fbpx

Čovjek koji je Bosnu i Hercegovinu upoznao s bosanskim kraljevstvom

Izložbu “Stoljeće Pave Anđelića” postavile su, prvo u Zemaljskom muzeju BiH, u kojem je Pavo proveo najveći dio svog radnog vijeka, najmlađe kustosice Zemaljskog muzeja Lejla Bečar i Adisa Lepić. Izložba je prije Visokog gostovala u Konjicu, općini u kojoj se Pavo rodio, zatim je došla u Visoko, grad u kojem se školovao, a posljednja stanica jeste Kakanj, općina u kojoj se nalaze arheološka mjesta koja su Pavu definirala kao arheologa

 

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Na 831. rođendan Visokog, koji se obilježava 29. augusta, na dan kada je Kulin ban na području Visokog napisao povelju Dubrovčanima, povelju koju danas smatramo “rodnim listom” Bosne i Hercegovine, te na 100. godišnjicu rođenja arheologa i historičara Pave Anđelića, visočka publika imala je priliku da kroz rad Pave Anđelića, njegov ogromni doprinos arheologiji, nakratko zaviri u srednji vijek kroz izložbu “Stoljeće Pave Anđelića”, postavljenu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji Visoko. Pavo Anđelić rodio se 29. februara 1920. godine. Kako reče fra Ivan Nujić, poseban čovjek rođen na poseban datum. Naime, Pavo Anđelić, dok je bio živ, rođendan je slavio svake četiri godine. Nasreću, njegov 100. rođendan bio je upravo ove godine, godine u kojoj je februar imao i taj 29. dan.

“Ovo je večer sjećanja, zahvalnosti i prijateljstva”, poručio je na otvaranju izložbe domaćin fra Ivan Nujić. Pavo Anđelić, Visoko i srednjovjekovna Bosna vezani su nekim neraskidivim vezama. Pavo se rodio u Konjicu, selu Sultići. S jedanaest godina došao je u Visoko, u Franjevačku klasičnu gimnaziju. Imao je želju da postane fratar, čak se bio i zaredio i uzeo redovničko ime fra Jeronim, ali nakon upisa na fakultet odustao je od redovništva.

“Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Ja bih rekao da iza svakog uspješnog naučnika stoji dobar učitelj”, istaknuo je fra Ivan.

U slučaju Pave Anđelića to je profesor Kruno Misilo. Naime, u vrijeme kada je Pavo tek došao u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko profesor Misilo tek je završio studij arheologije u Beogradu i došao kao profesor u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko. Predavao je nekoliko predmeta, između ostalog, historiju. Bio je razrednik Pavi Anđeliću i čovjek uz kojeg je Pavo zavolio arheologiju. Misilo je još 1928. godine u gimnaziji osnovao arheološku zbirku. Muzej je tada bio izuzetno posjećen, a ljudi su donosili ogromnu količinu predmeta za muzejsku zbirku. Misilo je i sam radio arheološka istraživanja u Visokom, Kaknju i Kiseljaku. Tako je i mladi Pavo zavolio arheologiju.

No, kada je Pavi došlo vrijeme upisa na fakultet, Drugi svjetski rat već je uveliko trajao. Jedini studij koji se mogao vanredno upisati u Zagrebu bilo je pravo. Pavo je i upisao studij prava. Studirao je i teologiju, zatim Filozofski fakultet, odsjek za historiju. Radio je kao pravnik i sudija, ali se ipak vratio svojoj prvoj ljubavi – arheologiji, srednjovjekovnoj Bosni. Bio je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, na toj poziciji ostao je trideset godina, do umirovljenja 1985. godine. Nekoliko mjeseci nakon umirovljenja, Pavo Anđelić preminuo je 1985. godine u svom rodnom selu Sultići kod Konjica.

Izložbu “Stoljeće Pave Anđelića” postavile su, prvo u Zemaljskom muzeju, u kojem je Pavo proveo najveći dio svog radnog vijeka, najmlađe kustosice Zemaljskog muzeja Lejla Bečar i Adisa Lepić. Izložba je prije Visokog gostovala u Konjicu, općini u kojoj se Pavo rodio, zatim je došla u Visoko, grad u kojem se školovao, a posljednja stanica jeste Kakanj, općina u kojoj se nalaze arheološka mjesta koja su Pavu definirala kao arheologa.

Lejla Bečar istaknula je kako je postavljanje izložbe zapravo inicirao Branimir, sin Pave Anđelića. On je tu ideju predložio Zemaljskom muzeju, a mlade kustosice su sa zadovoljstvom prihvatile ideju.

Kustosica Zemaljskog muzeja Adisa Lepić je Visočanka. Kaže da ne može a da ne bude ponosna što je baš iz Visokog, grada u čijoj su okolini tri kraljevske prijestolnice, još kada se spoji i to da je arheologinja i kustosica specijalizirana za srednji vijek, a da postavlja izložbu arheologa koji je dao nemjerljiv doprinos istraživanju srednjovjekovne Bosne i koji se školovao u Visokom – onda sreći nema kraja.

