fbpx

Čudesni put Edhem-efendije Sinanovića: Posljednji živi učenik Ferhat-pašine medrese u Žepču

Nakon što je zatvorena medresa u Žepču, Edhem-efendija nastavio je školovanje u medresi u Pojskama pred čuvenim Derviš-efendijom Spahićem. “U Pojske sam otiš'o 1943. godine. U medresi u Pojskama bili su većinom arapski kitabi, nije bilo puno bosanskih. Stariji učenici su svi govorili arapski jezik. Školovanje u svim medresama tada je trajalo osam godina. Derviš Spahić učio ih je tri strana jezika: arapski, turski i perzijski. Učenici osmog razreda medrese koji su učili pred Derviš-efendijom dobro su govorili arapski i turski jezik, a i perzijski. Ko bi završio pred Derviš-efendijom bio je pravi učenjak islamski”, kazuje Edhem-efendija

 

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Od svih bosanskih medresa građenih na čvrstim temeljima harfova danas ponajmanje znamo o Ferhat-pašinoj medresi u Žepču. Iako je prestala s radom 1941. godine, a zgrada medrese srušena petnaest godina poslije, o njoj je u literaturi i periodici dostupno tek nekoliko informacija. Prema saznanjima kojima raspolaže autor ovog teksta, ova je medresa spomenuta u radu o Žepču Hamdije Kreševljakovića publiciranom u Beharu, u knjizi Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini Hajrudina Ćurića i radu Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini Madžide Bećirbegović. U broju 20-21. Priloga za orijentalnu filologiju Bećirbegović pola stranice posvećuje Ferhat-pašinoj medresi, a na osnovu razgovora s polaznicima ove škole, ona je donijela i dragocjeni tlocrt njena izgleda. Bećirbegović piše da je medresa u Žepču postojala kao samostalna građevina u neposrednoj blizini Ferhad-begove džamije. “Nema određenih podataka ko ju je izgradio i kada je podignuta. U narodu je poznata kao Ferhat-pašina medresa”, piše Bećirbegović, ističući da pouzdano znamo da je ova medresa postojala sredinom 18. stoljeća, što spominje i Kreševljaković.

Doista je čudesan nedostatak podataka o ovoj medresi, iz dva razloga. Prvi jeste njen nesumnjivi značaj, ne samo za Žepče i okolinu već i za samu tradiciju. Taj se značaj ogleda i u činjenici da je znameniti Abdulvehhab Ilhamija bio muderis ove medrese, a u narodu se i sama medresa pamti kao “Ilhamijina medresa”. Također, neka važna djela i rukopisi sačuvani u Gazi Husrev‑begovoj biblioteci upravo su (pre)pisani u žepačkoj medresi. Drugi razlog svakako jeste taj što je ova medresa, historiografski gledano, postojala do jučer. Koliko nam je historijski bliska, svjedoči i podatak da je još živ jedan njen učenik. Riječ je o Edhem-efendiji Sinanoviću iz Željeznog Polja.

U posjetu Edhem-efendiji došli smo nenajavljeno. Ipak, njegova srdačna čehra dočekala nas kao da nas danima iščekuje pa nas, evo, napokon vidi. Raspituje se za “kugu”, pita ima li je i u Sarajevu. “Kuga je teška bolest. Valja nam saburat, pa ćemo i to predeverat, uz Božiju pomoć”, progovori, odagnavši svojim vjerničkim osmijehom sve dunjalučke deverove.

Do devedesete godine života nije vidio doktora. A i tada, kad je nakon srčanog udara došao na CT pa ga medicinska sestra zamolila da izvadi zube, on je odbio. “Dedo, ne možemo raditi CT dok ne izvadiš zube”, prisjećaju se ukućani njenih riječi. Edhem-efendija je to odbio. Tek kad su pozvali doktora da porazgovara s njim, objasnio mu je da zube ne može izvaditi jer su njegovi, prirodni. U 94. godini života nedostaju mu samo dva! Nesvakidašnja životna energija i zdravlje kakvom bi se nadali i oni pedesetak godina mlađi narušeno je samo oslabljenim sluhom. Žali se da je počeo zaboravljati. U 94. godini ispostio je cio ramazan i stojeći klanjao svaku teraviju u svojoj kući. S obzirom na to da je počeo postiti kao dijete, a da se u 90 sunčevih godina smijene 93 ramazana, ovaj je ramazan vjerovatno bio devedeseti ramazan koji je Edhem‑efendija ispostio. Ukućani ga pokušavaju uvjeriti da je prošao mjesec ševal kako ne bi postio još šest dana, ali se Edhem-efendija ne da zbuniti i hladno odgovara da je ševal tek počeo i da ne treba propuštati post šest dana ševala.

