem kako je vrh planine ključni trenutak koji alpinizam odvaja od svih ostalih sportova. Bilo koji drugi sport, sudac odsvira kraj, utakmica je gotova, bude neki rezultat i svi idu u svlačionicu. A za nas, kada osvojimo vrh, tek je prvo poluvrijeme gotovo. Onda nastupa drugo poluvrijeme koje je mnogo važnije, treba sačuvati živote, što nije lako. Popodne se kvari vrijeme, umorniji smo. U našem slučaju nema klasičnog slavlja na vrhu iako smo postigli fantastičan rezultat. Razvili smo naše zastave, veselili smo se, ostavili relikvije gore, fotografirali se ponaosob i svi zajedno. Tu je fotografirana i posljednja fotografija mene i Anga Fua, baš tu na vrhu. Poslije se počela odvijati drama jer smo u dva i po popodne bili na samom vrhu. Zametnula se oluja, počeo je padati snijeg, mi smo bili spori i noć nas je uhvatila na visini od 8.300 metara. Tu je teorijski bilo već gotovo s nama, jer niko do tada na otvorenom nije takvu noć, pod takvim uvjetima i na takvoj visini, uspio preživjeti. Jer, mi nismo imali nikakvu opremu za zaštitu; ni šator, ni prostirku. Imali smo samo ono što smo ponijeli na sebi. Sjećam se da smo cijelu noć morali bodriti jedan drugog da ne bismo zaspali, jer najveća je opasnost bila u tim uvjetima zaspati. Bilo je sigurno minus 40 stepeni, vjetar je puhao i do stotinu kilometara na sat i tu tijelo sve više gubi toplinu.

Krv se sliva u središnji dio tijela i čovjek ima osjećaj kao da mu je sada sve toplije. Pahuljice snijega mu se čine kao najfinije paperje. Neki se ljudi u tim situacijama hipotermije počinju svlačiti jer osjećaju toplinu. Tada se upada u san koji se zove “bijela smrt”. Iz tog se sna ne može probuditi. Zato smo se morali gibati na sve načine, lupati nogom u nogu jedan drugog, a Ang Fu je cijelu noć molio svoje mantre. Tu smo noć preživjeli, a ujutro smo se počeli spuštati. Kada se Ang Fu nakon svega spustio dole zajedno sa Belakom, na dio gdje je mnogo jednostavnije za spuštanje, okliznuo se, ispao mu je cepin i velikom brzinom je pojurio. Dvije tisuće metara padao je do ledenjaka. To je bio strašan šok za sve nas. Bila je to užasna nesreća. Ja sam to tek poslije saznao jer sam bio ostao gore malo više. Ispala mi je bila dereza na visini od osam tisuća i nekoliko metara. Bez dereza, šiljaka koje zabadate nogama u led, vi ste bespomoćni. Doviknuo sam Šraufu, koji je bio ispod mene, da mi je ispala dereza, on je odmahnuo rukom, činilo mi se da je shvatio o čemu je riječ. Po mene je došao drugi Slovenac iz kampa, Kotnik, i donio mi je tu derezu koju je pronašao, bila je negdje zapela. Tada sam saznao da je stradao Ang Fu. Kao da se tada cijeli svijet ispod mene srušio. Nikakvog osjećaja slave, euforije, radosti nije bilo. Mislio sam da je sve što smo uradili zaludu.

Imperativ sanjanja snova: Mislio sam da se više nikada neću vratiti na Himalaje. Ali, s druge strane, penjanje je san, alpinizam je san. Kada sam se oporavio i regenerirao, činilo mi se, ako bih sada sve to napustio, da bih iznevjerio ne samo svoj san već i one koji su pratili moje snove, koji su također sanjali na sličan način kao i ja. Već sam u sljedećih desetak dana putovanja preko Indije saznao da moram nastaviti sanjati, da se moram nastaviti penjati. Doček u Splitu me još više obnovio, jer to je bilo fantastično da Splićani dočekaju nekoga ko je bio na Mount Everestu. Dvije trećine njih zasigurno nije ni znalo gdje je to i koliko je visoko. Ni moji roditelji nisu znali i baš previše marili. Sve novine, a najviše Slobodna Dalmacija, za koju sam ja i slao po kuriru rukom pisane tekstove i filmove, prenosile su ovo što se događalo na Himalaju. Alpinizam je bio sport koji je bio totalno nepoznat i zbog toga su mi ljudi govorili da sam totalni luđak, i to još uvijek neki govore, ali malo manje danas. Ali pazite, ludost je u ovom smislu prednost. Jer nisu oni “pametni” pomicali svijet i granice istraživanja u znanosti i osvajanju drugih kontinenata, u poeziji i umjetnosti. Morao si biti malo lud da bi pomakao ove granice. A ja sam imao čast da budem malo lud, a moja ludost vrtjela se oko najviših planina svijeta.

 

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!