NAJSTARIJI VLADARSKI DVOR

Iako je izložba u Visokom otvorena u neobičnim uvjetima zbog pandemije virusa korona, posjećenost je ipak bila vrlo dobra. Mnogo Visočaka došlo je da na trenutak zaviri u vrijeme “Kulina bana i dobrijeh dana”. A kada se mnoštvo razišlo, kustosica Adisa Lepić “provela nas je kroz srednjovjekovnu Bosnu” i radove Pave Anđelića.

“Izložba sadrži osam cjelina i nastojimo ih u jednoj kraćoj varijanti prikazati u svim gradovima u kojima gostuje izložba. Ovo su eksponati iz cjeline heraldika i sfragistika”, govori Adisa dok pokazuje na veliki grb velmoške porodice Hrvatinić i dodaje: “Pavo Anđelić bio je donekle i pionir u istraživanju heraldike uz Gregora Čremošnika. On je dao da se rekonstruiraju grbovi ne samo kraljevske dinastije Kotromanića nego i velmoških porodica. Mi smo tu izložili grbove Hrvatinića, Kosača i Kotromanića kao potpune grbove koji odgovaraju srednjoevropskoj heraldici.”

Najstariji vladarski dvor, kaže Adisa, bio je u Moštru kod Visokog, zatim postojao je kraljevski grad Visoki i grad Kraljevac u današnjem Visokom, nakon nekog vremena kraljevski gradovi sele se u neka druga mjesta u srednjoj Bosni – Bobovac i Kraljeva Sutjeska, te najzad u Jajce, gdje je posljednji kralj Stjepan Tomašević stradao.

“U Moštru arheološki nikad nije potvrđen taj grad, ali se zna o njemu iz pisanih izvora, još za vrijeme Kulina bana tu je postojalo jedno utvrđenje. To je danas izuzetno gusto naseljeno područje, i tako je unazad 50-60 godina, izgrađeno je mnogo infrastrukturnih objekata i teško je tu raditi istraživanja. Pisani izvori potvrđuju da je tu postojao srednjovjekovni grad ili čak hiža, odnosno didova kuća, ali mi to arheološki ne možemo locirati. Jedna od cjelina ove izložbe jeste “Visoko i okolina”. U ovoj gostujućoj varijanti nama je nekako i najznačajnija, nastojali smo da sve što je izloženo u Zemaljskom muzeju, a vezano je za Visoko, bude doneseno ovdje. Ovdje imamo kraljevski grb Tvrtka I Kotromanića, koji je rekonstruiran na osnovu fragmenata kraljevskog plašta pronađenih na lokalitetu crkve u Milama kod Visokog. Danas se mogu vidjeti samo temelji crkve sv. Nikole. Navodno je tu postojao i franjevački samostan, što bi bio prvi franjevački samostan u Bosni. Ta crkva bila je grobna crkva kralja Tvrtka I i njegovog prethodnika bana Stjepana II. Nalaze koje je 1909. i 1910. pronašao Carl Patsch on nije prepoznao kao vrijedne, nije pokazivao interes za to, jer on je bio antičar, a ne srednjovjekovac.

Decenijama poslije Pavo Anđelić nastojao je identificirati dijelove tog plašta i prebaciti ga u srednjovjekovnu zbirku. Unazad nekoliko godina izloženi su kao jedni od najvrednijih eksponata Zemaljskog muzeja. Mile su bile Pavina preokupacija, radio je dva istraživanja u Milama sedamdesetih godina, imaju tu fotografije nastale na terenu tokom istraživanja. Pavo Anđelić, osim toga što je Visoko definirao kao kraljevski grad na osnovu iskopavanja na srednjovjekovnom kraljevskom gradu Visoki i Milama, bavio se srednjovjekovnim župama. Jedna od njih je bila župa Bosna, koja je bila upravo na području današnjeg Visokog, što znači da je jezgro srednjovjekovne države bilo u Visokom. To su nemjerljivi rezultati. Još ako ste iz Visokog, ne možete da se ne osjećate ponosno. To bih ja nazvala patriotizmom. Kada znate da je ovo bilo stolno mjesto bosanskih kraljeva, da su tu bila tri kraljevska dvora, kraljevski dijaci, pisarnice, prvi franjevački samostan, prve romaničko-gotičke crkve, to su nevjerovatne stvari, nešto čime se možete ponositi. Nekoliko povelja pisano je u Moštru: povelja bana Stjepana II Kotromanića upućena knezu Vukosavu Hrvatiniću i povelja kralja Tvrtka I upućena Hrvoju Hrvatiniću. Grad Visoki je bio rezidencija bosanskih kraljeva, ali on je bio mjesto na kojem su, prije svega, boravili kneževi, neko ko je nosio titulu kneza bosanskog. Ne znamo potpunu definiciju tog zvanja, ali vjerovatno je to bio neko ko je upravljao ovim teritorijem u ime kralja”, objašnjava Adisa.

