Činjenice ukazuju da Rusija u savezu sa Srbijom i RS-om provodi pripreme Srbije za rat

Posebno je važno imati u vidu vojne, obavještajne i druge sigurnosne strane organiziranja prevratničkih, subverzivnih operacija, jer mnoge činjenice, nažalost, ukazuju da Rusija u savezu sa Srbijom i RS-om, te u savezu sa srpskim ekstremističkim organizacijama u Crnoj Gori, intenzivno provodi pripreme Srbije za rat u kome bi druga zaraćena strana mogla biti neka od susjednih zemalja koja je nastala u raspadu SFRJ. Najava rata srednjovjekovna je ili ranoburžoaska praksa, dok se u 20. i početkom 21. stoljeća ratovi u klasičnom smislu ne objavljuju i ne najavljuju. Državama u svom okruženju protiv kojih subverzivno djeluje, pa i BiH, Srbija nikada neće formalno objaviti rat, ali njenu subverziju u raznim oblicima “specijalnog rata” treba smatrati direktnom prijetnjom da predstoji klasična oružana agresija, odnosno rat

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Od 2006. godine, kada je u Parlamentu BiH odbačen paket ustavnih amandmana, politički Zapad se “razočarao” jer je intenzivno, ali u konačnom bezuspješno djelovao s ciljem da se iskoristi šansa za napredak bh. reformi. Time je “razočarani” Zapad reducirao sadržaje i kvalitetu prisustva u BiH, što je bila pogodna okolnost da Rusija u skladu sa svojim interesima u nadmetanju sa Zapadom na prostoru Balkana maksimalno pojača, proširi i produbi svoje prisustvo u BiH osloncem na radikalne srpske nacionaliste, koji su destruktivno eksponirani na štetu mira i sigurnosti. Prema tome, razmatranje pojačanog prisustva Rusije u BiH podrazumijeva razmatranje ublaženog prisustva SAD-a, EU i njenih najutjecajnijih članica.

Vrlo loša okolnost za aktuelno stanje i budućnost BiH jeste činjenica što su aprila 2006. godine, uz snažnu inicijativu i podršku Zapada, ustavne reforme u BiH bili prihvatili predstavnici Srba i Hrvata, a da su za “dlaku” prevagnuli bošnjački otpori ponuđenim reformama. Bošnjačkom je krivnjom bitno oslabljena mogućnost daljeg eksploatiranja rezultata u reformama koje su u pravcu normaliziranja državnog uređenja BiH postignute do 2006. godine. Propast bošnjačkih političara koji su odbacili veliku šansu za reforme nije praćena povratkom političke volje hrvatskih i srpskih političkih faktora za ustavne reforme koje su 2006. godine bili prihvatili.

 

RUSKA I SRBIJANSKA SUBVERZIJA U BiH IDENTIČNA KLASIČNIM PRIPREMAMA ZA RAT

Širom Evrope, u prve dvije decenije 21. stoljeća, Rusija je uspjela pridobiti saveznike – desničarske, evroskeptične pokrete koji se zalažu za segmentiranje i nestanak EU. Na Zapadnom Balkanu Rusija je uspjela ojačati savez s nosiocima velikohrvatske politike, koji se, zajednički s nosiocima velikosrpske, zalažu za segmentiranje i nestanak države BiH, što se ispoljava kroz saradnju Dodika i Čovića na “dugoročnoj osnovi”. Na štetu BiH, ta njihova saradnja dobila je na zamahu nakon bošnjačkog odbacivanja ustavnih reformi 2006. godine.

Povratak ranijeg, za mir i sigurnost bitno boljeg prisustva Zapada u BiH treba postići, pored ostalog, i adekvatnom saradnjom s hrvatskim državnim i političkim faktorima u Hrvatskoj i BiH, s ciljem da se, u korist mira i sigurnosti, suze prostori destruktivnim utjecajima ruske i velikosrpske politike. Zemlje Zapada trebaju imati u vidu da je rusko-srpsko-hrvatski savez kroz saradnju ruskog ambasadora Petra Ivancova, Milorada Dodika i Dragana Čovića motiviran njihovim zajedničkim ciljem za geopolitičke promjene na Balkanu u formi podjele BiH.

