Crveni findžan

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme tek dolazi

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

“Izdajice!”, “Kvislinzi!”, J*** li vam Busuladžić mater!” – ove ekstremno boljševičke psovke vidno nervno rastrojenog Damira Nikšića, zastupnika SDP-a u Kantonu Sarajevo, upućene stranačkim neistomišljenicima na sjednici Glavnog odbora SDP-a, označile su početak otvorene manifestacije antibošnjačkog radikalizma i ideološkog ekstremizma u javnom diskursu ovdašnje ljevice. Sam po sebi, ovaj je ispad poprilično nebitan, baš kao što je i marginalan Damir Nikšić, koji je tek nešto avangardniji, laprdaviji i ekstrovertniji primjerak nadolazeće generacije “urbane nove ljevice”, političke (kontra)kulture i specifičnih svjetonazora koje ona baštini.

No, javno izrečene psovke i uvrede takve vrste od jednog skupštinskog zastupnika, pokazana isključivost prema drugačijem mišljenju te popriličan aplauz koji je Nikšić pobrao od stranačkog članstva i simpatizera, i to uglavnom mlađe generacije, odlično pokazuju spiralu degeneracije patriotskih uvjerenja ovdašnje ljevice i njenog pretvaranja u staljinizirani i radikalizirani antidržavni i antibošnjački pokret. Nikšićevo mahnitanje dolazi kao otrovna trešnjica na vrhu krajnje odvratne torte jer je tek jedan od mnogih primjera javnog manifestiranja šovinizma i antipatriotizma, a koji intenzivno potresaju ljevičarske, ali i neke druge krugove, sve otkad su počeli pregovori o mogućem formiranju probosanskog političkog bloka.

BH. BLOK ZA BLOKADU BiH


Činjenica da je sama mogućnost da dođe do koalicije neke od stranaka tzv. Bh. bloka sa SDA, kao strankom pobjednicom izbora i legitimnim političkim predstavnikom bošnjačkog naroda, izazvala takvu vrstu histerije dovoljno govori o stvarnim prioritetima ljevičarskih histerika.

Pokušaj da se SDA demonizira tako što će se izjednačiti s antidržavnim projektima poput SNSD‑a i HDZ-a, a zatim kontradiktorno insistiranje na tome da je samo SDA “partium non grata”, dok su HDZ ili SNSD prihvatljivi jer su, eto, neizbježni, jasno svjedoči o uskom fokusu ljevice na isključivo većinski Bošnjacima naseljene predjele Bosne i Hercegovine. Također, činjenica da takvu bezumnu histeriju iskazuju u vremenima koje se mogu nazvati kriznim, u okolnostima snažnog napada na Bosnu i Hercegovinu i iznutra i izvana, baš onda kada je potrebno jedinstvo na patriotskim osnovama, još više govori o ideološkom fanatizmu, političkoj neodgovornosti i posvemašnjem odsustvu osjećaja za državu i narod kod dijela ovdašnje ljevice. Sva ta na prvi pogled antinacionalna, no sasvim selektivna histerija jasno pokazuje da dobar dio ljevice osnovni cilj i ideju vlastitog političkog djelovanja nalazi ne toliko u partikularnim agendama koliko u generalnoj ideji potpune neutralizacije i uništenja SDA, ne samo kao stranke nego uopće kao fenomena političkog organiziranja Bošnjaka na nacionalnim osnovama.

U tome ovi radikalni ljevičari imaju istomišljenike i u nekim narodnjačkim strankama i strankicama predvođenim otpadnicima iz SDA, a koji vrhunski politički prioritet vide u osveti bivšoj stranci za koju misle da im je onemogućila ostvarivanje vlastitih političkih ambicija. Upravo je ta degeneracija patriotskog nerva, to odsustvo interesa za nacionalno, taj nezdravi fokus na pokušaj marginalizacije najveće bošnjačke stranke, čak i po cijenu nanošenja štete i državi i bošnjačkom narodu, te koncentracija na usko lokalne interese ono što je specifično, ali i zajedničko novim generacijama ljevičara i narodnjaka, ne samo onih koji se aktivno bave politikom nego i pratilaca pa i običnih navijača s tribina. Naravno, tu treba izvršiti podjelu na one koji su sasvim svjesni onoga šta rade i one koji su nekako sebe uvjerili da ima neke opće koristi od takvog štetočinstva. Ali efekti i krajnji rezultati jednaki su u obama slučajevima.

