fbpx

Čudni slučaj Srećka Aćimovića

      Sud Bosne i Hercegovine osudio je prvostepenom presudom na devet godina zatvora Srećka Aćimovića zbog genocida počinjenog nad Bošnjacima iz Srebrenice. Aćimović je proglašen krivim zbog toga što je pomagao u. Nastavi čitati 

 

 

 

Sud Bosne i Hercegovine osudio je prvostepenom presudom na devet godina zatvora Srećka Aćimovića zbog genocida počinjenog nad Bošnjacima iz Srebrenice. Aćimović je proglašen krivim zbog toga što je pomagao u zatvaranju bošnjačkih muškaraca, dovezenih s područja Srebrenice, u školu u selu Roćević, nedaleko Zvornika, te njihovim ubojstvima na obali Drine kod Kozluka, objavio je danas detektor. ba

Prema obrazloženju Sudskog vijeća, kojim je predsjedavao sudac Staniša Gluhajić, Aćimović je proglašen krivim jer je, kao komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), u razdoblju od 14. do 16. srpnja 1995. godine svjesno pružio pomoć članovima udruženog zločinačkog pothvata čiji je plan i cilj bio da zatvore i po kratkom postupku pogube i zakopaju vojno sposobne muškarce Bošnjake iz srebreničke enklave. Osim toga, plan i cilj im je bio da prisilno premjeste žene, djecu i stare iz enklave, te ih na taj način unište kao skupinu.

U obrazloženju presude, sudac Gluhajić je naveo kako je van svake sumnje dokazano da je optuženi Aćimović “svjesno pružio pomoć u počinjenju plana, odnosno počinjenju genocida nad Bošnjacima”.

“Optuženi je bio svjestan da će biti ubijeni, ali je potom svjesno počinio radnje da se provede plan počinjenja genocida. Postupajući po naredbi koju je dobio iz komande Zvorničke brigade, optuženi je obezbijedio municiju i dao naredbu da se zarobljenici prevezu na obalu Drine u Kozluku, gdje su na lokaciji šljunkare ubijeni po kratkom postupku i potom pokopani. Tog je dana, 15. jula 1995. godine, ubijeno 818 muškaraca iz Srebrenice”, naveo je Gluhajić.

Ubijeni zarobljenici pokopani su potom u pješčanim udubljenjima na obali, dodao je Gluhajić, a da im prethodno nije utvrđen identitet. Identificirani su tek nakon ekshumacije.

“Optuženi nije smislio plan, ali je bio svjestan sudbine zarobljenika. Njegov doprinos nije bio ključan, ali je bio značajan”, rekao je sudac Gluhajić.

Povodom presude Aćimoviću podsjećamo na tekst Stava iz ljeta 2016. godine u kojem smo predvidjeli ovakav ishod sudskog procesa.

Piše: Nedim HASIĆ (Stav, br. 74, 2016)

FOTO: Detektor

Milorad Birčaković imao je pune ruke posla tih julskih dana 1995. godine. Službenu Opel Rekord gotovo da nije ni gasio. Bio je vozač Drage Nikolića, načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. Nikolić ima i zamjenika. Milorada Trbića.

Rekord krstari cestama i selima oko Zvornika. Nikolić traži lokacije, pretresa škole, razgleda skladišta. Pilica. Branjevo. Kozluk. Roćević. Orahovac. Nakon 11. jula 1995. godine, Birčakoviću će biti jasno zašto su se tuda vozili.

Rešid Sinanović poslije 11. jula i pada Srebrenice ide prema šumi. Ostao je sam, djeca i supruga evakuirani su u ljeto 1993. godine u Tuzlu. Rešid je sredinom osamdesetih bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Bratuncu. Za tamošnje Srbe i deset godina poslije važna je figura. U zbjegu je i dvanaestogodišnji dječak. Nada se da će se spasiti. U Kozluku PW-174 (tako će mu četrnaest godina kasnije dati pseudonim u Hagu) živi s babom i djedom. Sluša priče o “velikom uspjehu vojske i konačnom osvajanju” Srebrenice. PW ima jedva šesnaest godina.

