fbpx

Čika Jovine priče za decu

Početak maja obično je onaj period godine kada penzionirani general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak ima česte nastupe i gostovanja u sarajevskim medijima.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Moglo bi se reći da je Jovan Divjak ikona, gotovo pa idol, onog dijela sarajevske javne i medijske scene čijim svjetonazorima smeta upadljivi deficit nebošnjaka među braniteljima Bosne i Hercegovine, naročito u periodu prije proglašenja obavezne mobilizacije, deficit kojeg se pokušava nekako nadomjestiti predimenzioniranjem uloge onih časnih Srba i Hrvata koji su se, uprkos ponašanju ogromne većine vlastitih sunarodnjaka, priključili redovima branitelja Bosne i Hercegovine. Takav infantilni revizionizam možda bi bio i simpatičan, na neki tužni način, da nije činjenice da se ovim od Divjaka napravilo nedodirljivu svetu kravu čije je izjave nedopustivo kritizirati, a što nije slučaj s bilo kojim drugim generalom Armije RBiH, te da Divjakovi medijski nastupi iz godine u godinu ne postaju sve kontroverzniji, a što je demonstrirao ovih dana gostujući, uglavnom videolinkom, na više medija.

Divjak je pričao o onome zbog čega ga mediji obično i pozivaju početkom maja, no mora se primijetiti da, dok su njegovi stavovi u vezi s 2. majem uglavnom na tragu činjenica, on ipak danas revizionistički tvrdi da niti jedna politička organizacija nije zaslužna za organiziranje otpora agresoru. Divjaku je svakako poznato da je organiziranje i okupljanje patriota, u šta spadaju i do tada patriotski opredijeljena profesionalna vojna lica, započelo kroz Savjet za nacionalnu odbranu muslimanskog naroda, organiziranom na savjetovanju delegata SDA 1991. godine. Upravo je na sastanku Glavnog Odbora SDA i dijela ovog Savjeta u Hrasnici 1991. godine formirana Patriotska liga, čiji pripadnici, pored pripadnika “Zelenih beretki” i Teritorijalne odbrane, jesu bili na svim tačkama otpora Sarajeva tih presudnih dana.

Divjak je svjestan činjenice da se na TO BiH, kao kompletnu organizaciju, nije moglo do kraja računati jer su srpski kadrovi unutar nje djelovali krajnje destruktivno, a što je pogotovo dolazilo do izražaja uslijed nepovoljne nacionalne kadrovske strukture oficirskog kadra Republičkog štaba TO BiH, u kojem je, uz komandanta, još 47 starješina bilo srpske nacionalnosti i gdje su od ukupno 25 formacijskih mjesta čina generala, pukovnika i potpukovnika samo na četiri bili postavljeni Bošnjaci, a samo na dva Hrvati. Divjak kao da zaboravlja da je komandant RŠTO bio general Vukosavljević, kojeg je na položaj postavio SDS, te da su i Vukosavljević i ogromna većina srpskih kadrova 6. aprila 1992. godine napustili zgradu RŠTO i otišli u zgradu Komande 2. vojne oblasti JNA. Narod i građani nikada se i nigdje nisu “sami od sebe” organizirali, već je takve napore uvijek neko u većoj ili manjoj mjeri predvodio. Tvrditi da SDA kao politička organizacija nema nikakvih zasluga za organiziranje odbrane Sarajeva nije ništa drugo nego historijski revizionizam.

Pogotovo je problematično Divjakovo tumačenje onoga što se događalo 3. maja 1992. godine, kao i njegovi stavovi u vezi s kasnijim razvojem Armije RBiH i njene borbe za odbranu i oslobođenje Bosne i Hercegovine. Divjak, uprkos svim činjenicama, tvrdi da se 3. maja 1992. godine u nekadašnjoj Dobrovoljačko ulici desio nekakav zločin, mada je i sud u Hagu ustanovio da je kolona JNA bila “legitimna vojna meta”. Divjak i dalje poginule agresorske oficire tretira kao žrtve, mada su oni kidnapirali predsjednika jedne suverene države te su ga poput terorista, što i jesu bili, razmijenili pod prijetnjom njegovom životu, a sve kako bi izbjegli zasluženu kaznu te se izvukli na opsadne linije, odakle su nastavili terorizirati Sarajevo. Divjak, u suštini, već godinama pokušava legitimizirati svoje subjektivno viđenje kao jedinu validnu verziju dešavanja u Dobrovoljačkoj iako postoje svjedočenja učesnika o tome kako se konvoj kretao ne samo sasvim drugom maršrutom od one koja je dogovorena već i da je sa začelja kolone JNA otvorena vatra na okolne branioce Sarajeva.

Naravno, Divjak nije konkretan u svojim optužbama za nepostojeći zločin, radi kojeg se svojevremeno i njega lično progonilo po osnovu optužnice iz Srbije, te sve nekako liči na pokušaj da istovremeno upiše sebi i multietničke i patriotske poene, a tobožnju odgovornost prebaci na anonimne branitelje i obične borce.