Edhem-efendija rodio se 1927. godine kao drugo dijete Fehim-efendije Sinanovića, također svršenika Ferhat-pašine medrese u Žepču. Još u ranoj mladosti pokazivao je živo zanimanje za vjerske nauke, što ga je 1938. godine odvelo u žepačku medresu. “Pokušat ću nešta kazati, ali sve ne mogu. Prvo o našem muderisu. Naš muderis je bio Numan-efendija Bajrić. On je sam bio naš učitelj. Nas je u medresi bilo tridesetak učenika, a dolazilo je i onih što su živili okolo. U medresi je bilo pet ili šest soba, a u sobu je moglo stati do sedam softi. U medresi smo učili u fikhu, kroz Ilmihal, Fikhul-ibadat i Tuhvetul-ihvan. To su knjige iz kojih smo učili. Kur’an se uvijek učio u medresi. Od jezika smo učili arapski, ali Numan-efendija nas nije ocjenjivao u arapskom. To je bilo usputno. Arapski je treb’o za sve druge predmete. Meni je u medresi bilo lijepo. Ko nije volio učiti, njemu bezbeli i nije bilo fino. A meni nije bilo mrsko učit. Ovo sad ispada k’o da se falim, a Allah zna da ja samo primjer navodim, a da se ne falim”, veli Edhem‑efendija.

U medresi su, kaže Edhem-efendija, pisali arebicom. Svaka je bosanska medresa, treba na to podsjetiti, bila i skriptorij u kojem su prepisivani klasici islamske civilizacije. Edhem-efendija i danas čuva jednu knjigu koju je koristio kao udžbenik, a koju je sam prepisao kao učenik medrese u Žepču.

“Sve je to bilo lijepo. Učilo se i saznavalo. A onda je došao Drugi svjetski rat. Ustaše su 1941. godine došle i zatvorile medresu. Njemačka je dala ustašama državu, a onda su oni radili po svom. Odmah su zatvorili medresu. Bio je, čini mi se, april 1941. godine. Ja sam tad bio u medresi. Došo nam je Numan-efendija i rek’o: ‘Svi kućama. Ovde više nejma učenja.’ Tako smo mi raspušteni. Vojska je koristila medresu kao kasarnu, a poslije je srušena i zgrada”, prisjeća se Edhem-efendija.

Njegov opis zgrade naslijeđene iz osmanskog vremena nimalo se ne razlikuje od opisa koji donosi Madžida Bećirbegović. “Medresa je bila prizemna. Okolo su bile sobe, odmah na zemlji. Ispred kuće pa u sobu. Zgrada medrese bila je u ruševnom stanju. Pravljena je u stara vremena. I Ilhamija je bio u toj medresi muderis. Pred medresom je bila i jedna kućica koja je pripadala medresi, a u njoj je živio tad Numan-efendija. Softe su bile ne hizmetu našem Numan-efendiji. U njoj je bilo šest ili sedam soba i dershana. Kroz medresu je tekla rijeka uzeta iz Krajnjače. Voda je služila za piće i abdest. Bila je to dobro čista voda. Medresa je bila odmah pred džamijom. Mi smo mislili da će ponovo otvorit medresu kad je stao rat, ali Tito nije to priznav’o i zatvorena je”, kaže Edhem-efendija.

Nakon što je zatvorena medresa u Žepču, Edhem-efendija nastavio je školovanje u medresi u Pojskama pred čuvenim Derviš-efendijom Spahićem. “U Pojske sam otiš’o 1943. godine. U medresi u Pojskama bili su većinom arapski kitabi, nije bilo puno bosanskih. Stariji učenici su svi govorili arapski jezik. Školovanje u svim medresama tada je trajalo osam godina. Derviš Spahić učio ih je tri strana jezika: arapski, turski i perzijski. Učenici osmog razreda medrese koji su učili pred Derviš-efendijom dobro su govorili arapski i turski jezik, a i perzijski. Ko bi završio pred Derviš-efendijom bio je pravi učenjak islamski”, kazuje Edhem-efendija.

