fbpx

Crveni fratri, bošnjačka histerija i žrtva koja je uvijek na gubitku

Sedam godina nakon objave satirične pjesme Predraga Lucića pod nazivom Ići, mići, Ahmići iz ormara se ponovo vade kosturi ovog slučaja i ponovo se pokušava poentirati na jalovoj polemici koja nikome nije donijela ništa dobro. U tome prednjači gnjevom obuzeti “crveni fratar” Drago Bojić, koji je u nedostatku pokojnog Predraga Lucića postao nova zvjezdica padalica lijevo orijentiranih portala

 

 

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Pred fudbalsko natjecanje između Hrvatske i Srbije 2013. godine, utakmice koja je označena visokosigurnosnim rizikom zbog još uvijek neriješenih nacionalnih tenzija, u gomili hrvatskih navijača, koji su bili ukrašeni karakterističnim crveno-bijelim kockastim znakovljem, ugledao sam nešto što me je nemalo uznemirilo. Grupa (čopor) korpulentnih ljudskih prilika, u potpunom kontrastu sa šarenilom navijača, obučena u elegantnu crnu svečanu odjeću kretala se prema maksimirskom stadionu.

Urokljivih pogleda, sa zagonetnim i prijetećim osmijehom, odlučna hoda, izgledali su poput kakve diplomatske delegacije s arhivskih snimaka iz Drugog svjetskog rata na putu iz Berlina u Prusku. No, taj dojam dobio sam nakon što sam ugledao zlatni filigranski nakit na manžetama košulja i kragnama odijela, na kojima je bio istaknut simbol U.

Prvo, zaprepastilo me je to što, kada je riječ o ljudima koji se kite zločinačkim ustaškim i četničkim znakovljem, ovdje nije bilo riječ o uobičajenom folklornom kiču, neukusu koji prati nacionalističke rekvizite na Balkanu: od prateće muzike do nezaobilaznih modnih detalja koji bi mogli poslužiti kao kostimografija filmu Četverored Jakova Sedlara ili Bitka na Neretvi Veljka Bulajića. Ne, ovdje je bilo riječ o s ukusom odjevenim muškarcima koji su nosili zločinačku simboliku nalik na značke i bedževe koje nose visoki državni dužnosnici, pripadnici diplomatskog kora ili predsjedničkih protokola.

Drugo, postavio sam pitanje od kuda dolaze. Zar je moguće da živimo u paralelnim svjetovima, imaju li oni neku stranku, sektu, udrugu, gdje se okupljaju, gdje im je stožer? Nadalje, ko uopće proizvodi taj skupocjeni nakit, gdje se, za Boga miloga, to može kupiti? S obzirom na to da sam tada, kao novinar Agencije Anadolija, pratio veće demonstracije, bio sam prisutan i na braniteljskom protestu protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru, u centru Zagreba.

Na skupu je nastupio jedan od najvećih hrvatskih domoljuba, pjevač Marko Perković Thompson. Koga sam tamo ponovo vidio? Istu onu mračnu delegaciju s utakmice, doduše, u manje službenom i opuštenijem raspoloženju, pjevali su uglas s Thompsonom: “Nema predaje, pjevajmo, sinovi pobjede / moj narod je savio ramena / vodaju nas kao guske / dobivamo političke pljuske.”

A kad smo kod Thompsona, tog oglednog muzičkog primjerka hrvatske hipernacionalne kulture, poznato je da se na njegovim koncertima u Hercegovini (on pjeva o Herceg-Bosni, srcu ponosnom) okuplja pozamašan broj mladih s ustaškim kapama, majicama, zastavama i sličnim anahronim rekvizitima koji u BiH nisu zakonom zabranjeni kao u Hrvatskoj, a koje je najveći dio hrvatskog naroda već prezreo.

