“Čitanka i veliki odmor”

Nije mogućnost kupovina raznih falsifikata – certifikata, potvrda, svjedočanstava i diploma jedina, pa ni najveća anomalija obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Kod nas sve može biti legalno, ali ne i legitimno, pa tako i diploma. Škola se, čak i visoka, da završiti bez mnogo truda, čak i ako se ne plati jer su negdje kriteriji takvi da se može pasti “samo niz stepenice”

Piše: Elvir RESIĆ

 

Posljednjih je godina “reforma” jedan od najfrekventnijih pojmova u javnom diskursu. Reklo bi se, “puna nam usta reformi”. Obrazovnog, zdravstvenog sistema, javne uprave, ustava, zakona i svega drugog. O reformi obrazovanja možda se govorilo i ponajviše. Imali smo osjećaja da je uveliko počela, da su se stvari ozbiljno pokrenule. Kozmetičkih je promjena, doduše, bilo. Od uvođenja devetog razreda u osnovne škole do bolonjske akademske nomenklature. Međutim, u suštini, pristup samom školovanju kao i najznačajniji elementi obrazovnog sistema u našoj zemlji uglavnom su ostali nepromijenjeni.

Afera “Diploma”, koju su nedavno svojom akcijom razotkrili novinari Žurnala, uzburkala je javnost. Još je jednom potvrđeno, što bi se reklo ašićare, da se diploma srednje škole, a vjerovatno i fakultetske, u našoj zemlji može steći za nekoliko dana, uz koju hiljadu maraka. Kupovinom titula i zvanja vjerovatno će se baviti nadležni organi i za očekivati je da će se, ako ni zbog čega drugog, ono zbog straha da ne budu otkriveni i kupci i prodavci teže upuštati u tu nečasnu trgovačku rabotu.

No, nije mogućnost kupovina raznih falsifikata – certifikata, potvrda, svjedočanstava i diploma jedina, pa ni najveća anomalija obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Kod nas sve može biti legalno, ali ne i legitimno, pa tako i diploma. Škola se, čak i visoka, da završiti bez mnogo truda, čak i ako se ne plati jer su negdje kriteriji takvi da se može pasti “samo niz stepenice”. Za ove koji plate moglo bi se kazati da su barem nešto “uložili” u sebe jer ima i onih koji su škole završili bez školskog druga, uz jednu čitanku i veliki odmor.

Svjesni da je školstvo najvažniji segment društva, i to na duge staze, u najuređenijim državama kontinuirano tragaju za efikasnijim rješenjima u obrazovanju i često eksperimentiraju, isprobavaju, mijenjaju. I njihovi zakonodavci, stručnjaci, pedagozi susreću se s brojnim problemima i izazovima. Savršenog obrazovanja nema nigdje i, kako su se drugi zabavili svojim, nama valja urediti naše, i to onako kako odgovara ovom podneblju, specifičnim uvjetima, mentalitetu, kulturi. Nekad smo prepisivali od Rusa, danas maštamo o holandskim, norveškim, engleskim školskim sistemima. Ipak, nama je naše najpreče.

Svašta bi nam u školovanju, od osnovne škole do doktorata, valjalo mijenjati. Prvi problem obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini upravo je taj što jedinstven integralni sistem uopće ne postoji. Državni nivo obrazovanje i ne prepoznaje. Postoje neki okvirni zakoni i agencije, koji u praksi znače gotovo ništa. Dva entitetska obrazovna sistema ne korespondiraju međusobno, a ne postoji nikakvo državno tijelo zaduženo da uskladi barem njihove osnovne postavke. Svaki kanton u Federaciji BiH ima svoja resorna ministarstva, nastavne programe, udžbeničke politike. Tako naprimjer, učenik iz Visokog ne može naslijediti udžbenik od starijeg rođaka koji živi u Ilijašu ili Kiseljaku jer ove tri općine, iako susjedne, pripadaju trima kantonima, trima obrazovnim sistemima.