Panslavizam kao ideološka osnova ruske ekspanzije politički se manifestira putem organiziranja prevratničkih, subverzivnih operacija u Ukrajini, Gruziji, Moldaviji i pribaltičkim zemljama gdje postoji ruska manjina, te u balkanskim zemljama gdje je zastupljeno pravoslavno stanovništvo, posebno u BiH, koja je posljednjih godina, nakon sprečavanja ruskih subverzivnih operacija u Crnoj Gori i Makedoniji, gdje je ostvaren integracijski napredak prema Zapadu, postala prioritetna meta ruske subverzije, iako u njoj pravoslavni Srbi nisu manjina, već su državotvoran, konstitutivni narod. Razočarenja zbog neuspjeha u Crnoj Gori, Makedoniji, pa i na Kosovu, Rusija i Srbija žele relaksirati subverzivnim uspjesima s karakterom zaustavljanja BiH u normaliziranju svog političkog uređenja putem integracijskog prihvatanja standarda EU i NATO-a.

Posebno je važno imati u vidu vojne, obavještajne i druge sigurnosne strane organiziranja prevratničkih, subverzivnih operacija, jer mnoge činjenice, nažalost, ukazuju da Rusija u savezu sa Srbijom i RS-om, te u savezu sa srpskim ekstremističkim organizacijama u Crnoj Gori, intenzivno provodi pripreme Srbije za rat u kome bi druga zaraćena strana mogla biti neka od susjednih zemalja koja je nastala u raspadu SFRJ. Najava rata srednjovjekovna je ili ranoburžoaska praksa, dok se u 20. i početkom 21. stoljeća ratovi u klasičnom smislu ne objavljuju i ne najavljuju. Državama u svom okruženju protiv kojih subverzivno djeluje, pa i BiH, Srbija nikada neće formalno objaviti rat, ali njenu subverziju u raznim oblicima “specijalnog rata” treba smatrati direktnom prijetnjom da predstoji klasična oružana agresija, odnosno rat.

Pripreme Srbije za rat obuhvataju: oblikovanje maksimalne političke mobilnosti Srba u skladu s ciljevima velikosrpske i ruske, panslavističke ideologije; razvijanje paravojnih i parapolicijskih organizacija za subverzivne operacije i vojno-stručnu obuku u kojoj ruski parainstruktori prenose subverzivna iskustva iz Gruzije i Ukrajine, demonstrirajući silu s efektima zastrašivanja i strepnje, odnosno izazivanja predratne psihoze; naoružavanje Srbije i paravojnih formacija u Srbiji, bh. entitetu RS-u i Crnoj Gori…

Zanimljivo je da je za takve aktivnosti, koje su očito usmjerene protiv sigurnosti BiH, rizično ocijeniti da imaju karakter priprema za rat, jer se upozorenja u tom pravcu kvalificiraju kao uznemiravanje javnosti, dok se očite praktične aktivnosti s karakterom priprema za rat žele predstaviti u svojoj suprotnosti da su pacifizam, da nikoga ne uznemiravaju i sve tako dok se zlo ne desi. Oni koji kritiziraju pripreme za rat nazivaju se ratnim huškačima, što dobro dođe onima koji žele neometano da se pripremaju za rat.

Po ocjeni direktorice Centra za evroatlantske studije u Beogradu Jelene Milić, takve aktivnosti u pripremama za rat odvijaju se planski i organizirano, u dužem periodu: “Putin se deset godina pripremao za napad na Ukrajinu. Sve je bilo do detalja isplanirano, od viktimizacije manjinskih zajednica do jačanja mitologije i crkve (…), a sve to kao dio opće osvete za pad Berlinskog zida. Balkanom Putin podriva koncept evropskih integracija (…), jačanje ruske ‘meke moći’ kreira novu realnost na terenu. (…) Ne prestaje Dodikovo šurovanje s ruskim paravojskama…”

BiH JE NAJOSJETLJIVIJE POPRIŠTE SUKOBA ZAPADA I RUSIJE

Sukobi Zapada i Rusije glavno su obilježje stanja sigurnosti raznih lokalnih i regionalnih sredina širom svijeta, a posebno u zemljama Istočne i Jugoistočne Evrope, dakle i zemljama Balkana. Rusija je odlučna da svoj utjecaj u Evropi proširi i produbi, posebno u zemljama koje su u procesu približavanja članstvu ili su već ušle u članstvo EU i NATO-a. Ustvari, Rusija uporno, transparentno, propagandno i subverzivno odvraća od približavanja NATO-u i ulaska u članstvo NATO-a, posebno onih zemalja koje su bliže ruskoj zapadnoj granici.

