Čist nijet uvijek dovede do uspjeha

“Naravno da je sevap učiti Kur'an, naučiti ga napamet, podsticati druge na taj plemeniti čin, ali uvijek se mora voditi računa o ličnom nijetu i smislu svega toga, a to je samoodgoj i odgoj drugih”

Razgovarao: Admir LISICA

Hafiz dr. Dževad Hrvačić rođen je 1. marta 1969. godine u Vlasinju kod Mrkonjić-Grada. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završava 1988. godine, a iste godine i hifz pred uglednim hfz. Mahmudom ef. Traljićem. Jedno vrijeme obavljao je dužnost imama u Trnovima kod Velike Kladuše, a bio je i jedan od imama u džamiji “Kralj Fahd” u Sarajevu. Islamski fakultet završio je na Jordanskom univerzitetu u Ammanu, a magistarski i doktorat na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

 

Dugogodišnji je profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i vanjski saradnik na katedri hadisa pri Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Bio je muhafiz, mentor, velikom broju kandidata koji su stekli titulu hafiza Kur’ana. Također je član Komisije za hifz Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, pred kojom hifz polažu svi kandidati iz naše domovine i šire.

 

Za Stav dr. Hrvačić govori o zainteresiranosti mladih za učenje hifza, mjesecu ramazanu, obilježavanju ramazana nekad i sada…

 

STAV: Vaš dugogodišnji angažman na mjestu profesora u Gazi Husrev-begovoj medresi, ali i pozicija člana Komisije za hifz Rijaseta Islamske zajednice u BiH omogućila Vam je kontinuiran rad s mladima. Prema Vašem mišljenju, da li je zainteresiranost za učenjem hifza na zavidnom nivou?

HRVAČIĆ: Hvala Allahu, dž. š., koji mi je ukazao čast da evo već 23 godine radim kao muderis u Gazi Husrev-begovoj medresi, najstarijoj i najuglednijoj odgojno-obrazovnoj instituciji na Balkanu, pa i šire, te time učestvujem i dajem svoj skromni doprinos najčasnijem zanimanju – odgoju i obrazovanju mladih naraštaja. Također sam Mu mnogo zahvalan što već blizu 20 godina, kao član Komisije Rijaseta IZ u BiH, učestvujem u ispitima i promociji naših hafiza. Ako vam kažem da spomenuta komisija godišnje presluša oko trideset kandidata, koji time steknu časnu titulu hafiza Kur’ana, time ću vam najbolje odgovoriti da je interesiranje mladih za učenje hifza na zadovoljavajućem nivou, pa i više od toga. Posebno ohrabruje to što popriličan broj kandidata nisu učenici ili svršenici neke od naših medresa, nego su to momci i djevojke, srednjoškolci i studenti, koji su osjetili ljubav i potrebu za učenjem napamet Allahove, dž. š., Knjige.

 

STAV: Možemo konstatirati da su hifz, kao i naš odnos prema Kur’anu na visokom nivou?

HRVAČIĆ: Ja bih rekao da, kada govorimo o broju kandidata koji završavaju hifz, itekako možemo biti zadovoljni, ali ima pojava na koju želim ukazati. Nekoliko zadnjih godina, ponekad se, ako tako mogu kazati, vrši popularizacija hifza na način koji nije u skladu s intencijama Allahove Knjige. Naravno da treba poštovati naše kandidate koji postanu hafizi, posebno naše muhafize, mentore koji su glavni ovosvjetski faktori u izvođenju hafiza, kao i medrese i druge institucije koje vrijedno rade na tome, ali ponekad se primijeti jedan vid prekomjerne hvale hafiza, možda ponekad nepotrebno isticanje i kićenje brojem izvedenih hafiza, prezačinjeno i prenapuhano isticanje ličnog iskustva u hifzu, a s druge strane se možda odgojni smisao hifza stavi u drugi plan. Naravno da je sevap učiti Kur’an, naučiti ga napamet, podsticati druge na taj plemeniti čin, ali uvijek se mora voditi računa o ličnom nijetu i smislu svega toga, a to je samoodgoj i odgoj drugih. Ponekad se, da mi Allah oprosti na ovim riječima, previše pragmatično “jaše” na hifzu i nekim projektima hifza, ponekad se piše i govori u medijima o hifzu na način da se čovjek zapita da li je cilj samopromocija ili podsticanje drugih na hifz. Mislim da pojedinci trebaju pustiti ljude da malo predahnu kako ne bismo postigli kontraefekt. Također, možete naići i na neke nepoznate osobe koje putem određenih kanala skupljaju materijalna sredstva i navodno finansiraju hafize. Sve te stvari treba raditi organizirano, preko poznatih institucija.

