Crkva sv. Marije u vlasništvu Islamske zajednice BiH

Dok se ljudi bore da dokažu kome ona pripada, Crkvu sv. Marije – džamiju Fethiju izjeda zub vremena i ničemu ne služi, osim da se putnici-namjernici zapitaju šta predstavlja ta ruševina koja se prkosno uzdiže iznad Jajca i zajedno s tvrđavom dominira krajolikom

Piše: Jakub SALKIĆ

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

 

Crkvu sv. Marije – džamiju sultana Sulejmana Fethiju bez prijeke potrebe i valjanog razloga ovih dana zapljusnulo je blato bosanskohercegovačke političke zbilje koja sve što postoji doživljava kao “naše” i “njihovo”. Cilj je takve politike da ništa ne bude zajedničko, ako baš ne mora.

Dok se ljudi bore da dokažu kome ona pripada, Crkvu sv. Marije – džamiju Fethiju izjeda zub vremena i ničemu ne služi, osim da se putnici-namjernici zapitaju šta predstavlja ta ruševina koja se prkosno uzdiže iznad Jajca i zajedno s tvrđavom dominira krajolikom.

Zanimljiva je njena priča. Izgrađena je, pretpostavlja se, u 12. ili 13. stoljeću, a početkom 15. stoljeća adaptirana je u gotičkom maniru. Nakon toga, sa sjeveroistočne strane crkve dograđen je toranj sv. Luke u kasnogotičkom maniru s naznakama renesansnih iskaza. Crkva je bila umjetnički bogato opremljena. Smatra se da su freske iz Crkve sv. Marije u Jajcu nastale u prvoj polovini 15. stoljeća. U novembru 1461. godine u ovoj je crkvi krunisan posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. U crkvi su sahranjeni članovi nekih gradskih porodica srednjovjekovnog Jajca.

Dolaskom Osmanskog carstva u Bosnu, crkva je 1528. godine pregrađena u džamiju i nazvana je po sultanu Sulejmanu II. Nekoliko puta stradavala je u požarima. Najteže je oštećena 1658. godine, a u posljednjem požaru 1832. godine od zgrade su ostali samo zidovi. Od polovine 19. stoljeća više nije u upotrebi. Ni danas se ne koristi, ali zidovi i toranj i dalje stoje uspravno.

Da se opet vratimo politici. HDZ-ov predsjedavajući Općinskog vijeća Jajce Ivo Šimunović stavio je crkvu-džamiju u fokus javnosti. Ali, nemojte slučajno pomisliti da je to učinio najavom o obnovi objekta koji je prvi u Jajcu stavljen na listu zaštićenih nacionalnih spomenika. Ne! Za Ivu Šimunovića ovo je, moglo bi se i tako razumjeti, bezvremensko filozofsko pitanje o tome šta je starije – koka ili jaje. Dok pokušava riješiti filozofsku dilemu, jaje se pokvari, koka uginu.

Šimunović očekuje da “Islamska zajednica BiH katoličkom puku Jajca vrati u posjed Crkvu sv. Marije, koja je od katolika oteta kada je turski okupator došao na ovo područje”.

“Točno je da je bila i džamija u vrijeme okupacije Bosne od strane Osmanlija 1528–1832. U tih tristo godina tri puta je gorjela, a zadnji put 1832. godine, dok je u njoj boravila osmanska vojska. Treba se samo prisjetiti stare narodne poslovice – ‘oteto – prokleto’. Nema više Sulejmana Veličanstvenog, nema njegove imperije! Nije dobro da se bilo koja zajednica poistovjećuje s tim režimom i zulumom tog vremena, jer naša državnost datira još ranije od toga vremena. Postoji institucija koja je gradila Crkvu sv. Marije, njome upravljala i iz nje protjerana. Komuniciram sa svim razinama Katoličke crkve i iz te komunikacije želim javnost upoznati s mojim dojmom da je biskup Banjalučke biskupije mons. Franjo Komarica bio iznenađen postupcima Islamske zajednice i da nije mogao zamisliti da se može dogoditi prisvajanje crkve u ovo vrijeme. Sa žaljenjem i zabrinutošću je uzoriti kardinal Vinko Puljić poručio da mu nije poznato da je negdje neki vjerski vođa islamske zajednice molio na grobovima kršćana, a to se upravo dogodilo u Crkvi sv. Marije u Jajcu. U razgovoru s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini mons. Luigijem Pezzutom čuo sam njegovo mišljenje da ‘postupak Islamske vjerske zajednice ovim činom narušava i donekle izgrađene odnose poštovanja i uvažavanja vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini i napora koje i on čini na tom planu’. Apostolski nuncij je kazao da je Crkva sv. Marije u Jajcu oprosna crkva za sve vjernike koji je pohode na marijanske blagdane, po odluci pape Pija II od 10. studenog 1461. godine. Dodao je i da će se ‘moliti Bogu za razum u vjeri da se poštuje pravo na povratak okupiranog’”, izjavio je Šimunović.