DEZERTERI U LOVU

Dva mjeseca prije 11. jula, u Srbiji počinje lov. Hapse se sve mlađe osobe iz Bosne i Hercegovine, one između 20 i 35 godina. Skoro su cijeli rat u Srbiji, rade, niko ih ne dira, niko im ne šalje pozive na mobilizaciju. No, iznenada ih se skuplja i šalje preko Drine na obuku. Kada su stigli u BiH, nazvani su “Dezerterima”. Šaroliko društvo: šverceri, kriminalci, studenti, sportaši…

Poslije obuke, šalje ih se u šume oko Srebrenice. Love Bošnjake koji bježe iz grada kojeg je zauzela Vojska RS-a. One koje uhvate, a mnogo ih je, dovode i na raskrsnicu u Konjević‑Polju. Predaju ih civilnoj policiji Republike Srpske i vraćaju se u šumu.

Tu, na policijski punkt u Konjević‑Polju, iz šume izlazi Rešid Sinanović. Predaje se. Bijela je zastava Rešidova potkošulja okačena o štap. Preuzima ga rezervni policajac Mirko Perić. Vodi ga u zgradu centra veze. I vraća se na punkt. Odatle Sinanovića prebacuju u školu “Vuk Karadžić”. S još je šestericom zarobljenih Bošnjaka Sinanović predat Momiru Nikoliću, bezbjednjaku Bratunačke brigade VRS‑a. Još jednom od onih koji je tih julskih dana 1995. godine imao pune ruke posla. Momir Nikolić organizira pritvor i prijevoz hiljada zatvorenika. Pilica. Branjevo. Kozluk. Roćević. Orahovac. Organizira i mjesta pogubljenja. Potočari. Jadar. Cerska. Kravica. Tišća. Branjevo.

Milorad Birčaković tri dana poslije pada Srebrenice Dragu Nikolića vozi na Vidikovac u Diviču kod Zvornika. Tu čekaju autobuse. U njima su zarobljeni Srebreničani. Drago Nikolić uzima Opel Rekord i Birčakovića autobusom šalje prema Orahovcu. “Dovezeni su u školu. Mislim da je bilo pet-šest autobusa. Drago Nikolić je tu bio s nekim, mislim Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom. Bio je nervozan, ljut nakon sastanka. Mislim da smo tu bili sat ili dva i odatle otišli u komandu”, sjeća se Birčaković.

Iz Orahovca Birčaković i Drago Nikolić Opelom idu prema Križevićima. Ondje idu autobusi u kojima su bili Srebreničani, ranije zatočeni u školi. Farovi vozila kraj puta osvjetljavaju nepomična tijela. “Shvatio sam da su pobijeni”, rekao je Milorad Birčaković. Četrnaestog i petnaestog jula Opel Rekord stiže i u selo Roćević. Objekt je osigurao Milorad Trbić. Već je osjetio krv. U Orahovcu je ubio dvadeset zarobljenika. Da pošalje poruku i smiri ostale koji su se počeli buniti. Petnaestog jula Nikolićev zamjenik Milorad Trbić stiže u Roćević. U lokalnoj školi zatočeni su srebrenički Bošnjaci. Među njima je i Rešid Sinanović. U jednoj od učionica i dvanaestogodišnji dječak. “Bit ćete razmijenjeni”, rečeno im je. No, Trbić je već ubio petericu. Dok zarobljeni čekaju razmjenu, Trbić organizira prijevoz do mjesta na kojem će ih pobiti. Iz Roćevića Trbić odlazi na Kula Grad. Da “organizira i nadgleda”.