 

STAV: U toku je za muslimane najsvetiji mjesec, ramazan, koji od vjernika iziskuje da svoje profesionalne obaveze usklade s ibadetima na što bolji način. Da li, primjerice, potencijalni hafizi u ovom mubarek mjesecu uspijevaju ostvariti sklad između profesionalnih i duhovnih obaveza?

HRVAČIĆ: Osoba koja ima čist nijet i zna šta hoće pronađe i način kako da to uradi. Ima izreka da onaj ko hoće nešto uraditi nađe način, a ko neće nađe opravdanje. Ja trenutno neke svoje kandidate, koji idu putem hifza, preslušam putem interneta, koristeći neke aplikacije koje nam to omogućavaju. Ramazan je mjesec Kur’ana i, uprkos obavezama, pojedini kandidati najviše napreduju baš u ramazanu. Iskusan muhafiz, uz uvažavanje trenutnih okolnosti kandidata, iznalazi nove i odgovarajuće pristupe i mogućnosti.

 

STAV: Ako napravimo paralelu u obilježavanju ramazanskih i bajramskih praznika prije i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, je li došlo do svojevrsnog napretka i podizanja svijesti među muslimanima Bošnjacima?

HRVAČIĆ: Kad je riječ o pristupu vjeri, pa tako i ramazanu, svi smo mi svjedoci određenih pomaka i buđenja nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa tako i kada govorimo o obilježavanju ramazana. Lijepo je vidjeti da i omladina drži do ramazana, do zajedničkih iftara, do teravije. Ponekad se to malo zamuti neprimjerenim bajramskim koncertima koji nisu u skladu s islamskom i bošnjačkom tradicijom, ali, hvala Allahu, to su incidentni slučajevi. Bajrami jesu dani veselja, ali to veselje treba biti primjereno onome što je Bajram krunisao, a to je ramazanski post ili obredi hadža i kurbana.

 

STAV: Rođeni ste u okolini Mrkonjić-Grada, u kojem je većina bošnjačkog stanovništva u toku agresije na našu domovinu bila primorana napustiti svoje domove. Kakvo je danas stanje među Bošnjacima Mrkonjić-Grada i okoline kada je riječ o svakodnevnom prakticiranju vjerskih obaveza?

HRVAČIĆ: Da, moje rodno mjesto je selo Vlasinje, koje je do rata pripadalo općini Mrkonjić‑Grad, nekadašnjem Varcar-Vakufu. Što se tiče samog grada, situacija je, nažalost, veoma teška. U gradu je veoma mali broj muslimana Bošnjaka, postoji stalni imam za kojeg ne znam kako se uopće finansira, znamenita Kizlar-agina džamija evo već godinama čeka na završetak ponovne izgradnje. Moje selo Vlasinje trenutno pripada općini i Medžlisu IZ Jajce, budući da je po razgraničenju u Federaciji BiH, iako još put od Jajca ka selu nije osposobljen. Hvala Allahu, većina mještana se vratila u ovo mjestašce, obnovili su džamiju, imaju stalnog imama i podršku Medžlisa i agilnog glavnog imama Zehrudin-efendiju. Život teče svojim uobičajenim tokom, ljudi se snalaze kako znaju i umiju, iako, budimo iskreni, postoji potreba za malo više pažnje i angažmana od nadležnih državnih institucija kada je riječ o ovakvim povratničkim mjestima.

PROČITAJTE I...

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!