CRVENI GUSANI

Kako takva radikalizacija javnog diskursa boljševiziranog partijskog podmlatka izgleda u praksi, ponajbolje se pokazalo u nekoliko proteklih dana, kada je izgledalo da će se fatamorgana marginalizacije SDA rasplinuti kao mjehur od sapuna. Čvrsto uvjereni u idiotsku i sasvim nepatriotsku ideju da nanose štetu SDA time što će je ostaviti da se sama bori protiv srpsko‑hrvatskog političkog bloka, dok će oni na nivoima kantona krčmiti kantonalne institucije i provoditi ideološke agende, ova grupacija političkih antipatriota bila je naprosto podivljala u namjeri da takvu fantaziju provede u djelo. Kolika je ideološka ostrašćenost, ali i pomračenje uma u pitanju, pokazao je Malik Garibija, SDP-ov ministar u Kantonu Sarajevo, kada je praktično izjednačio SDA s agresorskom JNA tako što je uporedio nekadašnje odolijevanje Bogića Bogićevića pritiscima na sjednici Predsjedništva SFRJ da JNA uvede vanredno stanje s odbijanjem Nermina Nikšića da formira probosanski blok sa SDA.

Ovakvu Garibijinu skandaloznu potvoru i zamjenu teza podržali su i visokopozicionirani kadrovi SDP-a poput Saše Magazinovića, Garibijnog kuma Irfana Čengića i Damira Mašića, ali i članovi Naše stranke poput premijera Kantona Sarajevo Edina Forte ili vijećnice OV Stari grad Jasmine Mršo. Sve je gore time što su to, barem što se tiče SDP-a, predstavnici “mlade garde” na kojima stranka ostaje i pripadnici “kantonizatorske” struje unutar SDP-a koja zagovara politički obračun isključivo sa SDA te koncentriranje SDP-a ekskluzivno na prostore na kojima dobija glasove, tačnije isključivo na većinski bošnjačke kantone. U tom je duhu i generalni sekretar SDP-a Irfan Čengić, zajedno s Damirom Mašićem i Lanom Prlić, bio jedan od najžešćih protivnika stvaranja probosanskog fronta kojeg će sačinjavati Bh. blok i SDA, te je predlagao da Bh. blok umjesto toga pravi koaliciju s HDZ-om i SBB-om!

A koliko je zaista žalosna kadrovska budućnost SDP-a, pokazuje i to da su ovi “mladi lavovi”, bolje rečeno “mladi gusani”, listom osobe koje su punile novinske stupce ili skandalima ili svojim nepristojnim i samoparodizirajućim performansima.

Ovoj SDP-ovoj mlađahnoj garnituri pridružio se nedavno i Damir Nikšić, koji, uprkos onome što većina misli o njemu, ipak ima korisnu društvenu funkciju jer iznosi u javnost ono što i najbrbljaviji SDP-ovci znaju da je samo za interna stranačka druženja i zatvorene partijske sastanke. Upravo je Nikšić obznanio osnovnu liniju političkog razmišljanja (ako se to tako može nazvati) i kulture ovih mladih SDP-ovaca zagovarajući ideju “oslobađanja Sarajeva” kroz konačni obračun sa SDA, nakon što se za to dobiju odriješene ruke iz “Banje Luke i Zapadnog Mostara”. Nikšić je predložio i izguravanje SDA (a valjda i njenih glasača) u Zenicu te vraćanje nacionalnog “omjera popisa iz 1991. godine”, pa čak i još veće smanjenje udjela Bošnjaka, a što, valjda, pored protjerivanja Bošnjaka prema Zenici, podrazumijeva i kolonizaciju Srba i Hrvata u Sarajevo, po mogućnosti ljevičara.

Ovaj sasvim karadžićevski plan ne treba shvatati kao infantilno bulažnjenje ekscentrika koji je zalutao u politiku nego promociju i normalizaciju ideja ekstremnog boljševičkog krila unutar SDP-a. Nikšić je također otvoreni zagovarač koalicije Bh. bloka sa SNSD-om i HDZ-om, kako bi zatim zajedničkim snagama mladi komunisti iz SDP-a poveli borbu protiv SDA-ove “hobotnice” u Kantonu Sarajevo.

