fbpx

Dalila Dee Simon: Zapadni mediji pogrešno su izvještavali o Genocidu u Bosni i Hercegovini

“S bošnjačkom zajednicom u Seattleu sreli smo se prije nekoliko godina. Pitanje koje su imali za nas odnosilo se na želju da saznaju kako da sjećanje na Genocid u Bosni i Hercegovini ne izblijedi u historiji. Željeli su znati kako hebrejski narod uspijeva održati sjećanje o holokaustu na prvom mjestu u središnjim medijima više od 75 godina. Moj odgovor bio je da su preživjeli iz holokausta ispričali svoje priče. Pisali su knjige, razgovarali u školama i činili sve što su mogli kako bi podijelili svoje priče. Te su priče bile temelj onoga što danas vidimo u popularnim medijima”

 

Razgovarao: Amir TELIBEĆIROVIĆ

O Genocidu izvršenom u Bosni i Hercegovini svake godine uči se sve više, barem kroz osnovne crte, u najudaljenijim krajevima svijeta. Stječe se utisak da se u tim nama dalekim mjestima Genocid manje negira nego u samoj Bosni i Hercegovini. Muzej holokausta u američkom gradu Seattleu već neko vrijeme ima postavku o Genocidu u Srebrenici u kolažu s nekoliko drugih genocida počinjenih po svijetu. Službeni naziv ove ustanove u Seattleu jeste Holocaust Center for Humanity. Do predstavljanja Genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini u ovom muzeju došlo je ponajviše preko saradnje Bošnjaka koji žive u tom gradu, među kojima ima i Srebreničana, i zainteresiranih u lokalnom Muzeju holokausta.

Inače, ovaj muzej djeluje samostalno i neovisno od drugih centara, muzeja i galerija koje se na informativan ili komemorativan način širom svijeta bave holokaustom. Mnogi muzeji holokausta zapravo nisu uvezani iako bi se moglo pomisliti da imaju neki zajednički centar ili krovnu ustanovu iza sebe, barem kad je riječ o finansijama.

Izvršna direktorica ove ustanove u Seattleu Dalila Dee Simon članica je odbora Udruženja organizacija holokausta. Prošle je godine Simon nakratko posjetila Bosnu i Hercegovinu kroz turističko putovanje uvezano sa Slovenijom i Hrvatskom. S Dee Simon razgovarali smo o srebreničkoj postavci njenog muzeja, ali i o njenim saznanjima o tome šta se u periodu od 1992. do 1995. godine dogodilo u Bosni i Hercegovini i bivšoj SFRJ.

STAV: Centar za holokaust u Seattleu nije povezan s drugim centrima holokausta u SAD-u ili po svijetu, radi neovisno. Zbog čega?

SIMON: Većinu muzeja holokausta u svijetu djelomično podržavaju vlade, poput američkog Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu ili Yad Vashem u Jerusalemu, ili su ih osnovali članovi zajednice. Muzeje koje su osnovali članovi lokalne zajednice primarno finansiraju njeni članovi i dijele priče lokalaca koji su preživjeli holokaust. To rade u svojim muzejima i obrazovnim programima. Ne postoji centralno finansiranje ili vodstvo.

Postoji organizacija koja se zove Udruženje organizacija holokausta ili AHO, internacionalna je organizacija s više od 300 članova, gdje svi imaju veze s holokaustom. Jedino ova organizacija okuplja sve centre zajedno za obrazovne programe i za rješavanje trenutnih pitanja koja se tiču ​​naših centara.

STAV: Koji je glavni izvor prihoda Vašeg centra u Seattleu i kako finansirate osoblje i instituciju prije i sada tokom proglašenja pandemije novog virusa korona?

SIMON: Finansiranje organizacije dolazi iz dvaju glavnih izvora, pojedinačnih priloga i grantova od zaklada. Individualni doprinosi čine više od 80 posto našeg prihoda. Većinu novca prikupljamo održavajući godišnji sponzorski ručak. Taj je ručak zaista samo vozilo za prikupljanje novca. Tokom godine tražimo ljude i kompanije da postanu sponzori za ručak, kao sponzori dobiju svoje ime na pozivnici i u našim marketinškim materijalima. Sponzorstva su minimalni poklon od 1.000 američkih dolara u 2019. godini i 1.500 dolara u 2020. godini. Našem događaju prisustvuje oko 1.000 ljudi u velikom hotelu. Program ručka ističe naš rad i važnost u našoj zajednici. Predloženi minimalni poklon za prisustvo jeste 180 dolara. Prošle godine smo prikupili milion dolara prije i tokom ručka, što je više od polovine naših prihoda.

Ostatak prihoda dolazi od grantova koje dobijamo pisanjem zahtjeva fondacijama koje podržavaju neprofitne organizacije. Pored toga, tokom cijele godine molimo donatore za doprinose i vodimo kampanje za podršku određenim projektima. Četiri osobe čine naš tim koji skuplja novac. Sada tokom pandemije imamo veliku sreću. Za razliku od mnogih muzeja, naši prihodi ne ovise o ulaznicama u naš muzej. Većina muzeja u Americi trpi jer im je potrebno da bi ulazak u muzej bio dostupan. Kod nas ne. Odlučili smo ove godine održati internetski, virtualni sponzorski ručak. Budući da ne znamo koliko će to biti uspješno, pokušavamo prikupiti 75 posto svog novca prije virtualnog događaja. Prikupili smo oko 600.000 dolara. Ne mislim da ćemo postići naš cilj od milion dolara jer postoje ljudi koji ove godine ili ne daju zbog nesigurnosti ili preusmjeravaju sredstva za organizacije koje opslužuju ljude koji najviše pate zbog pandemije.

