fbpx

Čipovane uspomene

Skoro svi imamo ponešto od tih papirnih uspomena. Kažem, skoro svi, jer ja nemam, a imao sam. Progutala ih je vatra koja je progutala moju kuću i moje selo, tamo sprva devedesetih. Ipak, živo ih se sjećam

 

Piše: Safet POZDER

Kad ste posljednji put izradili neku fotografiju?

Vjerujem da vas je ovo, naizgled posve obično pitanje, barem donekle zateklo i uhvatilo nespremnim. Zaista, izrađujemo li danas fotografije ili smo se zadovoljili onim na mobilnim telefonima?

Konsultiramo li Google, vidjet ćemo da podaci o prvim fotografijama na svijetu variraju, ali se najčešće spominje 1826. godina i fotografija koja pokazuje pogled kroz prozor. Dakle, gotovo dva stoljeća čovjek kontinuirano fotografira ono što smatra bitnim i zanimljivim. U prvi mah to budu tek dragi komadi papira. No, protokom vremena, taj papir sve je draži i važniji, sve dok ne dođemo u fazu u kojoj mu se često vraćamo, motrimo svaki njegov detalj, pa i sjetno uzdišemo.

Skoro svi imamo ponešto od tih papirnih uspomena. Kažem, skoro svi, jer ja nemam, a imao sam. Progutala ih je vatra koja je progutala moju kuću i moje selo, tamo sprva devedesetih. Ipak, živo ih se sjećam. Rahmetli otac se, zbog zdravstvenih problema, mlad penzionirao. Nisu to bili drastični problemi, ali dovoljno veliki da ga onesposobe za teže fizičke radove. Inače je bio u stalnom pokretu i svrstavao se u onu kategoriju ljudi kojoj bi najveća kazna bila da živi negdje navrh nekakve zgrade, bez bašče i stalne mogućnosti da se vrzma i zabavlja u njoj. Komunikativan i simpatičan, kakav je bio, lahko je osvajao ljude i bio omiljen u društvu. To mu je donosilo mnoge prilike. Ipak, odlučio se da udovolji svom prijatelju i pristao je da, kako bi se danas kazalo, “honorarno” naplaćuje RTV pretplatu po okolnim selima.

Sjećam se sive, kožne torbice koju je za te potrebe nosio sa sobom. Po obavljenom zadatku, torbica bi bila puna para, a mi, djeca, radili smo inventuru i sve to uredno prebrojavali, kako bi on, dalje, mogao predati pazar. Jasno, bilo je i bakšiša, a to je značilo da već sljedeći dan u kuću stiže dosta slatkiša. Iskreno, danas je ponuda slatkiša kudikamo bolja, ali ovi “moderni” nisu ni izbliza slatki i ukusni kao oni onda.

Otac je imao još jednu, istu kožnu torbu. Ustvari, nije bila njegova nego naša. U njoj su bile fotografije. Rekoh, više ih nema, ali ih pamtim. Svaku. Na jednoj je dedo Husaga. Nisam ga upamtio, a i on je jedva upamtio mene. Umro je malo poslije mog dolaska na svijet. Kažu da je bio miran i pošten čovjek, sitnijeg rasta i blage čehre. Na fotografiji je čučao negdje kod stare kuće. Ta kuća imala je drveni pod koji bi škripom odavao svaki korak koji se po njemu načini. Ispod je bila zemljana magaza s mnoštvo alata i trapovima za krompir ili jabuke. U sobu stare kuće ulazilo se kroz zemljani hodnik uz koga je bilo ognjište na kojem je uvijek bio sač. Na zidu je visio pržanj za kafu. Napolju je bila zemljana veranda, ograđena gustim parmacima. U ćošku stare, dobre verande proteglo se stablo duda koje je uvijek obilato rađalo. Eto, ne znam kad sam posljednji put okusio dud!? S desne strane verande uzdizali su se drveni basamaci koji su vodili gore, u odžakliju. Gore nije mogao svako. Posrećilo mi se nekoliko puta da se uspnem i zavirim unutra. Soba k’o soba, s izuzetkom kredenca koji je bio vješto zatvoren i za kojeg sam vjerovao da krije najveće svjetske tajne. Poneku sam saznao, i to nakon što bi mi nana pružila koju kocku bombonjere, rahatlokuma ili druge slastice. O ostalom sam samo nagađao.

Tu, u toj ljepoti, čuči dedo Husaga i radi – fotografija je to zorno pokazivala – ono što je najbolje radio i po čemu je nadaleko (tada se tako govorilo; danas se pitam šta je zapravo značilo to “nadaleko”) bio poznat – pleo je sepet. Samo Bog zna koliko ih je ispleo i kuda su sve dospjeli, a, eto, ta slika otkinula je dio čarolije od zaborava.

Na jednoj je fotografiji otac s najboljim jaranom. Svi su ga zvali Barba. Ne znam zašto, svi su imali neki nadimak, a njega je, eto, zapao taj. Uske farmerice, nekakva majica, isto uska, i frizura kao u Jašara Ahmedovskog, tipična za to vrijeme. Prijatelji su se zagrlili i doimaju se vrlo sretnim jer će taj trenutak ostati otisnut na papiru.

