fbpx

Članstvo u OIC-u ne znači odustajanje od EU i NATO-a

Zašto Bosna i Hercegovina nije članica OIC-a i šta je time izgubila u proteklom periodu, analiziramo uoči 51. godišnjice osnivanja ove druge po brojnosti međunarodne organizacije

 

 

Piše: Sanadin VOLODER

Godina 1969. za muslimanski svijet ostala je upamćena po paljevini trećeg svetog mjesta u islamu, džamije Al Aksa u Kudsu. Mjesec dana nakon ovog događaja, 25 muslimanskih država osnovalo je 25. septembra 1969. godine u glavnom gradu Maroka Organizaciju islamske konferencije. Ovaj događaj predstavlja formalno ozvaničenje nastojanja muslimana da nakon pada halifata oforme jedno tijelo koje će okupljati muslimanske države i predstavljati barem simboličko jedinstvo.

Sjedište Organizacije islamske konferencije (OIC) jeste u Džedi, gradu u blizini Meke koji simbolizira duhovni centar muslimana, ali i otkriva presudni utjecaj Kraljevine Saudijske Arabije u nastanku OIC-a. Za 51 godinu postojanja OIC je prerastao u drugu najbrojniju svjetsku organizaciju koja okuplja 57 članica s četiri kontinenta, a u njegovom okrilju djeluje oko 40 institucija.

Godišnjica osnivanja OIC-a dolazi u vrijeme sve aktuelnije priče o regionalnom udruživanju na Zapadnom Balkanu kroz “mali Schengen”, što nas, s obzirom na bolne lekcije iz historije i dupliranje s CEFTA-om, ne raduje.

Za Republiku Bosnu i Hercegovinu bilo je izuzetno važno priznanje njene nezavisnosti od strane muslimanskih država u periodu prije i poslije zasjedanja Pete vanredne konferencije ministara vanjskih poslova OIC-a u Istanbulu u junu 1992. godine.

Organizacija islamske konferencije bila je veoma aktivna u borbi za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u vrijeme Agresije na našu zemlju. Formirala je Kontakt grupu za BiH (1993), koja je bila izuzetno aktivna, te je aktuelna članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH, u kojem je predstavlja Turska. OIC je konzistentno karakterizirao rat u Bosni i Hercegovini kao agresiju i genocid, kontinuirano je pozivao Vijeće sigurnosti UN-a da ukine embargo na naoružavanje BiH, doprinio je diplomatskoj izolaciji krnje Jugoslavije, uspio je uključiti vojne trupe iz nekoliko članica kao dio mirovnih snaga UN-a. Finansijska podrška za BiH od država članica OIC-a činila je značajan aspekt politike, naročito u postratnom periodu, te pogotovo za pomoć povratku izbjeglih i prognanih i pomoć državnim institucijama.

Magistar Adnan Balihodžić autor je knjige Organizacija islamske saradnje – od ideje do savremenih međunarodnih realnosti u izdanju Instituta za društvena i religijska istraživanja u

Tuzli, što predstavlja prvo integralno istraživačko djelo o OIC-u na našim prostorima. Ovaj Travničanin, svršenik Gazijine medrese i Univerziteta al-Azhar, desetak godina istražuje rad i historiju OIC-a. Trenutno je imam u Torontu, u okviru Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, te predavač na Ayaat Ilm Academy (Kanada). Član je Kanadskog vijeća imama te Instituta za istraživanje genocida Kanada. U svojoj knjizi Balihodžić je posvetio posebno poglavlje o odnosu Bosne i Hercegovine i Organizacije i islamske konferencije, što predstavlja značajan akademski doprinos afirmaciji pitanja članstva naše domovine u OIC-u.