Rusija transparentno i direktno ne odvraća ni jednu zemlju od približavanja i ulaska u članstvo EU, ali u zemljama koje su potencijalni ili efektivni kandidati za članstvo u EU, odnosno u zemljama koje su već postale članice EU, Rusija želi imati što jači medijski, propagandni, obavještajni, sigurnosni, subverzivni, ekonomski i politički utjecaj, s ciljem podstrekavanja evroskepticizma, motivirajući napuštanje EU i njen nestanak. U vezi s takvim ciljem, evidentne su težnje Rusije da EU i njene članice budu ovisne od Rusije i da se ta ovisnost efektuira kao prostor ruske kontrole prema Zapadu.

U tim okvirima zemlje Balkana poprište su sukoba između Zapada i Rusije, pa je logično da SAD, zemlje EU, NATO-a… istražuju, prate i procjenjuju nosioce, sadržaje i metode ruskog prisustva u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj i BiH.

U posljednjih nekoliko godina težište prisustva na Balkanu Rusija usmjerava prema BiH osloncem na vladajuće političke snage i lidere bh. entiteta RS. Direktni provoditelj ruske politike u BiH jeste ambasador Petar Ivancov. Prema građanima BiH koji sebe identificiraju s vrijednostima domovine BiH, on se ponaša kao da su maloumni. Redovno izjavljuje da se Rusija ne miješa u unutarnja pitanja BiH, da Rusija ima interese za razvoj stabilnih odnosa s BiH u kulturi i ekonomiji i da Rusija nema nikakvih zlih namjera prema BiH, dok istovremeno pruža podršku ekstremisti Dodiku u najtežim sadržajima njegovog antidržavnog djelovanja protiv Dejtonskog sporazuma, odnosno u najtežim sadržajima njegovog negiranja države BiH, uz prijetnje da će se entitet RS pripojiti u sastav Srbije. Ambasador Ivancov ističe kako će Rusija prihvatiti svako rješenje u političkim reformama BiH dogovoreno u nadležnosti predstavnika dvaju entiteta i triju naroda, dok istovremeno podstiče ekstremiste Dodika i Čovića da u razgovorima o reformama ne prihvataju ništa što je u korist normaliziranja države BiH.

Predstavljajući Rusiju u Vijeću za implementaciju mira u BiH (PIK), ambasador Ivancov ne prihvata ništa što je suprotstavljeno Dodikovoj destruktivnoj, separatističkoj politici koja sprečava afirmiranje i normaliziranje BiH. Tako, naprimjer, za razliku od predstavnika svih ostalih članica PIK-a, Ivancov nije podržao stavove da je naoružavanje policije RS-a dugim cijevima, a zatim i organiziranje rezervne policije zabrinjavajuće; da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje; da će visoki predstavnik u BiH ostati dok se ne ispune od međunarodne zajednice zadati uvjeti u pogledu reformi…

Na dnevnoj osnovi, ambasador Ivancov ohrabruje Dodika u njegovim secesijskim namjerama protiv teritorijalnog integriteta BiH. Pomaže Dodiku pri njegovim zahtjevima da u BiH prestane misija OHR-a i visokog predstavnika. Zanimljivo je što Ivancov ignorira da je misija OHR-a i visokog predstavnika Dejtonskim sporazumom uspostavljena upravo s ciljem da se u korist mira i sigurnosti mirovni proces zaštiti od destruktivnih politika. Ako bi takve politike prestale ugrožavati mir i sigurnost, tek bi tada bilo opravdano razmatrati gašenje misije OHR-a i visokog predstavnika. Međutim, Ivancov kao i Dodik insistira na prestanku postojanja i djelovanja tih mehanizama mirovnog procesa, upravo u uvjetima kada se radikalizira destrukcija od politika zbog kojih su te misije uspostavljene. Dodik i Ivancov insistiraju na prestanku misije OHR-a i visokog predstavnika, a ostali domaći i međunarodni faktori insistiraju da prestane destruktivno djelovanje koje ugrožava mirovni proces, u šta spada ponašanje i zajedničko nastupanje Ivancova i Dodika.