Majka, rahmetli, na slici je izuzetno mršava, kakva je uvijek bila. Ističe se upečatljivi, duži nos – čini mi se da imam isti – i jako duga, spletena kosa. Uz nju je, na jednoj slici, njena sestra, a moja tetka, s frizurom poput one koja je krasila Biljanu Jevtić. Tetka je, ustvari, i slušala Biljanu i uvijek sa sobom nosila njene kasete. Kada bih, kao dječačić, naćulio uši na vrata gostinjske sobe u kojoj bi ona, kao djevojka, odsjela kod nas, načuo bih Biljanin glas. “Mac, mac, macane” bio je početak čudne pjesme koju nikad nisam znao, ali sam znao Proklet da je ovaj život. Bit će da su i tad djevojke znale patiti i očajavati.

Na jednoj je slici otac sa svojom petericom braće. Kakva ekipa! Jedan nasmijan, drugi ozbiljan, treći s brkovima, četvrti isti Jašar… Zapravo, otac je imao Jašarovu frizuru, ali je likom bio skoro isti kao Branko Kockica. Ljudi bi to odmah zapažali.

Bilo je i mene na tim fotografijama. Na jednoj me majka drži u naramku. Kosa mi je bila doslovno bijela. Bit će da su me zbog toga svi zadugo zvali Beli. Na drugoj sam se tako ružno zabuljio, valjda u fotoaparat ili onoga ko je fotografirao. Iskeženi zubi i oči gotovo skroz zatvorene, kao da se sto sunaca sjatilo i zapiljilo direktno u mene. Da danas imam tu fotografiju, bilo bi me stid pokazati je i svojoj supruzi, a kamoli kome drugom.

Ipak, jednu imam. Preživjela je, i to zahvaljujući navici tadašnjih očeva da u svojim novčanicima nosaju fotografije svoje djece. E, ona mi je posebno draga. Uslikana je na njivi iza sela, u punom zamahu kupljenja sijena. Ja, dječačić bijele kose, držim grablje i tek izučavam zanat. Na meni neke patikice i šorc s tregerima.

Tu je bila i fotografija jedne od tri seoske mahale, mojih Pozdera, slikana odnekud ispred džamije. U oči najprije upadaju ograde od drvenih direka i žice, te stare kamene kuće s krovovima na četiri vode. Uz njih su i štale s brojnom stokom. Zapravo, štale su bile dvospratne: dolje je boravio hajvan, a iznad su bile pojate sa sijenom. Nasred Pozdera bilo je staro kameno guvno, a nedaleko od njega korito iz kojeg je uvijek hučila svježa i kao led studena voda. Odmah niže Pozdera zelenilo se Jablaničko jezero. Fotografija je sve to zabilježila, ali u crno-bijeloj varijanti.

Dobro, pa to je ipak neka dalja prošlost. Ali, ni iz ove, nešto bliže, gotovo da nemam nijednu fotografiju. Ni iz medrese, osim zajedničke, maturantske, ni s fakulteta, a to su svega dvije decenije daljine. Istina, odnekud ih je isplivalo nekoliko. Jedna na kojoj smo na času kod rahmetli Rešida Bilalića i druga na kojoj smo na Kovačima i s tribina betonskog igrališta bodrimo svoju ekipu. Nemam čak ni fotografije s ramazanskih praksi. Ne znam zašto, ali nismo se slikali.

Kad sve presaberem i analiziram, prvi zaseban album izrađenih fotografija imam sa studijskog putovanja u Egipat, koje se desilo prije više od petnaest godina. Divne papirne uspomene s kairskih fakulteta, iz gradskog saobraćaja, s krstarenja po Nilu, ispred čuvenih piramida u Gizi i s mnogih drugih lokacija. Kasnije će doći fotografije s vjenčanja, prve fotografije djece, detalji s pojedinih događaja…

A onda je došlo vrijeme kada se fotografije više ne izrađuju. Namjesto toga, skladište se u razne foldere i na USB-ove. Izdominirali su mobilni telefoni sa sve boljim rezolucijama i memorijama. Društvene mreže, profili, storiji, statusi, fotošopovi… ostalo je svima poznato.

Fotografija, kao komadić prošlosti i uspomene, sve više gubi svoju prepoznatljivu papirnu formu i prelazi u neki virtualni, elektronski iliti čipovani izričaj. I sve je to i legalno i legitimno. E, sad, to što nerijetko ne možemo uživo prepoznati osobe koje smo gledali na ušminkanim i dotjeranim fotografijama, kao i to što se danas gotovo i nije desilo ono što nije uslikano i na društvene mreže okačeno, to je priča za sebe.

Konkretan povod za ovo pisanje bio je rođendan jedne djevojčice kojem je moja kćerka, kao prijateljica, trebala prisustvovati. Dugo se “lomila” šta da kupi i kakav poklon da osmisli. Na kraju je i mene iznenadila. “Izabrat ću desetak naših fotografija, a moj babuka će to izraditi.” I, zaista, ona je izabrala, a ja izradio. Vlasnik fotostudija priznao mi je da vrlo rijetko ima priliku izrađivati slike. Čak se i fotoaparati sve manje kupuju.

Drugi dan sam u rukama držao desetak fotografija. Neobičan osjećaj, moram priznati.

Teoretičari zavjera često potenciraju priče o kojekakvim čipovanjima ljudi.

Eto, ako ništa, čipovane su nam uspomene.

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!