fbpx

“Čovićeva Herceg-Bosna je ‘tigar od papira’”

“Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno je prihvatanje i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava 'oprati' od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska”

Nakon pravosnažne osuđujuće presude izrečene pred Haškim tribunalom u slučaju “Jadranko Prlić i ostali”, uloga Hrvatske zajednice Herceg-Bosna uvrštena je na tamne stranice historije balkanskih prostora, baš kao i njena prethodnica Nezavisna Država Hrvatska”.

Dr. Amir Kliko sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, jedan je od mlađih bosanskohercegovačkih historičara koji se na znanstveni i činjenično utemeljeni način posvetio ovoj temi.

STAV: Može li se kazati da su agresivne aktivnosti politike NDH samo zaleđene 1944. godine i da je Herceg-Bosna 1993. godine samo nastavila ondje gdje je NDH stala?

KLIKO: Nezavisna država Hrvatska i HZ Herceg-Bosna (HZHB) uveliko se razlikuju kada je riječ o njihovom odnosu prema Bosni i Hercegovini, a naročito prema Bošnjacima i Srbima. Prva je željela cijelu Bosnu i Hercegovinu, etnički “očišćenu” od Srba. Druga je priželjkivala dio Bosne i Hercegovine, etnički “očišćen” od Bošnjaka i Srba. Mogli bismo reći da se NDH više “bavila” Srbima, a Herceg-Bosna uglavnom Bošnjacima i da je Ante Pavelić nastojao pridobiti podršku muslimana za realizaciju svojih ciljeva, a Franjo Tuđman podršku Srba, iako je od međunarodne zajednice, Katoličke crkve i znatnog dijela hrvatske akademske, političke i općenito društvene zajednice primoravan na saradnju s Bošnjacima.

NDH i HZHB povezuju sličnosti i njihovo nastojanje da nasilnim metodama izvrše demografske promjene u Bosni i Hercegovini, odnosno njenom dijelu, a u cilju održivosti teritorijalnog proširenja hrvatske države na Bosnu i Hercegovinu. Ja više sličnosti pronalazim između HZHB i Banovine Hrvatske. U poređenju NDH i HZHB, odnosno Pavelića i Tuđmana, uvijek moramo imati na umu da je Tuđman bio aktivni pripadnik antifašističkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, dakle ideološki i vojnički neprijatelj Pavelića i njegove države. Zanimljivost ove činjenice ogleda se u tome da su, obojica, bez obzira na radikalnu suprotstavljenost u Drugom svjetskom ratu, prema Bosni i Hercegovini nastojali ostvariti hrvatske velikodržavne ideje. Većina Tuđmanovih saradnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su do početka devedesetih godina 20. stoljeća dobropozicionirani komunistički funkcioneri.

STAV: Poznato je da se NDH oslanjala na fašističke režime i da je s njima i nestala. Koliko su i na koji način strane evropske sile podržavale ili, pak, osuđivale postojanje Herceg‑Bosne, odnosno koliko se dešavanja u Bosni i Hercegovini tokom 1993. i 1994. godine mogu dovesti u vezu s djelovanjem nekih evropskih država?

KLIKO: Bosanskohercegovačko državno rukovodstvo je vještom vanjskom politikom, odnosno odličnim diplomatskim radom uspjelo Bosnu i Hercegovinu sačuvati u vrhu interesiranja međunarodne zajednice. To je do neslućenih granica otežavalo potpuno provođenje velikodržavnih projekata njenih susjeda, to je utjecalo na radikalno smanjenje inostrane podrške Herceg-Bosni, i to je odgovor na vaše pitanje. Naravno da je i Tuđman ostvarivao određenu međunarodnu podršku svom paradržavnom projektu u Bosni i Hercegovini manipulirajući činjenicom da su zagovornici njene državne nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti uglavnom bili muslimani. Uvjeravao je međunarodnu zajednicu, dominantno kršćansku, da muslimani prave islamsku državu u srcu Evrope. Donekle je to imalo efekta na sile Zapadne Evrope i Sjedinjene Američke Države, ali mu u konačnici nije donijelo očekivani rezultat.

 

STAV: U svom radu argumentirali ste da su Hrvati u Posavini i Srednjoj Bosni imali ulogu destabilizacije RBiH i Armije BiH, a zauzvrat ih je HZHB na kraju ostavila. Kako biste kao historičar opisali ulogu Predsjedništva RBiH prema Herceg-Bosni?