Kolika je opsesija ovog SDP-ovog boljševičkog podmlatka Sarajevom i kolika je njihova frustriranost činjenicom da je Sarajevo većinski bošnjački grad, govori i to da Nikšić, inače sam porijeklom iz Brezova Polja pored Brčkog, zastupa ideje da, ako već Bh. blok ne može u koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om protiv SDA, onda treba pustiti SDA da ide sama ne bi li kako dogovorila “povratak svog glasačkog tijela u ostale gradove”, čime Nikšić, opet u sasvim velikosrpskom maniru, imputira da su glasači SDA ustvari “došlje”. Ovakav je urbani fašizam Nikšić iskazao i prema stranačkim neistomišljenicima iz Tuzle, koje je, nakon partizanskog upada na sjednicu Glavnog odbora SDP-a, nazvao “šakom seljačkog jada” i poručio im da ”neće izaći živi iz Sarajeva”.

SARAJEVOPATIJA


Ova fiksacija Sarajevom nije specifična samo za SDP-ove boljševičke junoše, štaviše, ona je dio političke platforme Naše stranke, koja je uspjela da kroz kontrolu Kantona Sarajevo utječe i na političke procese na višim nivoima. Naša stranka uspješno je sabotirala ideju probosanske koalicije Bh. bloka i SDA kroz ucjene drugih dvaju partnera (SDP-a i DF-a) i vještom manipulacijom radikalnog boljševičkog krila SDP-a. Time je Naša stranka uspjela vratiti fokus djelovanja na ono što njen ideolog Tarik Haverić naziva “Republikom Sarajevo”. O namjerama Naše stranke da kontrolira Sarajevo već je pisano u Stavu (Sarajevo noćas mora pasti), kao i upornim pokušajima njihovih kadrova da izjednače SDA s antidržavnim velikosrpskim i velikohrvatskim strankama.

Ipak, poprilično je nova energičnost koju su kadrovi i simpatizeri Naše stranke pokazali kada im se učinilo da će im propasti ostvareni uspjesi, a naročito je indikativna agresivnost koju su pokazali prema neistomišljenicima iz Bh. bloka. To je najbolje na svojoj koži osjetio Željko Komšić, na kojeg se, nakon njegovog gostovanja na Face TV, srušila lavina govora mržnje ne samo anonimusa s društvenih mreža nego i simpatizera boljševičkog krila SDP-a, ali i kadrova Naše stranke. Njih je naročito zaboljela Komšićeva zgađenost njihovim retrogradnim ideološkim stajalištima i antipatriotskim svjetonazorima, te činjenica da je Komšić ukazao na njihovu političku neodgovornost. A ima li boljeg dokaza toj kriminalnoj neodgovornosti od toga da su na sastanku Bh. bloka na konstataciju da je radi odbijanja koalicije sa SDA moguće da SNSD, ako se uzme u obzir broj delegata u Domu naroda FBiH, dobije mjesto potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, delegacija Naše stranke odgovorila lakonskim: “To nije naš problem!”

Zbog razotkrivanja ovakve, blago rečeno, petokolonaške i antidržavne politike Naše stranke, Željko Komšić bio je izložen brutalnom govoru mržnje. Na njega se obrušio veliki broj kako simpatizera, tako i kadrova Naše stranke, poput Sanje Renić, članice Predsjedništva NS, koja je Komšića nazvala “zadnjim smećem”. Ista ta Sanja Renić podržala je, naravno, divljanje Damira Nikšića. Komšić se našao na udaru pogotovo zbog iznošenja političke realnosti koja kaže da Bh. blok ne može samostalno formirati vlast te da je probosanska koalicija ono što je u ovom trenutku dobro za državu. To je posebno razjarilo fanatizirane simpatizere Naše stranke, ali i boljševičkog krila SDP-a, koji su ovaj Komšićev realizam doživjeli kao izdaju svetog cilja uništenja SDA i ovladavanja Sarajevom.

