Čujem ponovo dozivanja, urlike i jauke

Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Kada je Srebrenica u julu 1995. godine zauzeta od tzv. Vojske RS-a, jedan od hiljada dječaka i muškaraca koji su krenuli putem smrti kroz šume prema slobodnoj teritoriji bio je i Mirsad Sinanović zvani Mića iz srebreničkog sela Ursići. Mirsad je i do jula 1995. godine osjećao svu težinu rata. Selo Ursići nalazi se na obali rijeke Drine. Bošnjaci ovog, kao i drugih mjesta uz obalu Drine izbjegli su pod pritiskom i stalnim granatiranjem koje je dolazilo sa srbijanske strane. Do jula 1995. godine Mirsad je sa svojim članovima porodice živio u Slapovićima u izbjegličkom naselju.

Naselje je bilo izgrađeno od drvenih montažnih kuća koje su došle kao humanitarna pomoć iz Švedske opkoljenoj i “zaštićenoj” enklavi. U ovom naselju živjelo je oko pet hiljada osoba.
Ovo je naselje u Slapovićima u napadu srpskih snaga na Srebrenicu prvo bilo na udaru.
“Popodne 10. ili 11. jula, sad se više ne sjećam datuma, došla su dva transportera. Jedan putem s Ljubisavljevića, prema selu Orahovica, a drugi dolinom rijeke Jadar. Imali su oznake UN-a. Počeli su da pucaju direktno po našem naselju. Nama je najprije bilo čudno što su to bili transporteri holandskog bataljona, jer mi u tom trenutku nismo znali da ih je srpska vojska otela, zauzevši punktove UNPROFOR-a u Zelenom Jadru i na Biljegu. Narod se uspaničio. Dvanaestero je tu odmah poginulo. Žene, djeca i odrasli ljudi, bježali smo svi niz Jadar prema selu Lipovac. Nismo imali oružja.”

Mića je tada imao 21 godinu, suprugu i kćerku. Uspio je s članovima porodice pobjeći iz Slapovića, ali je ubrzo uslijedio rastanak.

“U mjestu Vijogor sam se rastao sa suprugom i djetetom. Oni su s mojom majkom, ocem i još nekim od bliže familije krenuli u Potočare da se predaju. Moja dva brata i ja smo krenuli preko šume. Nakon par minuta, sustigao nas je otac, koji nam je rekao da nas ‘ne može pustiti same’ i da ‘ide s nama’. Išli smo tako potocima i kroz šumu do sela Babuljice. Tu se okupljala veća grupa ljudi. Rekli su nam da sve što je suvišno ostavimo jer je do Tuzle dug put. Niko od nas prije toga nije bio u Tuzli. Puta nismo znali. Imali smo nešto kukuruznog brašna, malo soli i šećera. To smo ponijeli, pa malo s vodom razmutiš, i to nas je održalo. Jeli smo bukov list, žive bijele gljive, jagode ako na njih naiđemo ili nešto još nezrelog šumskog voća, drugo nije bilo.”

Kolona je išla dalje od Šiljkovića prema Kamenici i Burnicama u bratunačkoj općini. Sve su češće nailazili na oznake “minirano”, “voda nije za piće”, što je Miću navelo da posumnja kako nešto nije u redu. U jednom potoku između mjesta Šiljkovići i Kamenice upali su u zasjedu. Na tom se mjestu Mirsad rastao s ocem i braćom. U općem metežu, Mirsad je stigao do sela Burnice.

Odlučio je da se vrati nazad u nadi da će pronaći oca i braću.

“Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: ‘Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.’ Rekao sam mu: ‘Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.’ Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: ‘Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.’ On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio.”
Mića se prisjeća i famozne Bukve, koja je pala, a nakon toga su počele detonacije i pucnjava.
“Prisjećam se samo haosa, zapomaganja, vriske, eksplozija, krvi i dijelova tijela svud oko mene. Bio je to ljudski stampedo u kojem sam, čini se, i ja bio snešen niz brdo u rijeku. Nisam poznavao teren i prvi na kojeg sam naišao uputio me nekud uzbrdo. Bio sam iscrpljen od gladi, žeđi i umora. U nekom šumarku sam zaspao. Bio sam ranjen, ustvari, više razbijen od detonacije.”
Kada se probudio, vidio je dalekovod koji ide od Višegrada prema Tuzli, i to je Mići služilo kao orijentir.
“Tako sam stigao do Mravinjaca. U jednom potoku u šumi, čini mi se, bilo je bar tri hiljade ljudi, a okolo tuku granate. Tu sam pronašao svog školskog druga Sabita Omerovića iz Glogove. Shvatili smo da su među nama plaćenici i Srbi. Umiješali su se među nas. Jednog smo našli, bio je u civilnom odjelu, imao je pločicu na kojoj je pisalo ‘Hungaria’ i mađarsko ime.”