KLIKO: Što se tiče “popuštanja” bosanskohercegovačkog državnog rukovodstva prema Herceg-Bosni, ono jeste bilo prisutno i, po mom mišljenju, opravdano jer je bilo iznuđeno hrvatskim ucjenama, te uvjetima i stanjem u kojem se država tada nalazila. Bosna i Hercegovina morala je “gutati gorke pilule” i trpjeti sve ucjene ondašnjeg hrvatskog državnog rukovodstva kako bi sačuvala svoj jedini izlaz u svijet bez kojeg ne bi mogla voditi odbranu od velikosrpskog agresora. Najveća ucjena bila je popuštanje Herceg-Bosni. Neprijatelji Bosne i Hercegovine žestoko su se trudili svoje agresije na nju u očima međunarodne zajednice prikazati kao građanski rat, što bi znatno otežalo pozicije bosanskohercegovačke diplomatije i značajno ugrozilo odbranu. To je još jedan razlog popuštanja Herceg-Bosni. Država je maksimalno izbjegavala totalni oružani sukob s njenim oružanim snagama. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović nije želio davati svoj doprinos stvaranju dodatnih neprijatelja države i na taj način pomagati mijenjanju karaktera rata iz jasno prepoznatljive strane agresije u građanski rat, jer bi to otežalo očuvanje Bosne i Hercegovine kakvu je Platforma Predsjedništva RBiH obećala njenim državljanima, te je na terenu vršio pritisak na ARBiH da trpi Herceg-Bosnu i izbjegava sukobe s HVO-om. Mislim da je on računao da ima dva neprijatelja, a jednog jačeg. To je bio srpski agresor.

STAV: I pored presude suda u Hagu u slučaju hercegbosanske šestorke “Prlić i ostali”, u kojoj je utvrđen udruženi zločinački poduhvat (UZP), HDZ-ove politike i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obznanile su da ne priznaju hašku presudu, dok su se od ustaškog “naslijeđa” iz vremena NDH, barem deklarativno, distancirali. Kako kao znanstvenik gledate na te činjenice?

KLIKO: Jednostavno. Nezavisna Država Hrvatska međunarodno je poznata kao fašistička zločinačka tvorevina. Modernoj Hrvatskoj bilo bi politički suludo ne distancirati se od nje. S druge strane, prihvatanje haške presude modernu Hrvatsku ponovo bi vratilo u poređenje s NDH. Ta presuda, zaista, Hrvatskoj iz devedesetih godina daje lik NDH od kojeg se nastoji svim silama riješiti. To je ipak sekundarni razlog. Primarni je činjenica da haška presuda može imati i konkretne i neugodne posljedice za Hrvatsku. Osim toga, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini je u vlasti još ista stranka zbog čijeg su djelovanja spomenuti čelnici Herceg-Bosne osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Prihvatanje takve kvalifikacije jeste prihvatanje i odgovornosti za njegovo organiziranje.

Dakle, nedistanciranje od NDH i prihvatanje haške presude ima podjednako negativne posljedice za hrvatsko državno rukovodstvo. Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg-Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno prihvatanje jeste i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava “oprati” od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska.

STAV: Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović nedavno je pozvao Hrvate u Bosni i Hercegovini da očuvaju Herceg-Bosnu. Da li je Čovićeva Herceg-Bosna usporediva s ratnom Herceg-Bosnom Mate Bobana?

KLIKO: Naravno da je usporediva, ali i još manje ostvariva nego Bobanova. Radije bih govorio o njenoj ostvarivosti nego o sličnosti. Zajednička je ideja, a sličnost je uvjetovana potpuno različitim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima. Za razliku od Bobana, koji je iza leđa imao Franju Tuđmana, Čović ima Kolindu Grabar-Kitarović. Ona se ni po jednoj stavci ocjene kvaliteta političkog lidera ne može porediti s Tuđmanom. Njeni saradnici nisu ni sjena Tuđmanovih. Dalje, Boban je imao iza sebe solidnu vojsku i državnu organizaciju, a Čović nema ni zaštitarsku agenciju. Moglo bi se u nedogled nabrajati razlike između, kako ste rekli, Čovićeve i Bobanove Herceg-Bosne. Čovićeva je samo “tigar od papira” i, kako stvari stoje, takva će i ostati, a Bobanova je ipak imala značajnu vojničku snagu i predstavljala je stvarnu pojavu, a ne imaginarnu prijetnju. Franjo Tuđman obećao je delegaciji travničkih Hrvata 8. marta 1993. da “Herceg-Bosna neće nikada prestajati postojati”. Kazao im je još da će ona “i u sklopu bilo čega drugoga opet biti Herceg-Bosna…” Čović, dakle, ništa novo nije rekao.

