Čuje se odjek koraka po kamenju hercegovskom

Mještani iz oblasti Vranjska, kojoj pripada i Todorovo, organizirali su protestno okupljanje tvrdeći da ih migranti koji prolaze njihovim selima teroriziraju. Da upadaju u dvorišta, kuće, štale, obijaju vikendice. S druge strane, u samoj Bileći mnogi ne vjeruju u ono što je trenutno zvanična verzija incidenta. Sumnjaju u nju i predstavnici Bošnjaka. A između svega toga našla se jedna žena, u središtu emocija koje izazivaju migranti na tom dijelu istoka Hercegovine

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kada je učitelj iz slovenačkog Celja Milan Apih zatočen u logoru u Bileći napisao Bilećanku, nije ni slutio čiji će to koraci odjekivati “kamenom hercegovskim” 79 godina kasnije. Stihovi logoraške pjesme Daleko si zavičaju, / mi prognani smo, / prognaše nas zbog zločina / što te ljubimo kao da su posvećeni onima koji noćima tumaraju selima oko Bileće, pokušavajući se domoći Mostara, pa dalje Bihaća i Hrvatske i dokopati se nekako Evropske unije.

Bileća i sela oko nje u središtu su pažnje ovih dana nakon što je Bilećanin Milorad Čomić (49), koji živi u tamošnjem selu Todorovo, ubio do sada neidentificiranog migranta. Čomić je priznao ubistvo i branit će se sa slobode. Po njegovoj verziji događaja, grupa migranata upala je u njegovu vikendicu i napala ga, a on je u samoodbrani pogodio nesretnog mladića iz “tandžare” u oko, usmrtivši ga istog trena. Ostali su se razbježali. Tijelo je odbacio u obližnju jamu, a slučaj je otkriven i prijavljen dva dana nakon ubistva.

Čitav je događaj izazvao zabrinutost u Bileći. Mještani iz oblasti Vranjska, kojoj pripada i Todorovo, organizirali su protestno okupljanje tvrdeći da ih migranti koji prolaze njihovim selima teroriziraju. Da upadaju u dvorišta, kuće, štale, obijaju vikendice. S druge strane, u samoj Bileći mnogi ne vjeruju u ono što je trenutno zvanična verzija incidenta. Sumnjaju u nju i predstavnici Bošnjaka. A između svega se toga našla jedna žena, u središtu emocija koje izazivaju migranti na tom dijelu istoka Hercegovine.

Fata Jaganjac jedina je Bošnjakinja u Bileći. “U čaršiji osim mene nema više nikoga, ima još nekakvijeh jada po selima, dvije-tri familije”, priča nam u dvorištu kuće uglavljene u tijesan komšiluk pedesetak metara udaljen od Carske ili Careve džamije, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Pod prozor joj raste palma, pa svima koji dođu posjetiti je kaže da je to drvo orijentir. “Iznad ti je kuća roditelja rahmetli Safeta Isovića. Iz ove je mahale i familija Bebe Selimović”, priča Fata dok se spuštamo do džamije. Teško joj je jer koljena otkazuju, ne pomaže ni to što je ulica razrovana jer danima već u njoj mijenjaju nekakve cijevi. Džamija je Carska jer je car Franjo dao novac za njenu gradnju, tačnije njegova Zemaljska vlada izdvojila je 40 hiljada kruna da džamiju izgrade 1895. godine. I to nakon što su mu se obratili bilećki muslimani tražeći da je podignu od istog onog kamena kakvim je građena i dvadesetak metara udaljena crkva. Franjo je dao odobrenje i poslao ćilim. Tako barem kažu izvori s interneta.

Oštećenja iz Drugog svjetskog rata popravljena su 1965. godine, kada je napravljena i gasulhana kakva je danas. Džamija je teško oštećena nakon što ju je srpska vlast minirala 1992. godine, a obnovljena je prije osam godina. E ta je džamijska gasulhana jedno od najvažnijih mjesta na migrantskoj ruti kojom, preko Crne Gore, Iračani, Palestinci, Afganistanci, Sirijci… ulaze u Bosnu i Hercegovinu i idu dalje ka Hrvatskoj. Džamijsko je dvorište friško pokošeno, trava pokupljena. Ali u njemu se još vide omoti pakovanja jeftinih pilećih salama, čepovi boca za vodu, ostaci pakovanja mlijeka ili konzervi. Gasulhana iza džamije je otključana. “Mi ovo zovemo kupanja jer se tu mrtvog kupa. Oni tu noće. Ima dva-tri dana očistili smo smeće iz gasulhane, zamolili smo i platili komšiji da to odvuče. I jutros gledam, neko je sinoć bio tu, noćio”, priča Fata.