“Ako se vratimo na sami početak odnosa nezavisne države Bosne i Hercegovine i OIC-a, možemo uvidjeti da Republika Bosna i Hercegovina ne samo da je mogla biti članica već je, štaviše, njeno moguće punopravno članstvo u OIC-u od strane zemalja članica prihvaćano kao

prirodno. Neposredno pred stjecanje statusa posmatrača u OIC-u 1994. godine, odnosno prije i poslije Londonske konferencije, neki krugovi u zemlji i svijetu – protivnici državnopravnog kontinuiteta i međunarodno političkog subjektiviteta – pokušavali su nasilno pripisati Republici Bosni i Hercegovini epitet islamska država (čak i od nekih zapadnih evropskih vlada), sa svim negativnim konotacijama koje su se tim pojmom željele postići. Iz tog razloga, uprkos činjenici što je Bosna i Hercegovina stoljećima baštinila multikonfesionalnost i multietničnost, u dokazivanju i odbacivanju tih zlonamjernih insinuacija tadašnji državni predstavnici odbijaju punopravno članstvo, iako se takva privilegirana prilika rijetko pruža, i prihvataju status posmatrača pri OIC-u”, kaže nam Balihodžić.

Bosna i Hercegovina od 1994. godine ima status države posmatrača u OIC-u, a od 1993. članica je Islamske organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu. Nažalost, u Bosni i Hercegovini često je politika ispred ekonomije i dobrobiti građana, što se najslikovitije vidi u odnosu druga dva naroda prema prirodnom pravu Bosne i Hercegovine da bude članica OIC-a jer ima više od 50 posto muslimana.

“Jasno nam je da se ova situacija nije puno promijenila ni do danas, pogotovo unutar naše države, gdje se svaka volja muslimanske većine, pa i u ovom slučaju, blokira i opstruira makar to donosilo koristi cjelokupnom društvu i državi kao cjelini. Biti dijelom kluba od 57 država s četiri kontinenta (Azije, Afrike, Evrope i Južne Amerike) našoj bi zemlji širom otvorilo barem još toliko diplomatskih vrata za promicanje svih vrsta interesa u svijetu, što je izlišno i objašnjavati, pogotovo imajući u vidu da članstvo u OIC-u ne povlači nikakve značajnije obaveze za samu državu. Zapravo, i na ovom primjeru vidi se kolika je bojazan antidržavnih nacionalističkih ideologija, uz prisutne skrivene i neskrivene oblike islamofobije, od bilo kakvog jačanja i stabiliziranja pozicije Bosne i Hercegovine u međunarodnim odnosima”, objašnjava Balihodžić.

Da je Bosna i Hercegovina punopravna članica u Organizaciji islamske konferencije, ističe, imala bi pravo, koje sada kao posmatrač nema ni blizu, pristupa razvojnim programima i fondovima Islamske banke za razvoj (IsDB) koji se mjere milijardama dolara, plus sve ostale raznovrsne forme međudržavne i međunarodne saradnje.

Treba istaknuti da je Hrvatska u ratnom periodu bila pozivana da bude gost posmatrač, dok je Crna Gora tražila te stekla posmatrački status u OIC-u 2013. godine. Čak je i Srbija pokušala se približiti OIC-u u cilju smanjenja broja država koje priznaju nezavisnost Kosova, a što je s druge strane i slijeđenje politike Rusije, koja je postala posmatrač 2005. godine. Albanija, jedina država regije, postala je punopravnom članicom OIC-a davne 1992. godine.

“U proteklom periodu Albanija je iskoristila pogodnosti članstva kroz više od 40 projekata čija vrijednost iznosi oko pola milijarde eura. Projekti se uglavnom odnose na izgradnju infrastrukture (saobraćajnice, bolnice i komunalne projekte), te u manjem obimu na prosvjetno-kulturne aktivnosti”, kaže za Stav Muhamed Prlja, direktor United bank of Albania. Naravno da OIC nudi mnogo više, ali moramo imati na umu slabe kapacitete javnog sektora Albanije. “Kada uzmemo u obzir vrijednost projekata, možemo doći do zaključka da Albanija nije iskoristila potencijal koji OIC nudi svojim članicama. Međutim, razloge možemo tražiti u izostanku projekata ili u političko-ekonomskim interesnim okolnostima koje dominiraju u Albaniji, u demokratskim procesima i oslobađanju od jednog od najekstremnijih oblika komunističke vlasti u svijetu”, pojašnjava Prlja.

