Da se njena duša mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet

Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

 

Od odlaska Hatidže Mehmedović na bolji i pravedniji svijet prošla je godina dana. Sjećanje na ovu hrabru ženu ne blijedi. Naprotiv, u Srebrenici ne prođe niti jedno okupljanje Bošnjaka a da se njeno ime posebno ne spomene.

Hatidža Mehmedović je umrla 22. jula 2018. godine u večernjim satima. Vijest o njenoj smrti brzo se proširila Srebrenicom, ali i cijelom Bosnom i Hercegovinom. Mediji, domaći i svjetski, prenijeli su vijest o njenoj smrti, a na dženazu majci Hatidži došlo je nekoliko hiljada osoba. Ukopana je u rodnoj Sućesci. Bila je to njena želja.

Hatidža Mehmedović personifikacija je majke Srebreničanke. Hatidža je bila glas majki čiji su sinovi ubijeni u julu 1995. godine zajedno s njenim sinovima Almirom i Azmirom. Bila je glas žena čiji su muževi ubijeni kao što je ubijen njen suprug Abdulah. Hatidža se hrabro suprotstavljala nepravdi, a nikada pravdu dočekala nije. Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje god je stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha.

“Voljela bih danas jedno moje dijete, nego čitav svijet, i tako svaka majka, bez obzira kako se zvala. U nekoga je poginulo dijete zato što je moralo tamo ići, jer ga je neko tjerao, moji su poginuli samo zato što su se zvali kako su se zvali. Njima nije uzeto oružje iz ruku, njima je iz ruku uzeta olovka. I nikad neću oprostiti! Onima koji su to uradili neka Bog sudi, ali njihovoj djeci Bog dao svako dobro”, govorila je Hatidža.

U kući je živjela sama, ali joj je sin Almir ostavio nešto u amanet. Tokom svih godina koje je provela u samoći Hatidži su društvo pravile tri jele koje je u dvorištu kuće posadio Almir dok je išao u školu. Pričala je često Hatidža kako grli tri jele i zamišlja da grli svog Almira, svog Azmira, svog Abdulaha. Ispričala je jednom da joj je Almir rekao da će se oženiti kada jele porastu. Almir to nije dočekao, a ni Hatidža.

“Ja više nikada neću biti majka, nikad neću imati unučad, nikada neću imati sina, neću upoznati taj užitak.”
“Mnoge su majke umrle a nisu dočekale da nađu svoju djecu. Ja ću se uvijek boriti za pravdu i istinu, dok sam živa. Svo moje bogatstvo ukopano je u Memorijalnom centru u Potočarima, moji Azmir i Almir. Oni mi daju snagu da se borim i sve nevino ubijene žrtve u ratu. Nadam se da više nikad ni jedno dijete neće stati pred vod koji će ga strijeljati. Teško je opisati kolika je tuga da znaš da je neko ubio tvoje dijete, a ne znaš zbog čega je ubijeno. Zbog toga se treba boriti za istinu i pravdu.”
Često je isticala da nakon gubitka svojih sinova i supruga više “nema šta izgubiti u životu”.
“Sve što sam imala meni je ubijeno. I ja sam ubijena kad su ubili moju djecu. Ovakvih kao ja ima u Bosni i Hercegovini koliko hoćete. Možete zamisliti kako je provoditi Bajram kad nema ko vrata da otvori, kad dođu rođendani djeci, a njih nema. Moja agonija nikad neće stati. Meni je presuđeno kad su moja djeca ubijena. Moja duša, kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet. Teško je i zamisliti koliko čovjek čovjeku može zagorčati život.”

Uprkos svemu, voljela je djecu, radovala se svakom djetetu koje se rodi u Srebrenici, govorila da vjerovatno ne postoji dijete koje se rodilo u Srebrenici a da ga nije darovala, bez obzira bilo bošnjačko ili srpsko. Često je znala kazati: “Ja svojih nemam, ali ste svi moji, svi ste vi moja djeca.”
Hatidža Mehmedović se kao lavica borila za istinu. Pravda je bila želja koja joj se nije ostvarila. Svetiti se nije željela. Zbog svoje istrajne borbe za istinu o genocidu, bila je trn u oku mnogima. Njenim odlaskom borba za istinu nije okončana. Borba je to koja traje.

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!