Kapiju džamijskog dvorišta ona veže konopom, na neki svoj način. “Tako da znam je li iko ulazio. Vidi se da jeste”, pokazuje nam. Fata ulazi prva u gasulhanu i nalazi tragove boravka posjetilaca. Unutra su dvije majice i odbačeni ruksak. Neko se presvukao, bacio ono što mu ne treba. Spavao na jamboliji, ispod stola, pored česme za vodu. “Jeli su smokve”, govori nam Fata dok gledamo unutrašnjost gasulhane, pored čijih je vrata razgranata prastara smokva. Pitamo se ko može zaspati u nepoznatom gradu na mjestu odakle se ispraćaju mrtvi na drugi svijet.

Ali, vjerovatno su toliko umorni i izranjavani, toliko im je svejedno da je njima bilećka gasulhana poput kakvog hostela. Imaju vodu, utičnicu za punjače mobitela, toplo je i sigurno. “Oni tu spavaju, presvuku se i idu dalje. Do sada nije bilo nikakvih incidenata, neki od njih su nam se čak i javljali iz Njemačke, uglavnom su to Kurdi iz Iraka, ljudi iz Sirije, Palestine, Tunisa…”, priča Sadet ef. Bilalić, imam i gatačke i bilećke džamije. “Neki od onih koji su nam se javljali kazali su da im je ova gasulhana označena na njihovoj ruti kao safe house.

Fata se u Bileću vratila 2012. godine kako bi bila uz mezar sina koji je poginuo u prometnoj nesreći 1990. godine. Početkom rata je kćerku poslala u Crnu Goru, gdje je bilo nešto sigurnije. Fata i suprug ostali su u Bileći. “Mene jedinu nisu otpustili s posla”, priča nam, sjećajući se radnog mjesta u “Bilećanki”. Do te je 1993. godine, kaže, u čaršiji ostalo 30-ak porodica. Kada joj je umro muž, sama je deset mjeseci živjela u Bileći. “Vidim, zatvaraju ljude. Mala zove, viče: ‘Majko, dođi, ubit će te!’ ‘Nije neka šteta, nek ubiju’, kažem. Ali odem i ja za njom u Ulcinj. Ni tamo nisam bila muhtač, da mi neko nešto da. Radila sam, kopala krompir, plijevila luk, zaradiš deset maraka za dan, časno. Preživljavale smo osam godina, mala mi se udala za momka iz Janje, i on bio izbjeglica tamo.”

Kćerka je s mužem otišla u Janju, a Fata nije htjela s njima. Ravnica Semberije nije ju privlačila, htjela je samo svojoj kući, pod hercegovačko nebo. “Mene zove čovjek koji mi je bio u kući, kaže: ‘Fato, uselit će ti, ako ne dođeš, neku babu i đeda.’ I vratim se ja. Došla sam u kuću, ništa u njoj nema. Vodu sam pila 15 dana iz ruke dok nisam kupila čašu. Nisam smjela otići u prodavnicu, ali mi stvarno nikad niko ružnu riječ nije rekao. Navikla sam se ovdje, nisam nikada imala problema, komšije su fine i pomognu jer ja više ne mogu raditi.” Živi od 380 maraka “federalne penzije”, kuća joj je obnovljena. “Ali su je bogami sfušerili, puše na sve strane, crče se od zime”, dodat će Fata.

Da li je u nekima od mladića koji su prolazili pored njene kuće prepoznala obrise lika svog sina kojeg nikada nije preboljela, to samo Fata zna. Kako god, postala je poznata, i u gradu i među migrantima, kao žena koja ih je hranila, pomagala im u vrijeme kada su oni još koliko-toliko slobodno hodali gradom. Kupovali su u obližnjem granapu, odmarali u parku i onda polahko nastavljali dalje sa ženama i djecom. “Ovdje nikada s migrantima nije bilo problema, isprva su dolazili u ovu našu prodavnicu, kupe, plate, nikad nikom ništa učinili nisu, došla sirotinja ranjavih noga, sjedne, previje crnu ranu… Što imam, dadnem, odnesem im, halal bilo. Dala bih ja svakome da jede, i da je iz Rusije došao…”

No, sada je drugačije. Migrante se više ne može vidjeti tokom dana, čvor na džamijskoj kapiji jedini je znak da su tu. Sada idu daljom rutom, kroz šumu uskim putem od Bileće ka Ljubinju, pa onda dalje ka Mostaru. Idu okolo, noću, kroz opasan teren, pun oštrih stijena, zmija… “Čujem da ih neki kombi dovuče u šumu, uzme im pare, a njih pusti da idu sami”, priča Fata.