STAV: Ako Evropa ne prihvata Bobanovu, postoji li mogućnost da prihvati Čovićevu Herceg-Bosnu?

KLIKO: Nikada Evropa neće prihvatiti nikakvu Herceg-Bosnu kao ni odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Nema ona ništa protiv Hrvata i Srba, nego se plaši šta će se desiti ako Bošnjaci, kao muslimani, ostanu sami u svom entitetu, odnosno državi. Razlozi opstanka Bosne i Hercegovine koji su vrijedili u ratu za Evropu i SAD još su na snazi i ostat će dugo. Plašeći Evropu muslimanskom opasnošću devedesetih godina 20. stoljeća i navodnom namjerom Bošnjaka da naprave islamsku državu u srcu Evrope, Tuđman i Milošević su je naveli da Srbima i Hrvatima da ulogu policajca za Bošnjake u Bosni i Hercegovini, odnosno zadaću da ostanu s njima u Bosni i Hercegovini i sprečavaju ih da naprave fantomsku islamsku državu. Srpsko-hrvatska propaganda nije omogućila njenim kreatorima ostvarenje ciljeva koji su očekivali. Naprotiv, otežala im je. Očekujući da će zapadni svijet dopustiti raspad i podjelu Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od “islamskog fundamentalizma”, Srbi i Hrvati dobili su zadaću da ostanu u Bosni Hercegovini i svojim prisustvom to sprečavaju.

Pogledajte samo kako je organizirana Federacija BiH. Bošnjaci imaju pet “svojih” kantona, Hrvati imaju tri. Dva kantona, Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski su “zajednički” i oni su spona preostalih osam. Za zapadni svijet nije pitanje “trećeg” (hrvatskog), nego “prvog” (bošnjačkog) entiteta. Svijet ne zanima šta će biti s “trećim” nego kako će se stvari razvijati s “prvim”. Logična posljedica “trećeg” entiteta jeste nastanak “prvog”, i to je pravi problem za zapadni svijet. Praktično je pitanje kako bi se teritorijalno ostvarila nova Herceg-Bosna. Kako bi ona obuhvatila “hrvatske enklave” u srednjoj Bosni? Nije ih mogla u ratu teritorijalno objediniti sa zapadnom Hercegovinom iako ih je uspjela etnički očistiti od Bošnjaka. Oni su se nakon rata vratili, pa je opet problem kuda s Bošnjacima Busovače, Kiseljaka, Viteza, Žepča, Jajca… Nemoguće je “hrvatske enklave” u srednjoj Bosni, koje zbog povratka Bošnjaka u njih više nisu “hrvatske”, međusobno povezati, a kamoli sa zapadnom Hercegovinom. Meni se tu nameće samo jedno rješenje kao realno.

Tuđman je dao Srbima Bosansku Posavinu da bi s njima postigao teritorijalno razgraničenje i razmjenu stanovništva. To je svima jasno i tu nema nikakve dvojbe. Može li se odgovoriti na pitanje jesu li Grabar-Kitarović i Čović spremni Bošnjacima prepustiti “hrvatske enklave” u srednjoj Bosni kako bi s njima postigli sporazum kao Tuđman sa Srbima devedesetih godina, a u cilju stvaranja “trećeg” entiteta samo od zapadne Hercegovine i njenog odvajanja i pripajanja Hrvatskoj? To se pitanje nameće kao realno, ali i odgovor. Bosanska Posavina bila je mnogo vrednije “hrvatsko” parče Bosne i Hercegovine od srednje Bosne i geografski direktno oslonjena na Hrvatsku, ali je žrtvovana kako bi Tuđman pridobio srpsku volju za razmjenu teritorije i stanovništva. “Hrvatske” enklave u srednjoj Bosni samo su teret Hercegovcima i siguran sam da bi ih rado prepustili Bošnjacima za njihov pristanak da zapadna Hercegovina postane “treći” entitet i krene putem teritorijalnog objedinjavanja s Hrvatskom.

 

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

Za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, u Mostaru će lokalni izbori, prvi nakon onih iz 2008. godine, biti održani 20. decembra 2020. godine, tako da mostarska dijaspora ima nešto više vremena za pripreme za sudjelovanje na izborima. Svi Mostarci širom svijeta mogu se prijaviti za glasanje do 6. oktobra u ponoć

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!