Ističe da su svršenici Ferhat-pašine medrese bili dobro upućeni u osnove vjere, ali da je medresa u Pojskama ipak bila mnogo zahtjevnija. “Ko bi završio medresu u Pojskama”, kaže Edhem‑efendija, “mogao je biti kadija u Kairu.” Knjige iz medrese u Pojskama koje i danas čuva najbolji su svjedok ozbiljnosti nastavnog procesa u medresi. Među njima su i Taftazanijevi kitabi iz arapske stilistike, Buharijina zbirka hadisa, knjige iz fikha hanefijskog klasika Ibrahima el-Halebija, zatim kitabi iz tefsira… Edhem-efendija kaže da je knjige kupovao gdje god bi čuo da se prodaju, a nije mu bilo mrsko pješačiti i pedeset kilometara kako bi kupio neku knjigu. A sve su njegove knjige – osim nekoliko koje je on pisao arebicom – napisane na arapskom jeziku i njima se može služiti samo neko ko dobro govori ovaj jezik.

Željan znanja, Edhem-efendija sve svoje vrijeme trošio je na učenje. Ipak, nakon četiri godine, kada je već ozbiljno zagazio u vode arapskog jezika, hadisa i tefsira, zatvorena je i medresa u Pojskama. “Samo što sam došao kući i sjeo, a bila je noć, eto ti vojne policije na vrata. ‘Derviš‑efendija je zatvoren. Došli smo i po tebe. Hajde’, vele mi. Bilo ih je trojica vojnika i jedan vodič što ih je doveo. Rekoh im da me sačekaju da se opremim, a oni htjedoše odmah da me vode. Onda ja rekoh: ‘Nisam ja išao u medresu da lažem! Odoh se opremiti, a vi me sačekajte.’ Onaj glavni među njima me gleda, čudno mu to bilo, pa mi reče da se odem opremiti, da će me sačekati. Pustili su mi oca da me prati donekle, a onda mu naredili da se vrati kući. Otac je zaplak’o i pošao nazad”, prisjeća se Edhem-efendija.

Kad su pješke došli do Topčić Polja, vidjeli su svjetla u jednoj kući te su odlučili tu se odmoriti. “Onaj glavni među vojnicima reče drugima da sjednu i odmore, da odlože oružje, a da će on paziti na mene. Ali uskoro i on zaspa. Dođe meni šejtan pa sve me nagovara da uzmem ono oružje pa da ja njih postrojim, a onda u šumu. Ali, s druge strane, nabelajio bih svog babu i mamu. A na kraju, nisam kriv ni za šta. ‘Ja Rabbi, ja nisam kriv’, ponavlj’o sam u sebi. Kad se onaj glavni njihov probudi, pogleda i vidje da ja sjedim a da svi oni spavaju, pa se ko iznenadi. Pita me što i ja nisam zasp’o, a ja velim da ne mogu spavat kad me nedužna vode. On reče da samo radi svoj pos’o, a da sam ja s Derviš-efendijom i njegovim bratom Abdulahom prijavljen kao pripadnik ‘Mladih muslimana’. Eto, njega je to toliko oduševilo što ja nisam uzeo oružje dok su oni spavali, a mog’o sam, da je on ostatak puta do Pojska sve sa mnom prič’o, raspitujući se za vjeru i medresu. Ko biva, pit’o se šta su to mene učili pa ja nisam potegno za njihovo oružje dok su spavali. Kad smo došli u Posjek, reče mi: ‘Šteta što su vam ovo napravili’”, kazuje Edhem-efendija.

U zatvoru je bio zajedno s Derviš-efendijom. “On je osuđen, a ja nisam. Izvuk’o me je imenjak Edhem Pašalić, žepački kadija koji je bio tajni partizan. I moj je otac bio u partizanima pa je on sutradan, nakon što su me odveli, odmah otiš’o do Pašalića. Prošlo je nekoliko dana, a Pašalić je doš’o i sredio da me puste. U zatvoru sam bio osam dana. Nisam dobio ništa zatvora, ali sam tad dobio ime: uvijek sam ostao mladomusliman”, ističe Edhem. Iako o tome nije želio govoriti, ukućani spominju da je kao mladomusliman Edhem-efendija odslužio početkom šezdesetih godina šest mjeseci zatvora.