I tako, dok su se po Zagrebu i Hercegovini 2013. godine šetale delegacije i muzičke vojske fanova utata, noseći simboliku iz čijeg se imaginarija četrdesetih i devedesetih protjerivalo i ubijalo sve što nije hrvatsko, dok su se u BiH događale smjene vlasti koje su ličile na pučeve iz afričkih plemenskih diktatura, pa su potom rezultirale i paljenjem institucija vlasti u februaru 2014. godine, Bošnjaci su dobivali živčane slomove na satiričnu pjesmu Predraga Lucića pod nazivom Ići, mići, Ahmići, koju je ovaj pokojni književnik i novinar izveo u Mostaru, a naknadno je procurila na YouTubeu i izazvala oštre polemičke reakcije. Zanimljivo jeste da se punih sedam godina nakon ovog događaja polemika oko Lucićeve “pjesmice” aktuelizirala u javnosti te ponovo izaziva polemičke reakcije. S jedne strane, od dijela bošnjačke javnosti isključivo po društvenim mrežama, a s druge strane neshvatljivo žestoke obranaške tekstove lijevih medijskih jurišnika koji su na portalima ispalili salve krivo adresiranih optužbi braneći preminulog Lucića.

No, da se podsjetimo, o čemu je riječ u dotičnoj pjesmi? Lucić se služio svojim klasičnim pjesničkim repertoarom, koji inverzijom smisla kreira satiru na temelju rekonstrukcije i potom ismijavanja nacionalističkih ideologija, u ovom slučaju hrvatske politike u BiH devedesetih. To je radio godinama, od Ferala pa do dana kada je preminuo. Sličan postupak koristi njegov publicistički pobratim Boris Dežulović, koji je pisao Pjesme iz Lore, na temu mučenja Srba u splitskom zatvoru. No, taj postupak nije nov u historiji književnosti na našim prostorima, a o svjetskim okvirima ne treba ni govoriti.

Jedan od začetnika slovenskog avangardnog pjesništva Tomaž Šalamun, kao slovenski Jevrej (zapravo Salamon), piše pjesmu Zašto sam fašista, također u inverzivnom smislu, gdje podsjeća na rasnu i nacionalnu mržnju, pritom žestoko veličajući fašizam kao ljepotu ne bi li time još jednom podsjetio na njegovu pogubnost. To je iznimno uspjela pjesma koju, tada, dušebrižnici unutar Saveza komunista nisu razumjeli i slijedio je napad. Iako je bilo onih koji su ga branili, kulturna razina poslanika iz CKSK Jugoslavije razumjela je samo socrealističke parole, a Šalomonova pjesma tek je kasnije ispravno shvaćena te je dobila svoje zasluženo mjesto u povijesti slovenske književnosti.

Lucić je pjesnički neizbrušeno (u smislu sirove estradnosti) pokušao podsjetiti na zločin u Ahmićima te svojom pjesmom optužuje onaj dio Hrvata koji su tamo počinili stravičan zločin. No, nije očekivano doživio osudu od onih koje groteskno ismijava, već od onih čije je shvaćanje modernosti na ravni usmene narodne poezije. Broj Bošnjaka koji su 2013. godine reagirali i osudili Lucića, a guslali su za razne “probošnjačke” web-portale, bio je naprosto zapanjujući. Kakva je vrsta kratkog pamćenja bila posrijedi pa je Lucićeva pjesmica aktuelizirana 2020. godine, nije posve jasno, ali sigurno jeste da je bilo riječ o reakcijama na društvenim mrežama i da nije bilo riječ o bilo kakvoj pogromaškoj kampanji od bošnjačke javnosti.

Primjećujemo da Lucić nije bio modernist, on je tek konzumirao ono što je odavno prežvakano – njegov kabaretski nastup (bez višeznačnosti smisla) u sebi je nosio nakanu provokacije, rekli bismo zajebancije. Ona je bila sirova, u sebi nije nosila šalamonovsku tragiku, ali imalo mozgom obdarenom čovjeku jasno je da precizno imenuje zločinca i žrtvu. Međutim, ne može biti kabaretski duhovito sve ono što je životno tragično a da se neko ne uvrijedi, u ovom slučaju žrtva.