STAV: Koliko vam je dosadašnji rad Centra na polju pružanja boljeg razumijevanja holokausta prosječnoj publici u Seattleu uspješan, makar među mlađim ljudima?

SIMON: Bili smo vrlo efikasni sudeći prema brojevima. S našim resursima godišnje dosežemo oko 50.000 ljudi. Podučavamo historiju holokausta, ali i priče o žrtvama i preživjelima holokausta. Ova vrsta obrazovanja potiče empatiju i privlači studente jer svi vole priče. Ključ je u dosezanju do učitelja. Imamo mnogo radionica i seminara za nastavnike. Oni na kraju određuju koje resurse koriste kad predaju. Upućujemo ih kako poučavati predmet povijesnim kontekstom i srcem i saosjećanjem. Naš krajnji cilj nije da naučimo historijske činjenice holokausta već da učenicima pružimo dovoljno znanja kako bi shvatili posljedice mržnje. Time se stvara bolja budućnost i odaje počast onima koji su ubijeni u holokaustu.

STAV: Vaš centar otvorio je prostoriju posvećenu žrtvama Genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini, za preživjele Bošnjake iz Srebrenice. Da li je to zasnovano na saradnji s lokalnom bošnjačkom zajednicom?

SIMON: U našem muzeju imamo zid posvećen drugim genocidima i na tom zidu prikazan je Genocid u Bosni. S bošnjačkom zajednicom u Seattleu sreli smo se prije nekoliko godina. Pitanje koje su imali za nas odnosilo se na želju da saznaju kako da sjećanje na Genocid u Bosni i Hercegovini ne izblijedi u historiji. Željeli su znati kako hebrejski narod uspijeva održati sjećanje o holokaustu na prvom mjestu u središnjim medijima više od 75 godina. Moj odgovor bio je da su preživjeli iz holokausta ispričali svoje priče. Pisali su knjige, razgovarali u školama i činili sve što su mogli kako bi podijelili svoje priče. Te su priče bile temelj onoga što danas vidimo u popularnim medijima. Najvažnije što sada treba učiniti jeste snimiti što više osobnih priča kako se ne bi izgubile. Jednom zarobljene, ove priče mogu zauvijek živjeti. Tada naporan posao izlazi na tržište i gura ove priče u formate poput dječijih knjiga i drugih načina koji dopiru do velike publike i stvaraju angažman kojim bi ljudi željeli naučiti više.

STAV: Šta mislite o nedavnom izvještaju o poricanju Genocida u Srebrenici na engleskom jeziku autorice Monice Hanson Green, koji je došao do Vas?

SIMON: Poricanje je posljednja faza genocida. Možemo saznati za više od 10 faza genocida koje se završavaju poricanjem. Poricanje Genocida u Srebrenici oblik je mržnje.

Danas možete pronaći negaciju holokausta na društvenim medijima, posebno na Facebooku. Mislili smo da je nakon suđenja Lipstadtu u Londonu poricanje holokausta gotovo stvar prošlosti. Sada se vraća jer mu društveni mediji daju novu platformu.

STAV: Efraim Zurof, direktor Centra “Simon Wiesenthal”, javno je negirao Genocid počinjen nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, što su pohvalile srpske nacionalističke stranke, političari i mediji. Koliko znate o ovom slučaju od prije nekoliko godina i kakvo je Vaše mišljenje?

SIMON: Mislim da Centar “Simon Wiesenthal” dobro djeluje na mnogim frontovima, ali ne slažem se uvijek s njihovom politikom.

STAV: Putovali ste Balkanom prošle godine. Kakvi su Vam utisci?

SIMON: Moje djelimično putovanje Balkanom otvorilo mi je oči. Zaprepastilo me je koliko su pogrešno zapadni mediji prenosili priču o Genocidu u Bosni. U Americi su nas u to vrijeme navodili da mislimo kako je to više građanski rat i da se druge zemlje ne bi trebale miješati, iako smo čuli izvještaje o zločinima. Danas naše školske knjige ne pokrivaju ovaj dio historije na Balkanu.

STAV: Kako vidite nedavne ulične demonstracije širom SAD-a koje su uzrokovale uklanjanje ili uništavanje mnogih statua i drugih spomenika iz američke historije, uključujući one posvećene “kontroverznim” ličnostima koje su imale rasističku prošlost?

SIMON: Vjerujem da, ako doista želimo ukinuti rasizam, moramo se držati svojih principa, definirati ropstvo i posljedičnu dehumanizaciju Afroamerikanaca kao nešto pogrešno i zlo. Ovaj dio naše historije ne treba pamtiti ili komemorirati. Ne vjerujem u historijske greške. Mislim da ovi spomenici trebaju biti u muzejima i pružiti historijski kontekst.

Znam kako bih se osjećala kao Jevrejka da je, naprimjer, moj lokalni park imao kip Hitlera, a kip južnjačkog generala Roberta E. Leeja ne vidim ništa drugačije.

 

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!