Ambasador Ivancov vidi opasnost u inicijativama koje se pokreću na demokratski način u skladu s Ustavom BiH, a ne vidi opasnost od Dodikovih inicijativa koje su izvan Ustava BiH i izvan demokratskih principa. Podržava brojne Dodikove inicijative u pravcu secesije RS-a radi teritorijalnog uvećavanja Srbije, ali je energično odbacio inicijativu koju je putem demokratskih, Ustavom BiH određenih institucija pokrenuo član Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka Bakir Izetbegović da se preispita ustavnost naziva entiteta “Republika Srpska”, jer je taj naziv proturječan Ustavu, s obzirom na to da cijela teritorija BiH, pa i teritorija entiteta RS-a, pripada svim njenim građanima i narodima, a ne samo Srbima, što se negira putem riječi “Srpska” u entitetskom nazivu “Republika Srpska”. Izetbegovićevu inicijativu za korekciju entitetskog naziva Ivancov i Dodik paranoično su tumačili kao inicijativu za ukidanje RS-a. Izvan logike stvari, Ivancov je za javnost govorio da je Izetbegovićevo legalno, legitimno obraćanje Ustavnom sudu protivno Dejtonskom sporazumu.

Ako je Rusija iskreno orijentirana za stabilnost i mir u BiH i šire u regiji Balkana, onda bi trebala podržati sve legalne i legitimne političke akcije protiv bilo čijeg, pa i Dodikovog destruktivnog ponašanja kojim uzrokuje ponovne ratne sukobe. U cilju zaustavljanja Dodikovog uzrokovanja rata, Rusija i njeni predstavnici imaju najveći kapacitet za utjecaje koje su dužni ispoljiti u korist mira i sigurnosti.

Ambasador Ivancov ignorira činjenice koje ukazuju da “Republika Srpska” kakvu u praksi oblikuje i vodi ekstremista Dodik nije kao takva predviđena Dejtonskim sporazumom. U praksi, RS kakvu podržava Ivancov mehanizam je uspostave i brutalne realizacije srpske hegemonije koja ograničava elementarna ljudska prava i slobode nesrbima. Takva RS nije ni po slovu ni po duhu Dejtonskog sporazuma. Naprotiv, entitet RS kakav podržava Ivancov mehanizam je odbacivanja Dejtonskog sporazuma i ugrožavanja mira.

 

IVANCOVU SMETAJU OTPORI DODIKOVOM KRŠENJU SLOVA I DUHA DEJTONSKOG SPORAZUMA

Državni vrh Rusije treba znati da građani BiH smatraju da ponašanje njihovog ambasadora Ivancova nije u skladu sa zvanično proklamiranom prijateljskom politikom Rusije prema BiH. Umjesto da se oslanja na simpatije građana BiH, prema antifašističkoj ulozi Rusije u okviru bivšeg SSSR-a, te na ogromne simpatije bh. građana svih nacionalnosti prema bogatoj univerzalno vrijednoj kulturi Rusije, Ivancov podržava ekstremnu nacionalističku politiku Milorada Dodika, iako zna da su ideološki izvori te politike fašističkog, zločinačkog karaktera ispoljenog putem četničkog velikosrpskog pokreta tokom Drugog svjetskog rata i tokom oružane agresije Srbije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dakle, ambasador Ivancov ispoljava simpatije prema simbolima i snagama fašizma, a ne prema simbolima i snagama antifašizma.

Upravo zbog svojih simpatija prema ogromnoj antifašističkoj ulozi ruskog naroda i prema impozantnoj ruskoj kulturi, građani BiH koji sebe identificiraju s vrijednostima domovine BiH razočarani su ponašanjem ruskog ambasadora Ivancova.

Ambasador Ivancov putem medija reagira na lokalne kritike u vezi s ruskim destruktivnim prisustvom u BiH, ali nikada nije kritički reagirao na očito antidejtonsko, u ideološkom smislu profašističko, ekstremističko djelovanje vlasti RS-a na čelu s Dodikom. U jednom od svojih reagiranja na pisanje u Oslobođenju ambasador Ivancov spominjao je kako su MUP RS-a i MUP grada Moskve potpisali Memorandum za razmjenu iskustava u oblasti borbe protiv terorizma, pa je tim čudnije što Ivancov u saradnji s Dodikom podržava djelovanje četničke terorističke organizacije u BiH s kojom, na planu terorističke obuke, ideologije i politike, intenzivno sarađuju brojni emisari iz Rusije s vojnim, kriminalnim i prevratničkim, subverzivnim iskustvima u Južnoj Osetiji, Abhaziji, Ukrajini, Moldaviji…

