Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije
, tako da oni ne žure (da tamo idu, pa se sami ne ubijaju, nego žive život onakav kakav jeste) jer znaju da je to edžel, a nije adžela, Božija je odredba kada će oni tamo ići, a nije hića i žurba.”</p>
<p>Najednom, kao nekim čudom, poput kakvog oniričkog ozarenja, pecirakijaši, neizdrživi smrad, robijašnica u kojoj jesam i šta sve ne, učiniše mi se nevažnim, smiješnim čak; nečim što, baš kao što to iščitah iz osmijeha prosvijetljenog starine Muhameda, nije ništa drugo do iluzija, obmana; nečim što, naprosto, nije vrijedno moje ljutnje, ogorčenja, unutarnjeg nemira, jer, i to snažno osjetih, kad se na ovoj ogromnoj pozornici predstava završi, zavjesa spusti i svjetla pogase, svako će naći svoje, ono što samo njemu pripada.</p>
<p>Odložih komentar bejta, duboko othuknuh i bi mi lakše.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
ZAPISI O STOPAMA I SLIKAMA KOJE PAMTIMOSljedeći članak
GLEDA U OČI I LAŽE, A HUSO I HASO SE IBRETOM IBRETE
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo