fbpx

Da li je, zaista, sve bilo normalno

Bezmalo mjesec od početka krize uzrokovane pandemijom virusa korona sa svih strana dopiru glasovi protkani dovama i molitvama, željama i težnjama, da sve ovo prođe i da se vratimo u normalu, odnosno u normalan život koji smo živjeli prije pandemije. Međutim, nije li baš sada, kada društvom prevladava baš ta želja vezana za povratak u “normalu”, trenutak da se zapitamo: Da li je, zaista, sve ono što je činilo naš životni stil prije pandemije bilo normalno

Piše: Elvir MUSIĆ

Čovjek je biće koje s vremenom zaboravlja sve ono ružno i negativno što je doživio i pamti samo lijepe i pozitivne trenutke koje ga čine sretnim. Zbog te umnogome pohvalne odlike nerijetko ponavlja greške iz prošlosti, nespreman da se suoči sa svim onim što ga je tištilo i opterećivalo, a što je prepustio zaboravu. Bezmalo mjesec od početka krize uzrokovane pandemijom virusa korona sa svih strana dopiru glasovi protkani dovama i molitvama, željama i težnjama, da sve ovo prođe i da se vratimo u normalu, odnosno u normalan život koji smo živjeli prije pandemije.

Međutim, nije li baš sada, kada društvom prevladava baš ta želja vezana za povratak u “normalu”, trenutak da se zapitamo: Da li je, zaista, sve ono što je činilo naš životni stil prije pandemije normalno ili nam je pandemija – uprkos svoj patnji i svim strahovima koje je prouzrokovala – ponudila priliku da razmislimo o svojim životima i iz onog što smatramo da je u doba prije korone bilo normalno uklonimo sve ono nenormalno uslijed čijeg trenutnog nepostojanja počinjemo shvatati da nas je tištilo i opterećivalo? Da li bismo iz trenutnog stanja izoliranosti trebali izvući pouke i shvatiti da se, kad sve ovo prođe, moramo posvetiti svemu onome što nam trenutno nedostaje i distancirati od svih onih navika i pojava bez kojih se sada osjećamo opuštenije i lakše?

U doba pandemije, izoliranosti, usmjerenosti na porodicu i na osnovne životne potrebe počinjemo shvatati koliko nas je koštalo politikantstvo usmjereno ka bjesomučnoj borbi za političke poene u kojoj su se bedastim smatrala pitanja o krajnjim posljedicama i cijeni koju smo plaćali za te sitnošićardžijske uskogrudosti. Shvatili smo i koliko nam je u ostvarivanju zajedničkih interesa bitno jedinstvo bez kojeg sada ne bismo bili u stanju stati na crtu jednom bezličnom virusu koji je na koljena bacio cijeli svijet.

Shvatili smo i koliko nam znači zemlja, kolika je prednost poljoprivrednih potencijala Bosne i Hercegovine i kako divno može mirisati taj grumen zemlje koji je s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, prenošen do nas. Shvatili smo da smo bili žrtvama konzumerizma kojeg nismo ni bili svjesni kupujući sve ono što nam jeste i nije bilo potrebno, pritom zanemarujući teško stanje u kojem su nerijetko noći dočekivale naše komšije.

Sada, kada konačno progledavamo, počinjemo osjećati i stid zbog nekih svojih ponašanja, navika i odlika iz doba prije pandemije. Ali, nismo u izolaciji shvatili samo ovo navedeno. Shvatili smo mnogo više. Shvatili smo, između ostalog, i to da smo upravo mi glavni krivci i uzročnici pojava koje smo, možda, nerijetko i kritizirali.

Popularnost i utjecaj svakojakih influensera, selebritija, zvijezda i zvjezdica produkt je naše spremnosti da im posvetimo pažnju koju su oni kasnije vješto čuvali potičući nas da mijenjamo životni stil, zanemarujemo tradiciju, ogromne novce trošimo na skupu odjeću, tašnice i asesoare od kojih sada, izoliranima od društva i osuđene na drugovanje s vlastitim mislima, nemamo nikakve koristi. Razmislimo samo o tome kako se bezličnim i bespotrebnim danas doima jedan takav sadržaj uvršten u programsku shemu jedne od televizija s nacionalnom frekvencijom.

Shvatili smo vlastiti udio u krivici zbog javljanja mnogih pojava koje nam se danas čine toliko stranim i tako dalekim. Naprimjer, zahvaljujući našoj pažnji, doktori, naučnici, izumitelji, književnici, umjetnici, rudari, veterinari, šoferi… živjeli su u sjeni sportskih zvijezda čiji su ugovori nerijetko bivali težim od godišnjih budžeta ministarstava zdravstva.

Shvatili smo i koliko nam znači domovina koje smo se, valjda naviknuti na život u njoj, odricali i kudili je hvaleći se radnim vizama zapadnih zemalja iz kojih danas molimo za povratak. Shvatili smo još mnogo toga, ali je i ovo sasvim dovoljno da se postavi pitanje: Da li je, uistinu, ono što smo živjeli u doba prije pandemije baš sve bilo normalno ili je ovo prilika da razmislimo o svemu i iz onog normalnog otklonimo sve što je bilo nenormalno?

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!