Mnogi su ga osudili smatrajući da je trebao izabrati nešto njemu bliskije – vukovarske žrtve ili, recimo, žrtve iz Škabrnje. Moglo bi se reći da se Lucić upustio u nešto ne poznavajući posve ljudske mentalitete na njemu tuđem terenu, jer, niko ne može suditi i procjenjivati što osjeća neka nena iz Ahmića kojoj su pobili četvero djece, osim možda onih koji su to i sami doživjeli. Niko ne može osuditi nenu ako se uvrijedila na Lucićevu pjesmu. Upravo to smeta, a ne podsjećanje i osuda ratnih zločina. Sličan primjer dogodio se relativno nedavno kada se pokušalo satirično tematizirati rahmetli Aliju Izetbegovića i šehidsko mezarje Kovači. Reakcije su bile očekivano negativne, ponekad i agresivne, što je ustvari tek dokaz da su rane naroda koji je preživio genocid i dalje svježe, da su neka mjesta sveta i da se s njima ne bi smjelo poigravati. Ako to radite, trebate biti spremni na reakcije.

Stoga, te 2013. godine nije začudila reakcija Udruženja žrtava rata iz Ahmića, koja je poručila da “preživjeli i porodice žrtava jednog od najmonstruoznijih masakra nad civilnim stanovništvom u protekloj Agresiji na Bosnu i Hercegovinu ne prihvataju ovakav način satiričnog ismijavanja zločinaca iz vlastitih redova naroda kojem pripada Lucić, pri tome se ne obazirući na senzibilitete preživjelih žrtava i porodica nevino stradalih”. Dakle, ahmićko udruženje ispravno je shvatilo s kime se Lucić ismijava (Hrvatima koji su naredili i učinili te zločine), što pokazuje da žrtvu u ovom slučaju ne treba nimalo potcjenjivati, kao što su to neki činili u polemici koja je tada uslijedila.

To je nedvosmisleno zaključio hrvatski književnik i povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak, koji je u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u dva, komentirajući reakciju hrvatskog PEN centra i Hrvatskog društva pisaca, rekao da je “žrtva uvijek u pravu”. Naime, ova dva cehovska književnička udruženja uzeli su Lucića u odbranu od medijskog “progona” u BiH. Iako su bošnjački “guslari” jedva dočekali da neko od Hrvata, još uz to iz reda uglednih kulturnjaka i znanstvenika, napadne Lucića, zanemarili su da je taj isti Prosperov Novak, po pisanju nekadašnjih feralovaca, samo dva dana nakon pokolja u Ahmićima, kao predsjednik podružnice PEN-a, “primio i cjelivao u ruku Tuđmana u Dubrovniku”.

S druge strane, novinari i pisci poput Lucića jedini su imali hrabrosti da Tuđmanu u lice kažu da “Hrvati u Bosni kolju muslimane”. Upravo je ta činjenica poveznica Lucića s Bošnjacima, to da je ovaj novinar u vremenima opće hrvatske šutnje javno upozoravao na hrvatske zločine nad Bošnjacima. Primjećujemo i to da su posve krive valorizacije Predraga Lucića kao “književne gromade”, a njegova angažirana književnost ne zaslužuje pažnju književne javnosti koju je dobio u Bosni i Hercegovini, što potvrđuje i činjenica da se u kanonu hrvatske književnosti Lucić nalazi na samim marginama, ali istom u dijelu hrvatske javnosti figurira kao publicistička pojava vrijedna pažnje. Budući da su u Bosni i Hercegovini bez ikakvih kriterija skloni proglašavati “gromadama” posve zanemarljive književne pojave, i ne čudi ova neprimjerena Lucićeva književna recepcija.

Ono što je uslijedilo te 2013. godine, nakon što je Udruženje iz Ahmića poslalo priopćenje, bila je masovna histerija dijela Bošnjaka koji su potpuno krivo shvatili da je osvjedočeni antifašist Lucić “ustaša” i krenuli su s internetskim peticijama i javnim oglasima u kojima se traži da ga se proglasi personom non grata u BiH, a da mu u Hrvatskoj treba suditi za raspirivanje govora mržnje. Nevjerovatno! Blente iz redova naroda kojem sam pripadam angažirali su pritom i priučene teoretičare književnosti koji su pokušali, konsultirajući primarnu srednjoškolsku književno-teoretsku literaturu, objasniti zašto je Lucić nemoralan i nepismen.