On ističe da se važnost članstva u OIC-u najbolje vidjela u periodu nakon zemljotresa koji je zimus pogodio Albaniju.

“OIC je bio među prvim koji je reagirao i osigurao značajan iznos za prvu pomoć (70 miliona američkih dolara), te osigurao fond u vrijednosti više od 300 miliona dolara za finansiranje različitih projekata za rekonstrukciju”, napominje Prlja.

Na kraju razgovora naš sagovornik ističe optimizam da će se obim i intenzitet saradnje Albanije i OIC-a u narednom periodu popraviti: “Kroz prisustvo IsDB-a (dioničar u United Bank of Albania) i ICD-a (dioničar u Albania Leasing), pored stabilnosti koju one nude svojim prisustvom, dostupan je veliki broj fondova i programa koji mogu dati značajan doprinos razvoju i napretku ekonomije u Albaniji. Nadati je se da će ove pogodnosti biti prepoznate i iskorištene jer Albanija posjeduje veliki potencijal za razvoj i izgradnju ekonomsko jake i prosperitetne države. ”

Organizacija islamske konferencije na najbolji način oslikava podijeljenost, slabost i međusobno nerazumijevanje među muslimanskim narodima, što se u zadnje vrijeme vidi na primjeru odnosa pojedinih arapskih država prema Palestini.

“OIC je kolektivni glas muslimanskog svijeta kako bi se zaštitio njihov interes na ekonomskim društvenim i političkim područjima. OIC posjeduje različite mehanizme i institucije koje provode svoje programe. Međutim, OIC zbog raznolikosti i političkog pluralizma unutar same organizacije nije baš efektivan mehanizam za sprečavanje sukoba ili za provođenje nekih ozbiljnijih kampanja na globalnom planu, budući da bi u tom procesu uvijek prevagnuli partikularni interesi zemalja članica koje pripadaju različitim geografskim, povijesnim, političkim i kulturološkim ambijentima”, objašnjava nam mr. Osman Softić.

Ipak, OIC je imao pozitivnu mobilizacijsku ulogu kada je riječ o nezavisnosti Bosne i Hercegovine ili kada je riječ o zaštiti prava muslimanskih manjina u nekim zemljama. “Jedan od prigovora OIC-u jeste nemogućnost da više utječe na rješavanja pitanja muslimana Rohinja u Burmi ili da djelotvornije utječe na zaštitu prava muslimana u Kašmiru. Posebno je pasivan odnos OIC-a kada je riječ o kršenju prava Ujgura u kineskoj pokrajini Xinjiang”, dodaje Softić.

Softić smatra da bi članstvo Bosne i Hercegovine u Organizaciji islamske konferencije moglo pomoći ponajviše na ekonomskom planu jer OIC ima snažan utjecaj na razvojni aspekt Bosne i Hercegovine i Albanije, kroz učešće i dobar dio vlasničke strukture BBI banke kao i United Bank of Albania.

“OIC nije samo politička organizacija već ima mnogobrojne asocijacije koje su joj afilirane

po raznim osnovama. Jako je značajna uloga Islamske trgovinske komore, čije je sjedište u Pakistanu, za razvoj trgovine, da ne govorimo o organizacijama koje se bave obrazovanjem. Postoji čak i asocijacija brodovlasnika afilirana s OIC-em. Postoje organizacije za zaštitu kulturne baštine itd. Punopravno članstvo Bosne i Hercegovine u OIC-u donijelo bi državi i svim njenim narodima i građanima enormnu korist u sferi ekonomskog razvoja, zapošljavanja,