Možda zbog straha od političkih moćnika, ili ko zna čega, u Jajcu je najčešći odgovor na pitanje o crkvi-džamiji – “ne bih o tome”. U Zavičajnom etnomuzeju Jajca, koji ima i svoje turističke vodiče, kazali su nam da o ovoj temi ne mogu govoriti jer “nema direktora”. Na putu je, kažu, a ovo je “osjetljiva” tema, pa ne mogu govoriti bez njegovog dopuštenja. Sličan odgovor dobijali smo i od drugih s kojima smo željeli o ovome razgovarati.

Jedna od zainteresiranih strana u ovoj priči svakako je i Katolička crkva. Jajački župnik fra Anto Šimunović u telefonskom razgovoru na prijedlog za sastanak kratko i otresito rekao da ne može, ni on ni niko drugi iz Župe Jajce.

S druge strane, Zehrudin-efendija Hadžić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Jajce, ističe da u vezi s Crkvom sv. Marije – Fethija džamije treba imati na umu nekoliko činjenica: prva je da je to nacionalni spomenik, druga da je de jure, pravno, vlasništvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, odnosno Vakufske direkcije IZBiH, te da Medžlis, kao niža organizaciona jedinica, upravlja imovinom IZBiH, a treća jeste da je taj objekt prvo bio crkva, zatim džamija, a sada je praktično ništa, tačnije, to je objekt koji nema svrhu, čeka restauraciju i stavljanje u funkciju.

“Priču o tom objektu počela je politika, tačnije predstavnici hrvatske politike u Jajcu, prije svih predsjedavajući Općinskog vijeća Šimunović. O crkvi-džamiji brinula je JU Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca, čiji je osnivač Općina. Međutim, kada smo se obratili dopisom da nam Općina definira kojim propisom, kojim aktom, kojom su odlukom oni dali ovaj nacionalni spomenik Agenciji na upravljanje, odgovorili su nam da nemaju nijednu odluku kojom daju Agenciji ovaj objekt na brigu. Dakle, Općina nije imala pravo dati nešto što nije njihovo. Crkva-džamija je 1/1 vlasništvo Medžlisa IZ Jajce i u katastru i u gruntu”, kazao je Hadžić.

On je istaknuo da je u posljednje vrijeme pristup Ive Šimunovića bio agresivniji.

“Došao je Šimunović kod mene i rekao: Zehrudine, vi između dvije kapije imate šest džamija, mi nemamo nijednu crkvu. Dajte nam da to bude crkva. Ja sam mu kazao da mi kao Medžlis o tome ne odlučujemo, nego vrh Islamske zajednice i Vakufska direkcija”, ispričao nam je Hadžić i dodao kako treba imati na umu da je prije desetak godina postojao projekt italijanskog arhitekte koji je predviđao da Crkva sv. Marije – Fethija džamija bude multimedijalni centar za sve. Tadašnji reis Mustafa-efendija Cerić prihvatio je taj projekt, a Banjalučka biskupija, u čijem je sastavu Župa Jajce, odbila je da to bude nešto zajedničko. Nakon toga se dešava ovo svojatanje.