MUJAGA DOMAR PRONAŠAO KRALJEVSKI PLAŠT

Adisa nam pokazuje hrpicu zgužvanih zlatnih niti. To su, objašnjava, fragmenti kraljevskog plašta koji su nažalost zamršeni i dobrim dijelom uništeni. Arheolog Carl Patsch, kako nije bio zainteresiran za ono što je pronađeno u Milama 1909. godine, ostavio je na terenu svoje radnike, između ostalih, tu je bio i tadašnji domar Zemaljskog muzeja BiH Mustafa Salihagić Mujaga. On je taj koji je pronašao kraljevski plašt, odnosno njegove dijelove. Mujaga je prvi otvorio grobnicu kralja Tvrtka I.

Mujaga je tada zapisao, a taj njegov zapis dio je izložbe, sljedeće: “U visočkom kotaru u Arnautovićima u starom crkvišću u sredini oltara mrtvačke kiste što je pokriven zlatnom žicom okolo štikovana pa se sama ova zlatna žica po zemlji preljepljena, a štof je se u zemlju pretvorijo.”

“Pavo se bavio i poveljama. Ovdje smo izdvojili jednu povelju za koju se mislilo da je izgubljena, a to je povelja kralja Dabiše. Pavo Anđelić uspio je preko svoje kolegice Marian Wezel ustanoviti da povelja nije izgubljena nego da se nalazi u British Museumu u Londonu. Danas ona pripada Britanskoj biblioteci. Pavo je razriješio misteriju, ali je povelja ostala u Engleskoj. Ipak, Pavo je dao povelju na ponovno čitanje”, govori Adisa. Jedna od cjelina izložbe o Pavi Anđeliću jeste i “Konjic i okolina”, jer ne može se razdvojiti Pavo i Konjic. Anđelić je za života napravio monografiju Konjic i okolina, a pred smrt se bavio pisanjem knjige Konjic u tursko doba. Nikad nije završio tu knjigu, rukopis je ostao nedovršen i čeka da ga neko naučno obradi o objavi.

Jedan dio izložbe posvećen je Bobovcu i Kraljevoj Sutjeski. “Njegov rad na Bobovcu trajao je skoro deset godina, to je njegovo kapitalno djelo, njegov doktorat, glavni grad srednjovjekovne Bosne Bobovac je nešto što definira Pavu Anđelića. Kada je počeo iskopavati na Bobovcu, kolege iz Zemaljskog muzeja rekle su mu da tu neće ništa naći, a onda, nekoliko dana poslije, Pavo je pronašao grobnu kapelu bosanskih vladara. Tu su shranjena najvjerovatnije tri kralja: Tvrtko II, Tomaš i Ostoja, te njihove supruge, jedna od njih je izuzetno zanimljiva historijska ličnost kraljica Doroteja Gorijanska, supruga kralja Tvrtka II, ugarska princeza koja je došla na Bobovac da živi. Anđelić je 1968/1969. pokušao napraviti restauraciju Bobovca, pa je napravljena ta kapela”, priča Adisa dok prilazimo rekonstrukciji zastave srednjovjekovne Bosne: “Pavo je prvi i jedini koji je rekonstruirao zastavu srednjovjekovne Bosne, prije svega banovske države na osnovu pečata Stjepana II Kotromanića. Tu je prikazan kralj u punoj ratnoj opremi s kopljem na kojem je zastava s križom, potom štit koji ima srcoliki oblik, a preko konja je plašt također s križevima.

Na osnovu toga, Pavo je dao rekonstrukciju izgleda banovske zastave. Dosta bogatiji je ovaj veliki pečat bosanskih vladara koji su vjerovatno svi kraljevi koristili. Na aversu pečata prikazan je kralj koji sjedi na tronu s krunom na glavi, a na kruni tri ljiljana, zatim sa žezlom koje ima na sebi ljiljan, sa strane dva štita s ljiljanom i krunom, koje pridržavaju anđeli. Na reversu je kralj na konju s kopljem i zastavicom u obliku ljiljana i kosom linijom s lozom, te kruna s ljiljanima i perjanicom, kao i plašt s grbovima s ljiljanima preko konja. Vjerovatno je ljiljan bio simbol Kotromanića i srednjovjekovne bosanske države. Pavo Anđelić prepoznao je to i predstavio kao vizualno rješenje grba i zastave.” Iako se to ne može raspoznati s pečata, u Pavinoj interpretaciji boja zastave je plava. Baš kao i danas. I ljiljani su bili plavi na prvoj zastavi nezavisne Bosne i Hercegovine. Priča o eksponatima kustosice Adise Lepić tu je završena, a, kako ona kaže, moglo bi se danima pričati o srednjovjekovnoj Bosni. Moglo bi. I ne bi bilo dosadno.

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!