fbpx

Cilj je jedan – destabilizacija Turske

Tendencija da se promijeni narativ o protestima u Gezi parku od suštinski nasilnog pokušaja državnog udara ka toj priči o miroljubivom protestu protiv “nedemokratije” (balega koju je dobar dio svijeta progutao) nije (samo) inicijativa gradonačelnika Istanbula nego je partijska linija Narodne republikanske partije (CHP), koja je dobila impetus nakon lokalnih izbora prošle godine. Odmah poslije izbora predsjednica istanbulskog odbora CHP-a zahvalila se “djeci Gezi parka” i time otvorila sezonu revizionizma

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Baš nekako kad sam završio i poslao tekst za prošli broj Stava, primijetih tvit gradonačelnika Istanbula koji u velikoj mjeri potvrđuje nekoliko teza iz tog upravo poslatog teksta, tako da je ovo u neku ruku njegov nastavak. Tvit s “haštegom” Gezi (ima) sedam godina glasi: “Poziv šeika Edebalija ‘O, sine’ smislen je vodič za lidere. Bilo je trenutaka kada je lider bio omamljen. Gezi je duboki uzdah miliona protiv onih koji nisu poštovali zelenilo i demokratiju grada. Prisjećam se s milošću izgubljenih duša.”

Da bi se objasnila podlost (ne upotrebljavam tu riječ olahko) pozivanja na šeika Edebalija, odnosno na poemu posvećenu njegovom zetu Osmanu I, osnivaču Osmanske države / carstva (šeik Edebali smatra se njegovim idejnim tvorcem), poema bi se morala prevesti i analizirati, što mi nije namjera. Uostalom, većina komentatora tvita gradonačelnika Ekrema İmamoğlua (rođenog Mudafa) slaže se da dotični, osim početka “Hej, sine!”, najvjerovatnije i ne zna niti shvata ostatak. Vjerovatno je tako s obzirom na to da je sve u vezi s istanbulskim gradonačelnikom samo i isključivo PR smišljan daleko od Istanbula.

No ostavimo to invociranje šeika Edebalija, koje je imalo za cilj da pokaže İmamoğluovo poznavanje historije i korijensku povezanost s njom, po strani. Tvit je skandalozan jer, kao prvo, vrši reviziju Gezi “protesta”, odnosno ponavlja priču koja je valjana domaćim i inostranim budalama o “drveću i demokratiji”, te time, kao drugo, udahnjuje “protestu” nepostojeći kontinuitet i novi “život”. Tendencija da se promijeni narativ o Gezi park protestima od suštinski nasilnog pokušaja državnog udara ka toj priči o miroljubivom protestu protiv “nedemokratije” (balega kojom je hranjena i koju je dobar dio svijeta progutao) nije (samo) inicijativa gradonačelnika Istanbula nego je partijska linija Narodne republikanske partije (CHP), koja je dobila impetus nakon lokalnih izbora prošle godine. Odmah poslije izbora predsjednica istanbulskog odbora CHP-a zahvalila se “djeci Gezi parka” i time zapravo otvorila sezonu revizionizma.

Da ponovim, Gezi park bio je dobro smišljen pokušaj nasilne smjene vlasti u Turskoj 2013. godine i zapravo je prvo (javno) ispoljenje osovine CHP – FETÖ, s terciranjem “kurdske” partije, koja se danas naziva Demokratska partija naroda (HDP), i svih mogućih marginalnih (terorističkih) grupa, naprimjer DHKP-C, odnosno tzv. Revolucionarne narodnooslobodilačke stranke / fronta. CHP (koji sada čak i nije više kemalistička partija) nikad se nije pomirila s narodnom voljom i nikad se nisu odrekli oksimoronskog pokliča “za narod uprkos narodu” i ovo lakiranje tzv. Gezi protesta samo potvrđuje tu tezu.

Godišnjica koju obilježavaju “Ekrem & Comp.”, “romantizirajući” nasilje Gezi “protesta” do neprepoznavanja, pada samo dva dana poslije mnogo važnije godišnjice – 29. maja 1453. sultan Mehmet Fatih osvojio je Istanbul. Odnos prema njima (godišnjicama), naročito ove godine, ilustrativan je za razumijevanje političkih snaga i paradigme, koja se nije (bitno) promijenila od vremena Menderesa.

Jedan od skandaloznih, ali nezaboravnih grafita lansiranih tokom tzv. Gezi protesta glasio je: “Zulum je počeo 1453.” Nadam se da ne treba objašnjavati o kakvom je historijskom revizionizmu riječ i šta sve implicira ta rečenica. Za ne povjerovati je da je bila ispisana na turskom jeziku, a ne grčkim alfabetom. No s druge strane upravo taj grafit objašnjava to što se jedan (srećom manjinski) segment turskog društva pridružio grčkoj histeriji oko učenja Fatihe iz Aja Sofije 29. maja 2020. Taj segment, koji se uglavnom sastoji od CHP glasača, duboko se stidi svojih korijena i vjeruje da je zauzimanje stavova koji dolaze sa Zapada (bez obzira na to kakvi su) izraz njihove “modernosti”, pa čak i superiornosti u odnosu na ostatak društva. Po definiciji, to je pozicija kompradora, a (auto)kolonijalni odnos i demokratija nisu baš kompatibilni.