Takvim huškačima na ratne sukobe u BiH, u prisustvu Ivancova, u ulozi predsjednika RS-a, Dodik je iz nečasnih pobuda dodjeljivao najviše RS-ovske ordene “časti”. Braneći se od optužbi što je podržao referendum o Danu RS-a, održan septembra 2016. godine, Ivancov je rekao da ne vidi “dokaza da je referendum doveo do porasta separatističke retorike u BiH”. Ako on ne vidi, trebao je pitati da li vide građani koji sebe identificiraju s vrijednostima svoje domovine BiH, jer oni imaju viši stepen osjetljivosti na pojave koje ugrožavaju mir i sigurnost u BiH. Tim je komentarom Ivancov ponižavao sposobnost bh. građana da protumače i odgonetnu ironiju u njegovoj naprijed citiranoj izjavi. Ivancov ironično, ponižavajući građane BiH, smatra da je Dodikovog separatizma bilo jednako i prije i poslije referenduma, pa da u tom smislu poslije referenduma nema porasta separatizma. Ivancov je rekao istinu, ali je čudno što se, opravdavajući Dodikov referendum, na tako ironičan način obraća građanima BiH.

 

IVANCOV PODRŽAVA NEGIRANJE GENOCIDA U BiH

Za ambasadora Ivancova “sitnica” je što politički subjekti i lideri Srbije i RS-a negiraju genocid u BiH, odnosno, za njega je “sitnica” što i on i cijela diplomatija njegove zemlje negiraju taj genocid. Građani BiH ne mogu nikoga, pa ni Rusiju ni njenog ambasadora Ivancova, prinuditi da prizna činjenice o genocidu u BiH, ali ambasador Ivancov i cijela Rusija trebaju prihvatiti bar činjenicu da narod u BiH koji je žrtva genocida ima pravo na svoj osjećaj i svoj razum o tome. Ivancov odobrava osjećaje i “razum” onih koji su na strani ideologije, politike i prakse genocida u BiH, a ignorira pravo ljudi na strani žrtava genocida da imaju svoje osjećaje i svoj razum o tome.

Dodik uz pomoć ambasadora Ivancova negira i ranija priznanja od nekih srpskih lidera da je srpska vojska izvršila genocid u BiH. U tom pogledu, posebnu pažnju zaslužuje njihova drskost ispoljena pokretanjem inicijative da Narodna skupština i Vlada RS-a odbace Izvještaj komisije za Srebrenicu, koji su institucije RS-a 2004. godine već prihvatile. Također, Dodik, uz podršku ambasadora Ivancova, djeluje s ciljem da se, kao i Izvještaj komisije o Srebrenici, odbace reformski rezultati u pogledu jačanja državnih nadležnosti koji su do 2006. godine postignuti u oblastima granične službe, vojske, ministarstva odbrane, ministarstva sigurnosti, raznih obavještajnih i sigurnosnih agencija. Oni se zalažu da se entitetu RS-u vrate nadležnosti koje su putem spomenutih reformi izuzete s entitetskog i stavljene na državni nivo.

Odbacivanje Izvještaja komisije za Srebrenicu, uz težnje da se entitetu RS-u vrate nadležnosti, treba smatrati da je odraz nacionalističkih težnji da bh. politički procesi idu u negativnom pravcu. Tome pripada i postavljanje ploče ispred kasarne Oružanih snaga BiH na Palama s natpisom da je to kasarna bivše Vojske RS-a, čime se odbacuju provedene vojne i odbrambene reforme. Vjerovatno je da je inicijator provokativne ploče ispred kasarne Oružanih snaga BiH na Palama bio i inicijator da se studentskom domu na Palama odredi ime po zločincu Radovanu Karadžiću. Dakle, nije problem samo u tome što se ne prihvataju nove reforme, već je problem što se provode aktivnosti za poništavanje već provedenih reformi, što se negira genocid, a glorificiraju u Hagu presuđeni ratni zločinci.

U takvim uvjetima nema nikakvih šansi da Parlament BiH usvoji rezoluciju o zabrani negiranja genocida, kakvu je već donio Predstavnički dom Parlamenta entiteta FBiH.

Ponekad šutnjom ambasador Ivancov praktički podržava Dodikova najekstremnija djela, u šta spada i podizanje spomenika zločincu Ratku Mladiću u njegovom rodnom Kalinoviku. Početkom juna 2019. godine u Bileći je otkriven spomenik Draži Mihailoviću na mjestu s koga je prethodno uklonjen partizanski spomenik. U “Istočnom Sarajevu” na stadionu su postavljene table s imenom Draže Mihailovića. U Draževini kod Višegrada na obilježavanju godišnjice hvatanja Draže Mihailovića pjevale su se pjesme da će Drina ponovo biti krvava. Takve aktivnosti 2015. godine ohrabrene su odlukom Višeg suda u Beogradu da se Draža Mihailović rehabilitira. U podršci takvim aktivnostima, Dodik je postao najveći četnički manijak. Ivancov je prešutio i brojne druge, vrlo provokativne antidejtonske aktivnosti koje su prijetnja miru i sigurnosti.