Teodor Stanišić živi kraj škole u Roćeviću. Sveštenik je u lokalnoj crkvi. Vidi autobuse i vojsku na školskom igralištu. Ne zna što se dešava, ne zna ko su zatočeni. Odlazi do kuće Srećka Aćimovića, komandanta Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, da se raspita. “Tražio sam da im se da vode i hrane jer u školi nije bilo ni vode ni toaleta. Bez obzira na to ko su. Aćimović je svojim vozilom krenuo za nama do škole. Tu sam ga ostavio i otišao sam kući. Pet-šest dana kasnije sam saznao. Svi su iz škole zarobljeni i strijeljani”, svjedočio je Stanišić pred Sudom BiH u junu 2016. godine.

TELEGRAM DRAGE NIKOLIĆA

Srećko Aćimović dobija telegram iz komande Zvorničke brigade VRS-a. U njemu piše da treba “izdvojiti vod vojnika za egzekuciju zarobljenika”. Njih oko šesto zatočenih u školi u Roćeviću. Navodno, odbija to učiniti. Stižu prve prijetnje, pritišće ga se. Aćimović mora postupiti po naređenju. Rekli su mu da je riječ o “naredbi s vrha”. Aćimović je siguran. Naređenje je stiglo iz Glavnog štaba VRS-a. “Poslije ponoći me nazvao Drago Nikolić i rekao mi da se ne igram s tim stvarima i da se to mora izvršiti te da do sedam sati ujutro obezbijedim jedinicu, tj. postupim po telegramu. Svađao sam se s njim, a on je rekao da može doći do mog hapšenja u slučaju da ne postupim tako”, svjedočio je Srećko Aćimović na haškim suđenjima za genocid u Srebrenici.

Nikolić ga ponovo zove. Dan kasnije, oko sedam sati ujutro, pita ga ima li spremne vojnike za pogubljenje. Traže se dobrovoljci koji će pucati. Traže se kamioni kojima će voziti zatočene. Traže se municija, hrana i voda. Mnogo se toga traži od Srećka Aćimovića. “Niti imam jedinicu, niti ću obezbijediti ljude za tu namjenu. To je neljudski čin”, odgovorio je, navodno, Aćimović.

Drago Nikolić rekao mu je da dođe da se nađu ispred škole u Roćeviću. No, umjesto Nikolića čeka Vujadin Popović, bezbjednjak Drinskog korpusa VRS-a. Popović psuje, viče: “Znaš li ti da su oni zapalili srpska sela u okolini Srebrenice i sve pobili?” Aćimović, navodno, odbija razgovor i vraća se u komandu bataljona. Ipak, kamioni su stigli. Zarobljenike voze prema šljunkari, dva kilometra od Kozluka. U kamion trpaju Rešida Sinanovića. I dječaka od dvanaest godina. Ko zna kako, u kamionu je i PW-174. Staju kraj iskopane rupe na šljunkari. Oko nje je pedesetak vojnika i policajaca. PW-174 sjeća se da zarobljenike iz kamiona tjeraju ravno u rupu, a vojnici ih zasipaju mecima. Neko mu daje pušku. PW-174 puca, ali ne zna koliko je metaka ispalio i je li koga ubio.

Iz drugog kamiona zarobljenici odbijaju sići. Konačno su shvatili da nema razmjene. PW-174 natjeran je da se popne na kamion i da ih prisili da skoče. Pokušava, ali ga zarobljenici bacaju van. Pao je pored rupe koja se brzo punila. U rupi je i 12-godišnji dječak. Molio je na kamionu, preklinjao da ga poštede. Niko nije slušao. Pao je pored PW-174. U rupi je i Rešid Sinanović.

Pucnjava prestaje, kamioni odlaze. PW-174 vraća se u svoje selo. Babi i djedu priča da je ubijeno petsto ljudi. Da niko nije živ. Priča i da je pred školom vidio Srećka Aćimovića. Prepoznao je i Dragana Jovića i Ljubu Ristanovića. Kod jame je vidio i Vukašina Draškovića. I Drašković je već ranije osjetio krv. U ljeto 1992. godine u selu Lokanj ubijao je zarobljene Bošnjake iz Teočaka. PW‑174 ih je sve vidio. Ali niko nije vidio da je Rešid Sinanović živ. Ranjen, izvukao se iz jame i Drinom otišao ka Loznici. Neki Petrović ga vadi iz vode i vodi u bolnicu. Ondje mu pružaju pomoć jer po cijelom tijelu ima rane od metaka. Vraćaju ga prema Bratuncu. Rešida vode na drugu jamu i strijeljaju. Drugi put nije mogao preživjeti.