Veliki nam je udarac zadala i masovna produkcija akademskih zvanja u raznim obrazovnim centrima, obezvrijedivši tako nekada priznati status visokoobrazovanog čovjeka, zvanje inžinjera, ljekara, profesora, pravnika, ekonomiste. Osnovani su fakulteti i univerziteti u haman svakoj kasabi, s prepisanim statutima i elaboratima, bez odgovarajućeg kadra i bez sistema kontrole. Jasno je da u demokratskom i slobodnom društvu niko, pa ni država, ne treba imati monopol u obrazovanju, ali pravila igre moraju biti jasno postavljena i nijedna školska ustanova, bila ona privatna ili javna, iz njih ne smije iskakati.

Ali, stvari ne funkcioniraju najbolje ni u obrazovnim ustanovama s tradicijom, na velikim univerzitetima, javnim školama, i osnovnim i srednjim. S izuzetkom nekih strukovnih i tehničkih zanimanja, u odnosu na zapadne sisteme, kaskali smo i u vrijeme Jugoslavije. Moralo se učiti i što treba i što ne treba, a znanje je najčešće bilo potpuno neprimjenjivo. Takav model uglavnom je naslijeđen i nije doživio značajnije, a tako neophodne promjene ili, kako je danas popularno kazati, reforme.

Ide to sporo i traljavo jer smo zapeli na suštini konvencionalnog školovanja, a to je sam nastavni proces. Zapravo, kvalitet cijelog sistema počiva na onome što se dešava u učionici, u interakciji između nastavnika i učenika. Taj temeljni element cijelog obrazovnog sistema kao da je prepušten stihiji. A onih koji nose taj ogromni teret i tu sudbinsku odgovornost ima i ovakvih i onakvih. Neki svoj posao rade iz ljubavi, krajnje predano, drugi otaljavaju časove i lekcije nesvjesni važnosti vlastite uloge, a ima i onih koje bi od nastave što prije trebalo udaljiti, trajno. Ne smijemo zaboraviti da posao nastavnika, na svim razinama obrazovanja, ima odgođeno djelovanje.

Rezultati njegovog rada ne vide se odmah nego se na njih mora čekati, a kad se dočekaju, a pokaže se da nisu dobri, popravnog ispita nema. Kantonalna ministarstva, nadležna i zadužena za tu esenciju cjelokupne društvene strukture, gotovo da i ne znaju šta se to u učionicama dešava. Nemaju odgovarajuće, bolje reći, nemaju nikakve sisteme evaluacije rada nastavnika. Da je drugačije, ne bi se moglo desiti da “vuk živi na drvetu”, da je “Distrikt Brčko deseti kanton”, ili da je “današnja Turska monarhija”. Osim toga, nastava obiluje improvizacijama, subjektivnim procjenama, ličnim stavovima, a često i frustracijama.

Kada govorimo o reformi obrazovanja, kurikulumima, nastavnim planovima, skandinavskim i savremenim modelima nastave, bolonjama i ostalim popularnim pojmovima, morali bismo biti svjesni da će sve to provoditi upravo nastavnici. Njihov rad valja dobro proučiti, analizirati, a onda i odgovarajuće vrednovati. Zvanju i pozivu nastavnika, profesora, predavača, učitelja mora se dati drugačija pozicija, koja će podrazumijevati više odgovornosti i znatno bolji društveni status.

 

PROČITAJTE I...

Ogrezao u propagandi koju provodi trenutni kantonalni režim u Sarajevu, Stojanović otvoreno i drsko poručuje da je glavni cilj kantonalnog režima kontrola utroška sredstava KCUS-a, tačnije mijenjanje svrhe doznačenih sredstava jer je takvo (inače sasvim diletantsko) uplitanje i prenamjena, kako sasvim ozbiljno Stojanović tvrdi, dužnost skupštinske većina koja zna bolje od menadžmenta KCUS-a kako i gdje trebaju takva sredstva ići.

Danas, hvala Allahu, praktično da ne postoje oni koji ne govore jedni s drugima zato što su u različitim političkim strankama. Da me pogrešno ne shvatite, i dalje se mnogi ne slažu, ali bar razgovaraju međusobno. Braća i porodice se mire, a ogromna većina ljudi prestala je da izbjegava džamije u kojima je imam “iz one druge zajednice”. To je svakako najveći uspjeh naše politike

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!