“Kada smo poslali dopis Općini i dobili odgovor da nema nijedan akt koji definira odnos između Agencije i nacionalnog spomenika Crkve sv. Marije – Fethija džamije, poslali smo dopis Agenciji da nam dostavi ključeve. Oni su to odbili i kazali da se obratimo Općinskom vijeću. Kada su nakon drugog dopisa odbili dati ključeve, mi smo tužili Agenciju kako bismo ušli u svoj posjed. Postoji velika razlika u pristupu, ovu agresivnu priču ne pokreće crkva, crkve nema uopće u toj priči, niti predstavnika crkve ovdje u Jajcu. Svu priču počinje hrvatska politika u Jajcu. Oni su isključivi i hoće da to bude crkva. Mi nigdje, nikada, niti Medžlis ni ja, nismo kazali da hoćemo da bude džamija. Na kraju krajeva, mi o tome ne odlučujemo, nego smo kazali da neko o objektu treba početi brinuti. Ja sam rekao da smo mi zahvalni Agenciji, koja je imala direktore i Bošnjake i Hrvate, i koja je brinula o Crkvi sv. Marije – Fethija džamiji. Mi kao Medžlis poštujemo pozitivno pravo, nemamo namjeru raditi ništa što nije definirano zakonom i odlukama Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika. Znate, mi nikada nismo ušli u ovaj prostor a da se nismo najavili Agenciji bez obzira na to što je vlasništvo na nama. S druge strane, mi smo vlasnici i da, ne daj Bože, neko strada od cigle ili nečega, mi bismo bili odgovorni, nema tu ni Općine, ni Agencije, ni Crkve, zna se ko je vlasnik i ko odgovara za taj prostor”, objašnjava efendija Hadžić.

On ističe da je zabrinjavajuća isključivost druge strane, koja traži da to bude crkva i ništa drugo.

Načelnik Općine Jajce Edin Hozan kaže da će Općinsko vijeće morati redefinirati stav spram ovog nacionalnog spomenika, koji je vrlo je značajan kako za Jajce, tako i za cijelu državu.

“Svi znamo da je to bila crkva koja je kasnije pretvorena u džamiju. Ne znam kako, vlasništvo je Islamske zajednice, vjerovatno zato što je posljednja njena namjena bila džamija, prije nego što je izgorjela. Tu je stvar vrlo jednostavna, IZ BiH jeste vlasnik, ali ona je prije svega nacionalni spomenik i prema njoj se mora odnositi kao prema objektu najviše kategorije i ne može se poduzimati ništa što bi narušilo taj njen status. Siguran sam i da neće. Tako da nam to svojatanje uopće ne treba, to je gubljenje energije. Mislim da objekt treba biti na raspolaganju svima kojima je interesantan da ga vide. S druge strane, svi oni koji žele trošiti energiju u dokazivanje šta je čije, zašto jeste, kako nije itd. trebali bi uložiti energiju da se iznađu sredstva da se u taj objekt uloži kako bi on bio rekonstruiran”, govori Hozan.

Uostalom, zašto ne bi bio kao, recimo, Aja Sofija, koja je imala istu sudbinu – bila je crkva, pa džamija, a sada je muzej koji svake godine posjećuju milioni turista iz cijelog svijeta.

“Imate niz primjera u svijetu gdje su objekti mijenjali namjene. Najbolji primjer je Aja Sofija, ona danas nije ni crkva ni džamija nego muzej, nacionalni spomenik. Mislim da i po Španiji ima objekata koji su išli obratno, bili džamije pa crkve, a sada su spomenici kulture. Važnije od pitanja čije je jeste odgovor da je to naše zajedničko, i još važnije jeste pitanje održavanja i ulaganja u zaštitu takvih objekata kako bi i oni koji dođu poslije nas imali mogućnost da to koriste, vide i dive se”, objašnjava Hozan.

Prema njegovim riječima, nije sporno to što IZBiH želi preuzeti upravljanje tim objektom od Agencije, jer IZ jeste vlasnik objekta. Nije to sporno jer sve vjerske zajednice upravljaju vjerskim objektima koji su u njihovom vlasništvu. On potcrtava da je suštinski problem kojim se treba baviti taj kako pronaći sredstva za rekonstrukciju i održavanje objekata koji su nacionalni spomenici. Nema smisla baviti se stvarima koje su jasne, kao što je vlasništvo u slučaju Crkve sv. Marije – Fethija džamije.

 

 

 

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!