Ono što je zatim uslijedilo, bogzna po koji put, bila je polemika ideologizirane i uvježbane mreže bosanskih medijskih komentatora od koje u pravilu ne ostaje ništa drugo nego buka i vriska te zaglušujući šum u ušima. S jedne strane tzv. lijevi, a s druge tzv. desni. Jedni su branili, drugi napadali, i obrnuto. Pobjednika nije bilo, poraženog nije bilo, odbranjenog nije bilo, osvojenog nije bilo, bilo je samo histerično balkanoidno vriskanje. Niti je Lucić promijenio svoj spisateljski smjer, jer to nije uradio ni u vrijeme Tuđmana, kada mu je glava bila na panju, a niti je ahmićka žrtva doživjela svoju katarzu i zadovoljštinu.

Na koncu, ko je postao, bogzna po koji put, još veća žrtva – neka nena u Ahmićima koja u svakom slučaju dobro zna ko joj je ubio djecu, ponekad mu zna i ime, a ponekad ga vidi kako nesmetano i neprocesuirano hoda tik uz mjesto gdje je počinio zločin. Toliko znamo, a o njenoj pregolemoj boli i o onome na što se vrijeđa ne možemo znati jer većina nas nije iskusila ništa slično. Onaj ko sudi o njenoj boli – zločinac je. Onaj ko se okoristio s njenom boli u korist politike – zločinac je. Onaj koji se poslužio s njenom boli da bi ismijao zločinca – trebao bi se ispričati i dobro pripaziti naredni put, i ništa više. Konstatiramo da se Predrag Lucić na koncu nije ispričao.

Sedam godina nakon ovog događaja iz ormara se ponovo vade kosturi ovog slučaja i ponovo se pokušava poentirati na jalovoj polemici koja nikome nije donijela ništa dobro. U tome prednjači gnjevom obuzeti “crveni fratar” Drago Bojić (u nastavku fra Dragon, kako smo ga iz milja prozvali), koji je u nedostatku Predraga Lucića postao nova zvjezdica padalica lijevo orijentiranih portala. Navodno je fra Dragon ogledni primjerak dijaloški orijentiranog katolika Hrvata koji će naše društvo odvesti u neku novu evoluciju.

U biti, riječ je o opskurnoj medijskoj mutaciji prodavača magle kakvog predstavlja harizmatični iscjelitelj Zlatko Sudac i mentaliteta kakvog OZNA oficira zaduženog za likvidaciju narodnih neprijatelja 1945. godine. Dakle, ovaj ideološki mutant trebao bi, po nekima, predstavljati urnek kako voditi dijalog između triju naroda u Bosni i Hercegovini. U nedostatku bilo kakvog drugog smislenog sadržaja, Lucićeva pjesmica izvađena je iz ormara te je fra Dragon ponovo primijenio svoju potvaračku strategiju ustoličavanja triju nacionalizama koji su navodno jednaki po svojoj snazi i obimu, a pritom bez ikakve osnove, bestijalno lažući, za javni linč u slučaju reaktualizirane Lucićeve pjesmice optužio sedmičnik Stav i Islamske novine Preporod.

Fra Dragon tvrdi da se ponajprije Bošnjaci, bošnjački intelektualci i novinari, a onda i svi drugi, nalaze pred teškom, ali neizbježnom i neodgodivom zadaćom kritike bošnjačkog nacionalizma kojem vjetar u leđa daje i dio ljudi iz Islamske zajednice. “Taj nacionalizam ne zastupaju samo bošnjački ekstremisti i muslimanski fundamentalisti, kao što je slučaj s pomračenim umovima iz sarajevskog tjednika Stava i sličnih tiskanih, radijskih, televizijskih i virtualnih medijskih umobolnica. Njega suptilno, pod egidom obrane islamske vjere i zaštite bošnjačkog naroda, podržavaju i mediji kao što su primjerice Islamske informativne novine Preporod, koje u svom zaglavlju imaju Kur’anski citat: ‘Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.’ Način na koji većina muslimanskih i bošnjačkih medija tretira vlastiti narod, kako ga vodi i zavodi, kako ga zasljepljuje i oslobađa vlastite odgovornosti, zasigurno neće izmijeniti njegovo stanje, nego će ga još više gurati u nacionalizam i vjersku isključivost”, piše, između ostalog, fra Dragon za portal Tačno.net u slavu svog preminulog duhovnog oca Predraga Lucića.