Kombinacija više faktora ostavila je prostor za provokaciju, a provokacija je ovih dana mnogo, ali o tome kasnije, kakva je revizija Gezi park “protesta”. Tadašnja (2013) probušenost pravosuđa od terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) svakako je doprinijela tome da čak ni za ogromnu materijalnu štetu niko zapravo i ne odgovara. Istragom i suđenjem ustanovljeno je da su FETÖ komunalni policajci i policajci bili odlučan faktor u raspirivanju “protesta”, a osim zakašnjelog suđenja Osmanu Kavali, glavnom organizatoru i finansijeru (finansijera je mnogo više i uključuju “nedodirljive” ekonomske igrače), stvar nije dobila konačni sudski epilog. Politička korektnost i tolerantnost također spadaju u te faktore.

Podgrijana diskusija da li Aja Sofija treba da ostane muzej ili da joj se vrati status džamije još jednom će pokazati da je zauzimanje stranog “mišljenja”, bez obzira na volju naroda, nezaobilazna karakteristika tog dijela populacije. Diskusija, koja se tek zahuktava, bit će oštra, jer, između ostalog, odluka (1936) da se Aja Sofija pretvori u muzej nosi Atatürkov potpis. Da li je taj potpis autentičan, upravo je predmet istrage i vještačenja.

Kada već spomenuh potpis… Zvaničnici CHP-a, modu je po svemu sudeći započeo gradonačelnik Izmira Tunç Soyer, pojavljuju se u javnosti s crvenim maskama na kojima je bijelim slovima odštampan s jedne strane Atatürkov potpis, a s druge polumjesec i zvijezda. Čin je simboličan na više nivoa. Prije svega, taj općepoznati “potpis” nastao je 31 godinu nakon Atatürkove smrti i praktično nema nikakve veze s njim (slikar i kaligraf Etem Çalışkan rođen 1928, koji ga je dizajnirao, još uvijek je živ). Simboliku samog stavljanja maske s tim potpisom i turskom zastavom ne treba posebno objašnjavati – maska osim zaštite ima i funkciju skrivanja. Međutim, da li to može da se razumije kao čin patriotizma i odanosti “Atatürkovom putu” ako je maska za jednokratnu upotrebu, te nakon nekoliko sati nošenja postaje neupotrebljiva i završava u đubretu? Teško, ali svakako podsjeća na riječi rahmetli novinara Uğura Mumcua (poginuo u i danas nerasvijetljenom atentatu 1993): “Dok pljačkaju zemlju, nose masku Atatürka.”

A kada je o pljački riječ, Grad Istanbul, čiji se trenutni gradonačelnik kleo u smanjivanje troškova i borbu protiv korupcije tokom predizborne kampanje, kupio je hirurške maske – obične hirurške, bez ikakvih kerefeka štampanih po njima – čija najviša cijena po odluci Vlade Turske može da bude 1 (jedna) turska lira za 2,89 turskih lira. Skoro “samo” tri puta više. Otkriveno je da je Grad kupio 100.000 maski od kompanije koja pripada Hülyi Sarıgöl, bliske CHP-u, i da je za njih platio 289 hiljada lira. Šta može biti bolja ilustracija gore citiranih riječi Uğura Mumcua?

Priča o prijevremenim izborima je kao konstantan šum u pozadini koji opozicija održava i po potrebi pojačava. To po sebi nije ništa nelegitimno, pa čak ni po sebi loše. Međutim, kako sam septembra prošle godine pisao, kada se taj šum pretvorio u galamu, šanse da prijevremene izbore izglasa Parlament skoro su nikakve, a da ih raspiše predsjednik Republike Turske vrlo male. Barem u normalnim okolnostima. Sadašnje pojačavanje tog šuma dolazi uporedo sa, moglo bi se reći, talasom provokacija, kojima je cilj ne samo destabilizacija zemlje nego ponovna ili bolje dodatna distorzija imidža Turske u inostranstvu. Jahati taj talas i/ili ga izazivati ne može se svrstati u poštenu političku utakmicu. Govorim o provokacijama poput lomljenja krsta na armenskoj crkvi i prijetnjama zadužbini ubijenog (od strane FETÖ-a) novinara Hranta Dinka. To su provokacije kojima nije teško ustanoviti FETÖ kao izvor. Naročito nakon brze reakcije ministarstva unutrašnjih poslova i uhićenja počinilaca.

Pokušaj da se ubistvo mladića, etničkog Kurda, spinuje (na valovima događaja u Americi) kao “rasističko” spada u isti koš, ali je izvor HDP, a rezonantne kutije pojedinci iz CHP-a. Prije nego što je bilo šta ustanovljeno istragom glede ubistva Barışa Çakana, dvadesetogodišnjeg mladića u Ankari, HDP je izbacio tvit u kome uz zloupotrebu njegovog kurdskog porijekla plasira totalnu laž o tom događaju – “ubijen je zato što je slušao kurdsku muziku”. Ispostavilo se da je bilo, može se reći, potpuno obrnuto, ubili su ga oni od kojih je tražio da stišaju muziku dok traje ezan. Iako su činjenice, zahvaljujući prijatelju Barışa koji je bio svjedok događaja i Barışevom ocu koga je prijatelj odmah obavijestio šta se desilo, brzo isplivale na površinu, tvitovi kako na turskom, tako i na engleskom nalogu HDP-a nisu izbrisani. Pišući o provokacijama, Nedim Şener kaže: “Ovo je pravilo provokacije i neistine: “Čak i ako se pokaže da lažete, nećete to prihvatiti, jer poslije niko neće vjerovati ono što ćete lagati kasnije.”

Kako sve spomenute provokacije, iako do besvijesti diskutirane u medijima, nisu proizvele dublji efekt, HDP sprema mnogo veću i potencijalno opasnu – “marš za demokratiju”. Cinizam da organizacija, koja je političko krilo terorističke organizacije koja 40 godina ubija u ime “političkih ciljeva”, maršira “za demokratiju” nije moguće previdjeti. Nažalost, mnogi u inostranstvu hoće.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!