Vrativši se kući iz zatvora, shvatio je da u svojim dvadesetim godinama života, uprkos znanju koje je stekao, ne posjeduje nikakvu diplomu kojom bi to dokazao. “Nisam im’o ni osmoljetku pa sam odmah prifatio za učenje i za tri mjeseca završio večernju školu za osam razreda, a položio sam ih za dva dana. Kasnije sam polagao imamski ispit. Njega sam položio za dan, ta četiri razreda medrese koja su mi falila, jer, ona tri razreda iz Ferhat-pašine medrese nisu mi se priznavali pa sam mor’o položiti još četiri razreda medrese. I eto, kad sam došo da polažem ta četiri razreda u Gazi Husrev-begovu medresu – jedino su nju komunisti ostavili da radi – dobio sam iz arapskog da prevedem tekst o kugi. Kad su oni pročitali moj prijevod, rekoše mi da ostanem do kraja, da će na kraju sa mnom razvidit. Mislio sam da je to zbog Pojska, pa da će me opet ispitivati nešto nevezano za ispit. Kad su me zovnuli, vidim da ih je sedam i među njima reis Kemura osmi. Vele mi da sumnjaju da sam ja pis’o prijevod sahife o kugi i da to ja nisam nikako preveo. Dadoše mi čist papir pa da ja to pred njima sad prevedem, da oni vide da to ja pišem. Kad sam ja završio i kad su to oni pročitali, reis Kemura mi reče: ‘Svi su te ocijenili s peticom, a ja te ocjenjujem s četvorkom. Slažeš li se s time?’ A ja rekoh: ‘Reis efendija, ja neću biti hodža. Doš’o sam samo ovo položiti da imam pravo u džepu, a ne pravo po Sarajevu, pa sam zadovoljan i s dvicom, a i dvica drži papir.’ A on meni veli: ‘Ako nemaš posla, mi te odmah sada primamo u Starješinstvo.’ Ali ja to nisam htio, nikako”, prisjeća se Edhem-efendija.

Ipak, sudbina ga je odvela u imamsku službu. Kad se zaposlio kao imam u Mračaju, radio je na prosvjećivanju džematlija, svakodnevno pješačivši do Mračaja po dva sahata u jednom smjeru, a onda i nazad kući. “Kad je ono počeo izlazit Preporod, onda Glasnik, ja sam redovno to kupov’o i čit’o. Bogme sam i pričepio neke da budu članovi novina i da čitaju. Nejse”, kazuje Edhem-efendija.

I nakon što se penzionirao i završio s imamskim pozivom, Edhem-efendija je povremeno predvodio džuma-namaze. Sve svoje hutbe, pisane na latinici i arebici, i danas čuva k’o kapu na glavi. Kako mu je majka kapu stavila – veli – od tada je nije skinuo. Odbio je to učiniti i u vojsci te su mu na kraju dopustili da jedini on, u cijeloj kasarni, nosi kapu tokom jela. Nakon što je objasnio propise vezane za kapu, veli: “Eto, sad kad si čuo, reda je da i ti nosiš kapu. Pa ako ne možeš k’o novinar, ako ti ne daju, otvorit će Allah svoje hazne i dati nafaku negdje drugo.”

Ova rečenica podsjeća na vrijeme kad je glas uleme bio obavezujući. To je vrijeme kolosa poput Edhem-efendije, koji su više vodili računa o onome što je preporučeno i lijepo, nego što mi vodimo o onom što je obavezno. Vrijeme je to bliže Ilhamijinom nego ovom našem. Eho tog vremena može se čuti u hrapavom glasu Edhem-efendije, posljednjeg “Ilhamijinog” učenika.

 

PROČITAJTE I...

Apelujem na sve da provjere svoje podatke i da eventualne greške prijave CIK-u”, kaže Tabaković, svjestan da će biti teško spriječiti zloupotrebe s obzirom na to da “srpska politika u Srebrenici ima na raspolaganju resurse i kapacitete Opštine i kontroliše sve procese”, te da “ta ista politika ima podršku i od određenih političkih opcija.” “U sve ovo je uključen i dio ljudi iz Općinskog odbora SDP-a. Naše informacije govore da oni imaju tijesnu saradnju sa srpskim prijedlogom kandidata za načelnika Mladenom Grujičićem”, rekao je, između ostalog, Tabaković na pres-konferenciji Inicijative Moja adresa: Srebrenica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!