CRTICA IZ KARAKAZAN MAHALE

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Vrijeme zaista leti, ili mi kroz vrijeme, svejedno. I ostavlja tragove, i ovakve i onakve. Od prošlog do ovog oktobra, jasno to pa i bolno osjećam, nisam isti čovjek. Promijenjen sam, drukčiji, bolešljiviji, šutljiviji, usamljeniji. Ništa čudno, starim.

Ali, dok koračam mahalom, primjećujem da se od jednog do drugog oktobra malo toga promijenilo, gotovo ništa: ista dva rakijska kazana, jedan u garaži, drugi u nevelikoj avliji, isti sivi, sumorni oblaci nad gradom, isti ljudi oko rakijskih kazana, ista svirka i pjesma, isti smrad alkoholnih isparenja, isti, istina ljubazni i obzirni, pozivi pecirakijaša da im se pridružim, pojedem nešto i popijem čaj, sok. I isto, moje, ništa manje ljubazno, odbijanje.

Isti je, ili mi se to samo čini, i starina Muhamed, tih, smjeran, pobožan, vazda s bijelom kapicom na kao snijeg sijedoj glavi, a, baš kao i prošlog oktobra, isti mu je i pogled: bezizražajan.

Dok tromim, staračkim hodom šetka avlijom s rukama na leđima, pa naslonjen na ogradu pravi predahe i gleda u raspjevane pecirakijaše, na licu mu se ne može ništa iščitati: ni prijezir, ni odbojnost, ni razočaranje, baš ništa.

Kako je buka prevelika, pozdravljam ga podignutom rukom. On otpozdravlja i osmjehuje mi se, ali vedro, čisto, iskreno, kao da je u njemu i oko njega sve u redu i na svom mjestu, kao da su razuzdani pecirakijaši tek nelijep san, nešto daleko, tuđe, potpuno mu strano i nebitno.

Osmijehom mi dobri starina poručuje da je sve to skupa ništa drugo do puka iluzija, pričin, osjetilna obmana koja će, kao i svaka druga obmana, slabašna, nepostojana, trajati kratko, izdivljati se i, na koncu, rasplinuti, kao da je nikad nije ni bilo.

I da, kao takva, nije vrijedna ljutnje, unutarnjeg nemira, jer u našoj je mahali naprosto tako kako jeste, a, kad dođe vrijeme za to, svako će naći svoje, iščitah i to iz Muhamedovog osmijeha.

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije:

“Ptica koja je zatvorena u krletki, kafezu,

ako ne traži načina da se otuda izbavi, to je zbog njezinog neznanja.”

Kod kuće čitam i komentar ovog bejta:

“Ako se čovjekova duša boji smrti i izlaska iz tijela koje je za nju kao zatvor, odnosno ako ne želi da se pridruži neograničenom duhovnom svijetu, onda je ona džahil, neznalica i bez srca koje je sposobno da osjeti i primi pravu istinu.

Oni, pak, koji su spoznali pravu istinu, koji su se uzdigli na visok stepen sreće, mutmeinn, oni znaju i vjeruju da će kod svog Gospodara, dž. š., naći ugodan položaj, pa zato svoju smrt, edžel, očekuju kao veliku blagodat i veliki spas (od problema ovog svijeta), tako da oni ne žure (da tamo idu, pa se sami ne ubijaju, nego žive život onakav kakav jeste) jer znaju da je to edžel, a nije adžela, Božija je odredba kada će oni tamo ići, a nije hića i žurba.”

Najednom, kao nekim čudom, poput kakvog oniričkog ozarenja, pecirakijaši, neizdrživi smrad, robijašnica u kojoj jesam i šta sve ne, učiniše mi se nevažnim, smiješnim čak; nečim što, baš kao što to iščitah iz osmijeha prosvijetljenog starine Muhameda, nije ništa drugo do iluzija, obmana; nečim što, naprosto, nije vrijedno moje ljutnje, ogorčenja, unutarnjeg nemira, jer, i to snažno osjetih, kad se na ovoj ogromnoj pozornici predstava završi, zavjesa spusti i svjetla pogase, svako će naći svoje, ono što samo njemu pripada.

Odložih komentar bejta, duboko othuknuh i bi mi lakše.

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!