fbpx

Ciklične smrti u Bejrutu

Zbog rata u Siriji, Liban ekonomski i socijalno trpi posljedice sukoba u njemu susjednoj zemlji. Liban je država sa svega šest miliona stanovnika, ali u njemu živi milion sirijskih izbjeglica, iako je stvarna brojka oko milion i po.

 

Eksplozija je bila toliko snažna da je napravila ogroman krater pored glamuroznog hotela “St. Georges”, tačno u centru Bejruta. Bomba s više od 1.000 kilograma TNT-a ubila je libanskog premijera Rafiqa Haririja i još 21 osobu, uključujući njegove tjelohranitelje i bivšeg ministra ekonomije Basela Fleihana.

Bilo je jutro 14. februara prije 15 godina, ali Liban još uvijek oplakuje smrt utjecajnog Haririja. Hotel nije ponovno otvorio svoja vrata, pa čak i danas, ako prođete kroz Minet al-Hosn, ulica je uznemirujuće tiha.

Hariri je u tim godinama bio najvažniji libanski političar. Zemlja je izišla iz žestokog građanskog rata, suniti, šiiti, kršćani i druzi međusobno su se borili u sukobu u koji su ušli i Izraelci, Palestinci i Sirijci. Na kraju rata zemlja je bila pod nadzorom Sirije, koja je poslala trupe da interveniraju. Izrael je zauzeo jug, što je stvorilo grupu “Hezbollah”.

Atentat na Haririja 2005. godine dogodio se u isto vrijeme kada je nekoliko uglednih političara i intelektualaca kritičnih prema Siriji umrlo u sličnim napadima. Počeli su se čuti glasovi koji su tražili povlačenje sirijskih trupa i sigurnosnih službi (nakon 30 godina okupacije) i promjenu Vlade, koja je do tada bila pod utjecajem Assadovog režima. Nakon nekoliko nedjelja mirnih protesta, posljednji sirijski vojnici, oko 14.000 vojnika i obavještajaca, povukli su se u Damask 27. aprila 2005. godine.

Prošla su tri desetljeća od rata, a “zemlja kedrova” zatvara jedan, a otvara drugi ciklus, gotovo identičan. Prezime Hariri, koje nosi sin ubijenog premijera i njegov politički nasljednik Saad, ostaje ključno za formiranje parlamentarne većine. Kao što je njegov otac učinio u augustu 2004, Saad je podnio ostavku na mjesto premijera. Bilo je to u oktobru, dvije sedmice nakon što je val protesta poremetio političku ravnotežu.

Liban je u sličnom stanju kao 2005. godine, opet se traže političke promjene i opet se interesi grupa sklonih Damasku sukobljavaju s građanima, koji zahtijevaju iskorjenjivanje korupcije koja nagriza političku kastu. Imena se ponavljaju, iako su neki danas s druge strane, poput Michela Aouna, aktualnog predsjednika i amblema pro-Assadove politike.

Iako građani protestiraju iz dana u dan, vlast ih nije poslušala i nije smijenila pripadnike starih političkih porodica. Umjesto toga, premijer Hasan Diab zatražio je tehničku pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda kako bi sredio svoje finansije.

Libanci proživljavaju najgoru ekonomsku krizu od građanskog rata, s teretom desetljeća lošeg upravljanja, javnim dugom u iznosu od 150 % svog BDP-a (trećim najvećim na svijetu) i gospodarskim rastom od 0,2% u 2019. Trećina Libanaca živi ispod granice siromaštva, ali je Svjetska banka u novembru upozorila da u takvom stanju može biti i polovica stanovništva.

Zbog rata u Siriji, Liban ekonomski i socijalno trpi posljedice sukoba u njemu susjednoj zemlji. Liban je država sa svega šest miliona stanovnika, ali u njemu živi milion sirijskih izbjeglica, iako je stvarna brojka oko milion i po.

Zemlja pati zbog lošeg energetskog sistema koji nije u mogućnosti opskrbiti električnom energijom 24 sata dnevno sve domove i s ozbiljnim je problemima kada je u pitanju opskrba vodom i odvoz otpada.

Ekonomska kriza navela je banke da ograniče iznos novca koji korisnici povlače sa svojih računa. Bankarski haos uzrokovao je zatvaranje firmi, otpuštanja, smanjenje plaća i podstakao bijes ljudi koji ne prestaje, ali usred svog tog haosa nalazi se firma koja radi i koja opstaje na površini: “Solidere”.

Stvorio ju je Rafiq Hariri u devedesetima, građevinska firma bila je odgovorna za obnovu centra Bejruta, koji je ostao u ruševinama nakon građanskog rata. Mnogi kritiziraju da je njegova intervencija rezultirala gentrifikacijom starog grada.

Stanje u bankarskom sektoru izazvalo je paniku među ulagačima, koji su tražili alternativno utočište u “Solidereu”. Firma posluje u dolarima i specijalizirala se za nekretnine, dvije karakteristike koje su sinonim za stabilnost u finansijskom svijetu.

U isto vrijeme kip Rafiqa Haririja ispred “St. Georgesa” promatra ogroman transparent na pročelju zgrade iz ’20-ih na kojem stoji “Stop Solidere”. Čini se da je gotovo sve u Libanonu podložno cikličkim zakonima. Pa i saga o Haririju.

PROČITAJTE I...

S obzirom na to da je virus nov (ali iz “stare” poznate porodice virusa korona) pa za njega nema vakcine niti neke dokazane terapije, te s obzirom na brzinu, jedini efikasni način da se pandemija uspori, a njene posljedice minimiziraju jeste da se uspori brzina zaraze. To je, pak, jedino moguće tako što će nezaraženi svesti fizičke kontakte na minimum, dok će zaraženi biti u samoizolaciji, karantinu ili bolnici. Tu se krije srž važnosti reakcije pojedinaca na savjete i/ili mjere o sprečavanju širenja COVID-19

Pozivamo međunarodnu zajednicu da se povuče iz svih sukoba, prekine neprijateljstva i iskreno traga za dijalogom i pomirenjem, uključujući na Bliskom Istoku. Geopolitička nadmetanja i politički prigovori imaju malo smisla kada se zna da se svijet bori za svoje zdravlje i da svi pate. Ovaj poziv neće proći nezapaženo ako svi posvetimo jedan minut da ga podržimo širom svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!