Tako, Ivancov ojačava politiku i praksu genocida, umjesto da pomaže aktivnosti kako se genocid nikada više ne bi dogodio. Ivancov treba da zna da se na strani žrtava genocida smatra da je negiranje genocida priprema za novi genocid, u čemu praktički učestvuju i Ivancov i njegova zemlja Rusija, čija je diplomatija njemu zadala da negira genocid i da podržava aktuelne srpske političare koji slijede zločinačku genocidnu politiku. Zbog negiranja genocida, ambasador Ivancov je proglašen nepoželjnim da dođe u Srebrenicu i Memorijalni centar u Potočarima.

U znak zahvalnosti preminulom bivšem predstavniku Rusije u UN-u Vitaliju Čurkinu, jer je 8. jula 2015. godine u Vijeću sigurnosti UN-a uložio veto na britansku rezoluciju o genocidu u Srebrenici, njemu je u “Istočnom Sarajevu” podignut spomenik na kome Ivancov i Dodik zajedno polažu cvijeće.

Dakle, srpsko-rusko prijateljstvo gradi se na osnovama ujednačenih stavova o negiranju genocida koji je izvršila srpska vojska dok je bila podređena zločincu Karadžiću kao vrhovnom komandantu paradržave takozvane “Republike Srpske”, osnovane i efikasno kontrolirane od zločinca Miloševića kao vrhovnog komandanta Oružanih snaga Srbije.

Entitetske vlasti u Banjoj Luci i diplomatija Srbije usmjereni su da za svoju percepciju negiranja genocida pridobiju razne političke faktore i autoritete u zemljama Zapada. U tom pravcu, Dodik je usmjerio svoju posjetu Svetoj stolici sredinom aprila 2019. godine. Negirajući genocid, širom Evrope i svijeta, pored srpskih, djeluju ruski državni mediji, Sputnjik i drugi.

PRIVREDNA SARADNJA

Privredna saradnja BiH (RS-a) s Rusijom vrlo je važna ako se usmjerava u pravcu prosperiteta, mira i sigurnosti, ali ako se ta saradnja koncipira i realizira isključivo s ciljem da po osnovu njenih rezultata jačaju politike koje blokiraju provedbu Dejtonskog sporazuma, a podrivaju mir i sigurnost, onda takva saradnja postaje problematična.

Posebnu pažnju Rusija pridaje privrednoj i kulturnoj saradnji s institucijama bh. entiteta RS-a, čija Vlada najviše sarađuje s ruskom kompanijom “Gazprom”, koja se odlučila da gradi fabriku plina u Zvorniku, za koju će sirovinska osnova biti plin iz Rusije. U ulozi člana Predsjedništva BiH, u Sankt Peterburgu početkom decembra 2018. godine, s predstavnicima Rusije, Dodik je otvorio Trgovinsko predstavništvo RS-a. Početkom juna 2019. godine u Sankt Peterburgu Dodik i predsjednica RS-a Željka Cvijanović učestvovali su na Ekonomskom formu, gdje su imali razgovore s predstavnicima “Gazproma”, s ciljem da ruski gasovod “Turski tok” ima krak za entitet RS, što je tema o kojoj se legalno i zvanično može razgovarati samo u ime države BiH, a ne u ime entiteta.

Ulaganja u privrednu i drugu infrastrukturu trebaju biti s garancijama države BiH, a ne s garancijama, takvog kakav jeste, entiteta RS, čije zvanične institucije i lideri podrivaju mir i sigurnost. Strana kreditna i investicijska ulaganja koja su motivirana jačanjem nacionalističke politike održavanja, produbljivanja i zaoštravanja sukoba ne mogu se smatrati da su u okviru zdravih ekonomskih principa. Uzgred, treba spomenuti da se ni kreditna podrška u korist fizičkih lica ne događa ako nema pouzdanih žiranata, pogotovo ako su korisnici kredita fizička lica slabog zdravstvenog stanja i poodmakle životne dobi. Politika koju vodi Dodik, a dobija podršku Rusije, ne garantira mir, pa proizlazi da ne garantira ni opstanak entiteta RS, što kreditori i investitori trebaju imati u vidu.

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!