Iz ovog teksta zaključujemo da se jalova polemika nastavlja isključivo u nedostatku ne samo argumenata (jer Bojić laže pripisujući Stavu i Preporodu nepostojeće krimene) već i radi potpunog izostanka bilo kakve smislene ideje koja bi svrsishodno liječila narušenost društvenih i etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini. To što jedan svećenik, odnosno “crveni fratar”, bestijalno laže i izmišlja govori do koje je mjere dosadašnja perspektiva dijaloga u potpunosti propala. Uobrazilja je tolika da fra Dragon uopće ne shvata da on ne može biti mjera kur’anskog citata, a kamoli da može biti poticaj promjene među Bošnjacima muslimanima. Naime, on to nije u stanju biti ni među Hrvatima katolicima. Jedino što je u stanju jeste da bude neka vrsta arhifalš ispovjednika Borisu Dežuloviću, Viktoru Ivančiću i njihovim polunepismenim bošnjačkim epigonima poput Amera Bahtijara. Ovo pokazuje da je ovakvoj ljevici religija sasvim prihvatljiva tek ako je tumači mračnjak poput fra Dragona.

Iako je žrtva u slučaju Lucićeve pjesmice imala pravo reći da se uvrijedila, ostala je na gubitku jer su joj neki Bošnjaci, svojom neprimjerenom reakcijom na Lucićevu pjesmicu, oduzeli dostojanstvena mjesta i nametnuli dojam da dolazi iz zaostalog neolitika. Time se žrtva i njena bol prikazala kao nešto neandertalsko, nazadno i, na koncu, priglupo, iako to nije, svakako to nije. Sami Bošnjaci oduzeli su težinu zločinu u Ahmićima, i to promašenim i krivim tumačenjem pozicije zločinca u Lucićevoj pjesmi, te reakcijom koja je doista na razini kratkog misaonog spoja. Upravo su time otvorili prostor fra Dragonu da ispisuje blasfemične retke o tome kako Bošnjaci “sve više tonu u autoviktimološki nacionalizam”.

Međutim, ima neko ko je uvijek na dobitku, onaj treći, onaj mračni, koji u delegaciji posjećuje utakmice, domoljubne prosvjede i pjeva uglas diskutabilne tekstove s Markom Perkovićem Thompsonom. Tog trećeg kao da se zaboravlja, on je amnestiran, on ima svoju stranku, udrugu i sektu.

Zato je i lahko odgonetnuti razlog njegovog urokljivog pogleda i podno njega zagonetnog osmijeha dok hoda kao visoki dužnosnik političke stranke: on ponovo pjeva svoje pjesme, veseli se i nije uvrijeđen. U diplomatskoj delegaciji okićenoj filigranskim zlatnim ustaškim nakitom, kao u selu priči, on bi ponovo ići – “u Ahmići”.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Svjesni situacije u kojoj se nalazi Italija, predstavnici Islamske zajednice Bošnjaka u Italiji uz kulturna društva i pojedince odlučili su se za pokretanje humanitarnih akcija u cilju pomaganja stanovnicima pogođenim virusom. Raman Kadrić, sekretar Islamske zajednice Bošnjaka, ističe da su se Bošnjaci stavili na raspolaganje vlastima i kriznim štabovima, a uz to su i pokrenuli akcije prikupljanja sredstava koje će preusmjeriti bolnicama i institucijama koje se bave preveniranjem daljeg širenja virusa korona

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!