Za Divjaka je i termin država Bosna i Hercegovina ustvari floskula, a pronalazi i fašizam u tome što “mladi čovek” mora u Sarajevu da bira “između srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika”.

Tu Divjak upada i u kontradiktornosti, pa onda miješa uzrok i posljedicu, te na sugestivno pitanje Senada Hadžifejzovića o tome kako je “probosanska politika dopustila da postane jedna od tri politike” upada u pravu tiradu na kraju koje SDA ispada kriva što velika većina Srba i Hrvata glasa za srpske ili hrvatske nacionalne stranke.

Ipak, istinska Divjakova netrpeljivost pokazala se kada je ustvrdio “kako je sve otišlo u helać” onoga trenutka kada se u Armiji RBiH počeo nazivati selam, dodajući tome najobičniju laž da je na vratima kancelarije štaba Armije RBiH bilo napisano da se prilikom ulaska MORA izgovarati selam. Pojava tradicionalnog muslimanskog i bošnjačkog pozdrava “selam alejkum”, po Divjakovim riječima, razlog je za nestanak ideje o multietničkoj Bosni i Hercegovini te se tu imaju tražiti počeci današnje “teške situacije”. Ispada da se Divjak ipak nije borio za istu Bosnu i Hercegovinu za kakvu se borila i većina Bošnjaka. Vizija multietničke Bosne i Hercegovine koju baštine i za koju su se borili Bošnjaci uvijek je podrazumijevala slobodu da se svako, a što uključuje i same Bošnjake, pozdravlja onako kako hoće i u skladu s vlastitim običajima i tradicijama. I sam Divjak tvrdi kako je on pozdravljao postrojene vojnike s “Pozdrav”, ali da je oficir iza njega nazivao selam, čime Divjak, ustvari, potvrđuje da bi onu slobodu koju je sam imao, da pozdravlja vojnike kako misli da treba, uskratio drugima. Ovakva vrsta šizofrenog licemjerstva gotovo da oduzima dah jer Divjak ne vidi ništa sporno da zagovara navodnu mulitetičnost, po kojoj je normalno da u trenutku dok većina njegovih sunarodnjaka provodi agresiju i genocid on postaje general Armije RBiH, ali nije normalno da se u toj istoj vojsci u kojoj je Divjak general koristi tradicionalni pozdrav ogromne većine njenih pripadnika. Šta to general Divjak poručuje kad kaže da se danas u ovakvoj situaciji nalazimo jer se u Armiji RBiH pozdravljalo (i) selamom? Zar hoće reći da je za ono što nam se događalo i što nas je dovelo ovdje gdje smo danas odgovoran selam a nisu Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban, Dodik, Čović…, da je selam krivac što su toliki Titovi drugovi generali i oficiri (p)ostali velikosrpski agresori, da je selam uzrok za povampirenje dojučerašnjih komšija koji su skočili da kao po komandi ubijaju i progone svoje bošnjačke sugrađane? Da li je to selam odgovoran što je velika većina Srba i Hrvata podržavala a i dan danas podržava agresorsku i separatističku politiku?

Iste vrste jeste i krajnja drskost, gdje je Divjaku pohvalno da on jučer komanduje srbijanskom ekavicom, a i dan-danas tako govori, ali mu je pozdrav “selam alejkum” razlog za propast Bosne i Hercegovine, a korištenje bosanskog kao zasebnog jezika “fašizam”. Za mulitetničnost ovoga tipa, gdje će srpskohrvatski ili nekakav zajednički jezik biti norma, a selam biti proskribiran u javnim institucijama, Bošnjaci se nisu borili, jer su se borili da budu slobodni, svoji na svome. Divjak, naravno, nije usamljen u ovakvim nakaradnim tumačenjima multietničnosti kao zatiranja posebnosti ili odbrane Bosne i Hercegovine kao bitke za opstanak socijalističke Bosne i Hercegovine i njenih “vrijednosti”.

Jovan Divjak je danas čovjek u poznim godinama i, nažalost, očito narušenog zdravlja, pa možda i ne bi bilo potrebe za reakcijama ovakve vrste da nije žalosne činjenice što su ovakve Divjakove izjave konstanta već godinama, ali i to da imaju svoje nekritične pobornike, a da se svako neslaganje s njegovim mišljenjem proglašava fašizmom i mržnjom. Primjetno je da su godine utjecale na Divjaka pa on ovakve stavove više ne umotava u ukrasni papir već ih mnogo otvorenije i neposrednije iznosi, no to ih ne čini ništa manje neukusnim i neprobavljivim. Kako god se okrene, riječ je o revizionističkim i krajnje ideološki obojenim stajalištima koja su izrazito problematična i upitna i s činjenične, ali i s moralne strane, naročito kada ih javno iznosi penzionirani general Armije Republike Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!