Rešidovo tijelo ukopano je tek 2011. godine u Bratuncu. Djeca mu žive u Saint Louisu. Imaju veliku prevozničku kompaniju sa 65 kamiona. Vozači su im uglavnom Bosanci. I više ne žele dolaziti u Srebrenicu. O tome gdje su tijela strijeljanih godinama niko ništa nije znao. Sve dok se iz Srbije nije javio čovjek kojem je proradila savjest i koji je, vjerovatno, i sam učestvovao u egzekucijama. On je dojavio gdje je masovna grobnica s tijelima ubijenih na šljunkari.

BRIŽLJIVO GRAĐENI IMIDŽ

Istražitelji Haškog tribunala poslije rata u BiH dolaze po Srećka Aćimovića. Kako i svi drugi svjedoci, on je za Tribunal osumnjičeni. Aćimović godinama tvrdi da je odbio naredbu o strijeljanju zatočenika. Hag mu daje status svjedoka. O tome kako je odbio naredbu prvi je put javno govorio kao svjedok na suđenju Momiru Pelemišu i Slavku Periću, optuženima za genocid u Srebrenici. Iskaz ponavlja tokom suđenja Ratku Mladiću, bivšem komandantu VRS-a.

Za Aćimovića se godinama vjerovalo da je bio jedan od rijetkih oficira VRS‑a koji je odbio naredbu za egzekuciju i činio sve da se zarobljeni Bošnjaci ne pobiju nakon pada Srebrenice. Zbog toga su o njemu napisani deseci članaka i snimljeno mnogo televizijskih priloga. No, 15. decembra 2015. godine Tužilaštvo BiH kazalo je kako je sve to što je Aćimović govorio u javnosti zapravo laž. I podiglo protiv njega optužnicu. Prema optužnici Tužilaštva BiH, Srećko Aćimović postupio je u julu 1995. godine po naredbi komande Zvorničke brigade i Glavnog štaba VRS‑a da se Srebreničani iz škole u Roćeviću kod Zvornika, s povezima na očima i vezanim rukama, odvedu na lokaciju koju je sam izabrao – šljunkaru na obali rijeke Drine u Kozluku, gdje su ubijeni. “Kao komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade, Aćimović je znao da se zarobljeni nalaze u školi, postupio je po naredbi komande Zvorničke brigade da odredi vod vojnika koji će izvršiti strijeljanje, naručio tri sanduka s po 1.000 metaka municije te našao kamione kojima će prevesti zarobljenike do šljunkare u Kozluku, gdje su svi pobijeni”, kazao je 24. februara ove godine tužitelj Ibro Bulić na početku suđenja Aćimoviću pred Sudom BiH.

Aćimović je, tvrdi Tužiteljstvo BiH, svjesno godinama gradio alibi heroja koji se suprotstavio naredbi da se ubiju zarobljeni Bošnjaci. “Ustvari, on je angažirao vozače kamiona, našao dobrovoljce koji će strijeljati, naredio da im se donese hrana i piće. Bio je prisutan na mjestu na kojem je ubijeno najmanje 1.040 muškaraca i dječaka Bošnjaka. Među njima je bio dvanaestogodišnji dječak koji je molio da ga ne ubiju, a ipak je strijeljan. Nakon toga, njihova su tijela zakopana u pješčana udubljenja kao masovne neobilježene grobnice”, objasnio je Bulić.

