fbpx

Čudesni Samarkand       

Kad su Uzbeci u 16. stoljeću zauzeli Samarkand, glavni grad preselili su u Buharu. Perzijski, turski i kineski vladari nisu uspjeli zaustaviti propadanje grada, koji je dva stoljeća kasnije bio praktički napušten zbog niza potresa. Iz mrtvih su ga digli Rusi, koji su ga 1868. godine pripojili svom carstvu.

 

“Sve što sam čuo o Samarkandu je istina, osim što je ljepši nego što sam mogao zamisliti.ˮ Ovaj kompliment, koji mu je navodno dao Aleksandar Veliki, najveći je od svih komplimenata koje je dobio taj uzbekistanski grad. Kada ga je Timur u četrnaestom stoljeću pretvorio u metropolu svog golemog carstva, proglasio ga je centrom svijeta. Ne čudi što je Samarkand i dalje usidren u mašti zapadnjaka kao biser Istoka.

Danas su Samarkand i Timur, zahvaljujući režimu Islama Karimova, nastalom nakon nezavisnosti od SSSR-a, nacionalni simboli Uzbekistana. Samarkand je jedan od najstarijih naseljenih gradova na planeti. Stariji mnogo više nego što se mislilo. Grad je 1970. godine proslavio 2500. obljetnicu svog osnivanja, ali nedavna arheološka otkrića utvrdila su da je stariji za još 250 godina.

Sogdijci su ga izgradili na brdu smještenom u dolini rijeke Zeravashan, pravoj oazi usred negostoljubivih stepa i pustinja središnje Azije. To nije bio jedini grad koji su izgradili ovi potomci nomadskih iranskih plemena. Oni su zaslužni za gradnju Buhare i Panjakenta. Osim gradskih zidina, izgradili su sistem navodnjavanja koji se protezao na dužini od više od stotinu kilometara. Međutim, grad u 6. stoljeću potpada pod vlast Kira Velikog. Samarkandu nije bilo loše kada je postao dijelom Ahemenidskog carstva. Perzijanci nisu bili zainteresirani za nametanje svoje civilizacije, već isključivo za pokoravanje i prikupljanje danka. Kako je Samarkand bio jaka i važna tvrđava, postaje administrativni centar tog dijela carstva.

Aleksandar Veliki stigao je tamo 330. godine u svom pohodu na posjede Darija III. Pronašao je kozmopolitski grad, “divan i dobro branjenˮ. Nakon toga, nepuno stoljeće od dolaska Aleksandra Velikog Samarkand je ponovo bio meta, ovog puta zauzela su ga nomadska plemena iz stepe. Grad je nestao iz zapadnih dokumenata. Iz tog je mraka izašao tek u trećem stoljeću, zahvaljujući Sasanidima. Njih su stoljeće kasnije protjerali drugi nomadi Kusanasi, narod iz središnje Azije čije se carstvo nalazi u današnjim granicama Pakistana i Indije.

Svih tih stoljeća Sogdijci su se navikli živjeti pod čizmom moćnijih, ali nastavili su razvijati svoju civilizaciju, čija je ključna karakteristika bila trgovina, a ne rat. Poznato je da je svila stigla u Grčku oko 2. stoljeća p. n. e. Dok je ruta “Puta svileˮ još bila u povojima, Sogdijci su već uspostavili snažne ekonomske veze s Kinom. Kusanasi su s odobravanjem gledali na trgovačko umijeće svojih vazala i održavali dobre odnose s drugom velikom silom u regiji, carstvom Sasanida. Ta se ravnoteža raspala nasilnim upadom Huna iz središnje Azije. Bizantija je pokušala razbiti monopol Sasanida tražeći manje neprijateljsku i jeftiniju alternativu pristupu začinima, parfemima, pamuku i, naravno, čuvenoj svili. Rješenje su imali novi osvajači – Turci, pod kojima grad doseže vrhunac.

Od 8. stoljeća Sogdijci prelaze na islam, a Samarkand doživljava ogroman procvat do 13. stoljeća. Postaje jedno od glavnih središta muslimanskog intelektualnog života. Tamo su Arapi prvi put proizveli papir, odakle će krenuti prema Evropi, ali malo je ostataka zgrada tog vremena jer je Džingis-kan došao, pljačkao i uništavao, po čemu je pisao stoljeće kasnije Ibn Battuta nakon što je posjetio ono što je bio “jedan od najvećih i najljepših gradova na svijetuˮ. Većina arhitektonskih čuda koja poznajemo, džamije, medrese, grobnice i mauzoleji s tirkiznim i zlatnim pločicama, važne su figure u historiji muslimanske Azije.

Taj princ plemena Barlas odabrao je Samarkand 1370-ih za glavni grad svog carstva koje se protezalo od Indije do vrata Anadolije i Sirije. Nije bio samo ratnik već i ambiciozan vizionar i zaštitnik umjetnosti. Izgradio je veliki novi grad južno od Afrasiaba, koji su pod njegovim vodstvom ukrasili arhitekti, zanatlije, slikari i kipari dovedeni sa svih njegovih teritorija. Na taj je način postavio temelje umjetničke i kulturne renesanse koja je obilježila islam za sljedeća dva stoljeća. Samarkand je postao ekonomsko, vjersko i akademsko središte srednje Azije s trgovinama, najvećom džamijom i najprestižnijim islamskim školama i astronomskim opservatorijem, najvećim na svijetu. Okupio je matematičare, naučnike, pjesnike i filozofe, zahvaljujući kojima je islamska kultura i znanjem dosegla jedan od svojih najsjajnijih trenutaka.

Kad su Uzbeci u 16. stoljeću zauzeli Samarkand, glavni grad preselili su u Buharu. Perzijski, turski i kineski vladari nisu uspjeli zaustaviti propadanje grada, koji je dva stoljeća kasnije bio praktički napušten zbog niza potresa. Iz mrtvih su ga digli Rusi, koji su ga 1868. godine pripojili svom carstvu.

Kasnije sovjetiziran, kulturološki i krajolikom, ponovno će se pojaviti s neovisnošću Uzbekistana 1991. godine. Nikad neće vratiti sjaj kakav je imao, nisu pomogli invazivni radovi na restauraciji njegovih spomenika, ni bombastični urbanistički planovi diktatora Karimova, koji su uništili historijske dijelove grada, ali je čudesni Samarkand nastavio pričati priču.

Sljedeći članak

Park “Šume smeća”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!