obrazovanja, sporta, kulture, trgovine itd.”, smatra Softić. Što se tiče OIC-a, nema prepreke da naša domovina postane punopravna članica, međutim, složenost u političkom odlučivanju već godinama nas drži u statusu quo. “Nema prepreka da Bosna i Hercegovina postane punopravna članica, iako bi se to u nekim krugovima protumačilo da bi se BiH time deklarirala kao muslimanska zemlja, što bi u političkom životu Bosne i Hercegovine, ali i u regiji gotovo sigurno proizvelo tendenciozne zaključke i pospješilo bi možda i napade na BiH i osnažilo secesionističke težnje nekih struktura u Bosni i Hercegovini. Ne mislim da o tome postoji konsenzus u parlamentarnim i izvršnim tijelima BiH, ali to je šteta za BiH koja je svaki dan veća. Pored ekonomske koristi, naša bi zemlja članstvom dobila i snažan blok u UN-u koji bi pomogao u rješavanju međunarodnih pitanja koja se tiču BiH, donošenju određenih rezolucija i sl.”, pojašnjava Softić. Softić ističe da bi o ovoj temi bilo korisno otvoriti ozbiljnu raspravu u akademskoj zajednici, u političkim institucijama BiH, pored onih poput Predsjedništva BiH i Ministarstva vanjskih poslova BiH. “Bilo bi dobro da se na ovu temu počnu raditi doktorati i magistarske teze na našim ekonomskim fakultetima. Takav naučni pristup i saznanja mladih stručnjaka mogli bi ponuditi teoretsku, ali i empirijsku osnovu koja bi doprinijela da se objektivnije sagledaju benefiti članstva u OIC-u. Političari i novinari mantraju floskule o članstvu u NATO savezu i EU, a ljudima ne obrazlažu koje su kratkoročne i dugoročne koristi tog članstva. Naravno, to su pozitivne i vjerovatno neminovne trajektorije BiH, ali to našu zemlju ne treba sprečavati u promišljanju na koji se način može poboljšati razvoj, pospješiti investicije, saradnja s islamskim svijetom…”, kategoričan je Softić.

Članstvo Bosne i Hercegovine u OIC-u i saradnja susjednih država s OIC-om na tragu je vrlo uspješne politike “nesvrstanih” koju je vodila bivša zajednička država. “Mi smo zaboravili da je razvoj zemlje u kojoj smo nekad živjeli, Jugoslavije, velikim dijelom bio naslonjen na ekonomsku saradnju upravo s islamskim zemljama, iako je Jugoslavija bila država s ateističkim principima, barem u ideološko-preferencijalnom smislu. Nelogično je da Bosna i Hercegovina, u kojoj živi više od 50 posto muslimana, ne bude punopravna članica OIC-a. Također je nelogično da Slovenija, Srbija i Hrvatska imaju konstruktivnije odnose s arapskim ili muslimanskim zemljama od Bosne i Hercegovine. Ovaj diskurs straha da Bosna i Hercegovina ne bude svrstana u tabor nekakvog sumnjivog islamskog faktora mora se podvrgnuti ozbiljnoj kritici, naučnoj, ekonomskoj, filozofskoj, psihološkoj itd. Mi smo u tom pogledu još taoci nametnutih percepcija i tog se straha moramo početi što prije rješavati”, smatra Osman Softić.

Pitanje članstva Bosne i Hercegovine u OIC-u ne otvara mogućnosti da izgubimo na nekom drugom polju, nego je riječ o prilici da naša država unaprijedi svoj ekonomski, politički i svaki drugi položaj u svijetu.

“Punopravno članstvo BiH u OIC-u ni u kom slučaju ne treba značiti odustajanje od Evrope i NATO-a i integracija u tom smjeru. Naprotiv, naša bi zemlja članstvom u OIC-u dobila još veći kredibilitet i mogla bi postati ozbiljan most međucivilizacijskog povezivanja. Bosna je to bila od pamtivijeka. Ona to može i mora biti i danas, bez narušavanja unutrašnjih odnosa. Liban je, naprimjer, 1969. postao članica OIC-a. U Libanu ima podjednak broj kršćana kao i u Bosni i Hercegovini, ako ne i više. Ovoj zemlji to ne smeta da bude članica.  Kreatori političke strategije morali bi početi razmišljati izvan ustaljenih klišea i početi djelovati pragmatično i strateški. Ako to neće oni koji danas vladaju, moramo tražiti nove snage u društvu koje će biti smjelije i odvažnije, pametnije, koje neće biti strah da počnu da grade viziju Bosne i Hercegovine bez straha šta će reći u Bruxellesu, u Beogradu ili Zagrebu”, zaključuje Softić.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!