Granica s Crnom Gorom je blizu, do prijelaza Deleuša je devet kilometara. Policiju, osim na raskrsnici puteva koji vode ka Mostaru i Foči, nismo vidjeli. Osim na samom prijelazu, policajaca nema ni na cesti koja vodi dalje ka Nikšiću. Teško da oni tu išta mogu uraditi. Granična je linija takva, a teren toliko nepristupačan da se migrante može nadzirati samo iz zraka, helikopterima ili dronovima, koje Granična policija (vjerovatno) nema. Migranti granicu prelaze bez puno problema. Oni nastaju dalje zbog teškog terena i stanovništva koje ih baš previše ne voli vidjeti u svojim selima.

Njih oko 200 iz Vranjske oblasti u nedjelju je tražilo vanredne sjednice lokalnog i entitetskog parlamenta. Kazali su na protestu da se osjećaju ugroženima zbog velikog broja migranata koji prolaze ovim područjem i, kako tvrde, često provaljuju u kuće, kradu kokoši i jaja. Traže instaliranje policijskog punkta i učestalije patrole. Sastanak je okončan skandaloznom izjavom općinskog načelnika Miljana Aleksića, koji je kazao kako ima “tri rasna kera koji su najbolja zaštita od migranata”. Efendija Bilalić, pak, kaže kako ga je “obradovala besjeda glavnog trebinjskog paroha u trebinjskom hramu, koja je govorila upravo o toj ksenofobiji i ovim konkretnim dešavanjima u vezi s ubistvom migranta. Oglasio se i dubrovački i gatački paroh, i to je ono što je pozitivno unutar ovako male zajednice u Bileći, kada lokalne vlasti politiziraju događaj. Obični ljudi su susretljivi i osjetljivi na migrantsku muku, znam to iz bezbroj primjera. Ovo je prvi put da se nešto nasilno desilo.”

Nesretnika koji je ubijen u Vranjskoj pokopali su na bilećkom mezarju Sadet Bilalić i još šesterica ljudi. Mezar mu je iskopao mještanin Mirko Milošević. Zeleni baškuk s natpisom “Muhadžir NN” učvršćen je tvrdim kamenom na mjestu koje je odredila Fata Jaganjac. Blizu mezara njenog sina.

“Nažalost, ovo je ubistvo migranta od prije neki dan kod naših ljudi probudilo sjećanje na neka ružna vremena”, kaže efendija Bilalić. “Umotan u deku i bačen u jamu, slično onome što je rađeno Bošnjacima u posljednja dva rata, i to je probudilo emocije. Niko od nadležnih nije mnogo toga učinio. Smatramo da smo dženazom ispunili našu obavezu prema porodici tog ubijenog momka. Javit će se nekad njegova porodica, neko ga negdje čeka”, kaže nam Bilalić, pokazujući fotografije odjeće ubijenog mladića i njegovog tijela nastale u mrtvačnici. Pita kome ih poslati da se makar tako pokuša saznati ko je nastradao u bilećkom krasu, ko je momak u ranim dvadesetim koji je tu okončao svoje putovanje. “Ljudi ovdje ipak nisu ksenofobični prema svemu islamskom, život mimo politike teče, nije Bileća samo ‘Ravnogorski pokret’ i vojvode. Niti je ona ono što načelnik priča. Ljudi su suosjećajni i imaju poštovanja”, zaključit će Bilalić.

Dok zatvara vrata bilećkog harema, Fata Jaganjac vuče nas za rukav da nam na odlasku još nešto ispriča. “Izbi mi na vrata prije tri dana mladić, neću vam reći koji je čovjek, znam mu roditelje. Kad su ovdje ljudi u ratu bili zatvarani, njegov otac nije dao na svoje komšije, išao pred SUP da ih brani. Ne prođe godina dana, taj je čovjek umro. Sin mu neki dan meni na vrata. Pita jesam li ja Fata Jaganjac. Ne znam dijete, malo mi neprijatno. A on se smije, dade mi para, čuo da sam pomagala migrante. Nisam htjela uzeti, rekoh, ne viđam ih više, ali on ipak ostavi pare i ode. Eto da vidiš kakvog svijeta ima.”

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!