OBRAČUN OSUĐENIKA I OPTUŽENIKA

Od kraja februara ove godine svaku drugu sedmicu Aćimović dolazi u Sarajevo. Tvrdi da je lošeg imovinskog stanja, da ima samo kuću i Golfa V. Uvijek je u čistoj, bijeloj košulji, uvijek u pratnji rođaka ili bivših suboraca koji u hodniku Suda BiH ponavljaju da je “Srećo heroj”. Saborci tvrde da Aćimović i danas ima probleme zbog onoga što nije radio i da mu je, umjesto optužnice, trebalo uručiti kakav orden. Tvrde da je jedan od rijetkih koji se u julu 1995. godine usprotivio naređenju da se zarobljeni Bošnjaci strijeljaju i zakopaju u masovne grobnice. Tvrde i da Srećka Aćimovića zbog odbijanja naredbe i svjedočenja u Hagu godinama pokušavaju diskreditirati branitelji Vujadina Popovića i Drage Nikolića, nadređenih iz Zvorničke brigade koji su osmislili i naredili egzekucije zarobljenika. “Vujadin Popović je sve naredio. On je osmislio da se naređenja o strijeljanjima zarobljenika iznose usmeno da ne bi ostao pisani trag. Nakon što se usprotivio strijeljanju, život mu je bio u opasnosti. Poslije rata, Aćimović je o tome svjedočio nekoliko puta, čak i u Hagu. Sve od tada traju pokušaji njegove diskreditacije. On nema veze s Kozlukom, njegov bataljon tamo nije imao ingerencije niti je mogao organizirati nabavku kamiona i municije. To su radili bezbjednjaci njegove brigade”, uvjerava Aćimovićev branitelj Dragan Gotovac.

Oni koji poznaju Aćimovića tvrde da mu je optužnicu “namjestio” Pero Mijatović, istražitelj haške odbrane Drage Nikolića i Vujadina Popovića, osuđenih za genocid nad Bošnjacima. Mijatović, inspektor za privredni kriminal sa Sokoca, skupljao je dokumentaciju za njihovu odbranu, posjećivao arhive u Sarajevu i Banjoj Luci. S posebnom pažnjom tražio je dokumente o 28. diviziji Armije RBiH, čije su se jedinice nalazile na području Srebrenice i Žepe u julu 1995. godine. Mijatovića ne vole u Podrinju. Svećenik iz Roćevića Teodor Stanišić ispričao je pred Sudom BiH kako je jednom razgovarao s Mijatovićem i da mu nije mogao reći ništa više o događanjima pred školom. Kako je Mijatović bio uporan, hodao po selu, spavao u svom vozilu, kucao na razna vrata, Stanišić ga je otjerao iz sela. “Dolazio mi je istražitelj Pero Mijatović i tražio da kažem da je Srećo sve ovo organizovao u školi i da je njegova vojska bila tu. Ja sam rekao da to nije tačno, a on mi je nudio novac da kažem da jeste. Odbio sam”, posvjedočio je i Boro Lakić, koji živi u kući preko puta škole u Roćeviću. Moguće. I vrlo vjerovatno.

Ali, puno je validnije ono što tvrdi insajder Tužiteljstva BiH. “Aćimović nije pucao. Ali je znao šta će se desiti i gdje”, tvrdi u razgovoru za Stav. “Postoje dokazi da Aćimović nije baš bio onako čist kakvim se predstavlja svih ovih godina. Dokazi koji govore kako je našao tamiće, kamione kojima su zarobljeni voženi u Kozluk. Da je baš on odredio tu lokaciju i da je baš on obezbijedio tri sanduka s po hiljadu metaka municije. Postoje dokazi, ali sve to treba dokazati i na sudu. Bit će teško jer nema preživjelih svjedoka. Šljunkara u Kozluku jedina je lokacija masovnih pogubljenja Srebreničana na kojoj nije bilo preživjelih.” Srećko Aćimović, heroj ili zločinac, dobri čovjek u vremenu zla. Ili zao čovjek u zlim danima. Znat će se na kraju suđenja, u proljeće naredne godine.

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!