ANTIPATRIOTIZAM KAO IDEOLOGIJA


Sve ovo, nažalost, nagovještava jedan izuzetno nezdrav trend istovremene depatriotizacije i boljševizacije ovdašnje ljevice, što se ogleda u konkretnim političkim potezima, ali i u radikalizaciji političkog i javnog diskursa. Zanimljivo je da je ovakav trend još 2016. godine zagovarao Nerzuk Ćurak, nazivajući to “distanciranjem od patriotskih narativa” i “dekontaminacijom ljevice” od vrijednosti koje joj nisu prirođene. I upravo je to ono čemu ovih dana svjedočimo kod mlađe generacije ljevičara. U suštini je riječ o “staroj i tipično jugokomunističkoj zabludi da borba protiv srpskog i hrvatskog nacionalizma i separatizma može započeti tek kada se uništi prvi i glavni neprijatelj bratstvojedinstvujuće utopije – bošnjački nacionalizam, a pod kojim se nerijetko podrazumijeva kakvo političko organiziranje i udruživanje Bošnjaka na nacionalnoj osnovi”.

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme – a na veliku žalost socijaldemokratije u Bosni i Hercegovine, njenih pristalica i zagovornika – tek dolazi.

ANTIKOMUNIZAM KAO LIJEK

Sve će, naravno, ovisiti i o zrelosti bošnjačkog glasačkog tijela – hoće li ono prepoznati takav neodgovorni diletantizam, hoće li kazniti šovinizam na vlastiti račun te odbiti da samo sebe depolitizira i svede na bespomoćnu masu individua. U vezi s tim, mora se spomenuti i određena odgovornost državotvornih i patriotskih snaga koje za više od dviju decenija od završetka agresije nisu znale, mogle ili htjele da na odgovarajući način povedu ne samo lustraciju nego i da uopće uđu u ideološki konflikt s ostacima bivšeg režima. Moralno bankrotirana i kompromitirana komunistička nomenklatura, pogotovo medijska i akademska, samo se tokom agresije primirila, da bi nakon njenog završetka presvučena u liberale i nadojena stranim grantovima izgmizala iz dubokih podruma i ponovo počela raditi po starom. Računajući na poslovično kratku memoriju naroda, demokratsko okruženje, protekciju i sponzorstvo međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, na pomirljivost novih vlasti i na kolektivnu traumu rata i masovnog stradanja koje je sve drugo činila prihvatljivim, ova grupacija prionula je vrijedno da rehabilitira i rekonstruira vlastite, a demonizira i dekonstruira nove vrijednosti.

Patriotske i državotvorne snage tome se nisu suprotstavile na vrijeme pa je najprije došlo do infiltracije bivših kadrova i vrijednosti u redove patriota, zatim do proizvodnje njihovih ideoloških klonova, poremećaja vrijednosnog kompasa, ali i postupnog prelaska u potpunu idejnu i ideološku defanzivu. Naročito teške posljedice osjete se u širim narodnim masama kojima se nisu na vrijeme artikulirali razlozi i uzroci agresije i ogromna odgovornost i totalitarnog komunističkog režima, ali i njegove ideologije za stradanje Bošnjaka, već je interpretacija prepuštena upravo onima koji su imali najviše interesa, čak i ličnog, da “zametu trag”.

Posljedice ovog zamiranja političkog antikomunizma, koji ima istu pozitivnu i civilizacijsku vrijednost kao i antifašizam, danas osjećamo upravo kroz fenomen ljevičarske radikalizacije političkog diskursa, ali i same činjenice da su Bošnjaci kao narod sami sebe i doveli u situaciju da im minorne kantonalne strankice i nekoliko crvenih ćurana odlučuje o mogućnosti da institucionalno odbranimo državu.

A šta tek reći za narastajući trend legitimizacije antipatriotizma i normalizacije antibošnjačkog šovinizma?! Sve to se ne bi desilo da se njegovao borbeni antikomunizam i da se na vrijeme ušlo u ideološki, idejni i kulturološki sukob s mračnim avetima totalitarne prošlosti koje danas kroz neka druga usta siledžijski udaraju šakama o sto i komesarski vrište o izdajicama i kvislinzima te ne daju mira čak ni sjećanju na mučki ubijenog Mustafu Busuladžića.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!