 

Prema Mirsadovim riječima, ljudi se nisu usuđivali da krenu dalje jer su ih iz doline s asfaltnog puta pozivali megafonima da se predaju. Odlučio je da krene dalje sam. U putu je sreo jednog čovjeka koji je uz sebe imao samo nož. Pitao ga je kako da dođe do asfalta.

“Rekao mi je da idem i da ću vidjeti tragove ili, kako naš narod kaže, trlu kud je narod prošao. Pitao sam ga kuda će on, na što mi je odgovorio da je on vodič i da ide prevesti narod. Rekao sam mu da ima veliki broj ljudi u šumi koji se boje da idu prema asfaltu. Kasnije sam saznao da je taj čovjek što se predstavio kao vodič odveo veliki broj ljudi da se predaju”, govori Mirsad.

Kada se Mirsad približio asfaltu na putu prema mjestu Kaldrmica, vidio je dva transportera s oznakama UN-a, oko kojih je izbrojao osam osoba.

“Skočio sam u rijeku Jadar. Jedva sam preplivao jer ti ljudi i transporteri nisu bili daleko od mene. Došao sam na Kaldrmicu, gdje sam bio ranije, i malo sam poznavao taj dio puta. Idući dalje, nedaleko od škole u Cerskoj sam pronašao rođaka Halila, koji je bio pod utjecajem bojnih otrova. Nastavio je put sa mnom”, priča Mirsad.

Tako dolazi na planinu Udrč, gdje je našao grupu od oko 1.500 ljudi koji su prešli ranije.
“Kada smo krenuli s Udrča, bilo je oko pet popodne. Halila sam vodio, nosio i njega i njegovu pušku sve do Baljkovice. Uspio je i on preživjeti. Tu smo se pregrupisali. Ranjeni su ostali s bolničarima, a mi smo krenuli u proboj. Iz pravca Tuzle krenuli su naši da nam pomognu i tako smo nekako uspjeli proći.”

Nakon što je uspio preći na slobodnu teritoriju, Mirsad je strepnju za život zamijenio nadom da će mu braća i otac doći. Do preživjelih su dolazile razne priče kako su mnogi zarobljeni i odvedeni u rudnike da rade. Znalo se desiti da pojedini dođu nakon nekoliko mjeseci preživljavanja po podrinjskim šumama. Međutim, Mićina braća i otac nisu došli.

Mirsad Sinanović svake godine učestvuje na “Maršu mira”, a s njim i njegova djeca. Kaže da mu se, putujući kroz šume s hiljadama drugih učesnika, “vraćaju slike”.

“Čujem ponovo dozivanje, urlike, jauke, sjetim se gdje sam koga i kad posljednji put vidio.”
Mirsad je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari ukopao braću Senada i Sadika.

Porodica se nada da će biti pronađeno još dijelova tijela, nakon čega će izvršiti ukop. Mirsad Sinanović vratio se u svoje rodno mjesto Ursiće, gdje živi s majkom, suprugom i četvero djece.

Sljedeći članak

8372…

PROČITAJTE I...

Careva džamija, kao ni druge carske džamije, nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne. Uprkos toj činjenici, kako piše Hasan Eminović, stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcioniranju

Bošnjački prosvjetni kadar uključio se u izradu planova i programa iz četiri predmeta nacionalne grupe. Neki autori uradili su i dio udžbenika iz predmeta koji se koriste u obrazovanju na bosanskom jeziku. Manji dio udžbenika koji se koriste u osnovnim školama na Kosovu za nastavu na bosanskom jeziku je iz Bosne. Nažalost, problem danas predstavlja činjenica da u srednjim i višim školama nema udžbenika. Bio je samo jedan uvoz udžbenika iz Bosne za srednje škole u školskoj 2015/2016. godini. I još jedan, veoma važan problem jeste odliv i osipanje broja učenika, uglavnom zbog odlaska s roditeljima u zapadnoevropske zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!