fbpx

Četrnaest savjesti HVO-a

Učešće u pokolju u Ahmićima priznali Miroslav Bralo i Paško Ljubičić, a u masakru u Stupnom Dolu Ivica Rajić i Miroslav Anić zvani Firga

Piše: Izet PERVIZ

 

Do sada je 105 optuženih za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini potpisalo sporazume o priznanju krivice. Među pokajnicima je najviše pripadnika VRS-a, MUP-a i članova civilnih struktura vlasti RS-a – njih 68, plus tri svjedoka-pokajnika. Pokajanje je izrazilo i sedamnaest pripadnika Armije RBiH. Učinila su to i četverica pripadnika Abdićevih oružanih snaga, jedan vojnik HOS-a i jedan zatočenik koji se priklonio čuvarima u logoru i mučio ostale zatočenike.

Među pripadnicima HVO-a optuženim za ratne zločine, njih četrnaest odlučilo se za sporazumno priznanje. Osuđeni su ukupno na 92 godine i 2 mjeseca zatvora. Treba spomenuti i doživotnu kaznu koju je sud u Švedskoj izrekao Džekiju Arklovu, švedskom državljaninu koji se borio u redovima HVO-a, ali ona se ne odnosi samo na zločin u Bosni i Hercegovini.

SREDIŠNJA BOSNA

Među pokajnicima iz redova HVO-a najvišu poziciju obnašao je Ivica Rajić. On je bio komandant II operativne grupe HVO-a Kiseljak. Pred Haškim tribunalom priznao je krivicu za pokolj u Stupnom Dolu pored Vareša. Optužen je još 1995. godine, ali se uz pomoć hrvatskih institucija pod lažnim imenom Viktor Andrić krio u Splitu sve do aprila 2003. Rajić je s petsto specijalaca 21. oktobra 1993. godine stigao u Vareš, gdje je napravio puč preuzevši kontrolu nad gradom. Dva dana poslije napao je na selo Stupni Do. Svoje je priznanje Rajić potkrijepio i dokumentima. Priznao je da mu je 21. oktobra 1993. godine Milivoj Petković, tadašnji zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, naredio da “preuzme kontrolu nad situacijom u gradu Varešu i okolinom”. Dva dana kasnije, dobio je naredbu od Slobodana Praljka, tadašnjeg zapovjednika GS HVO-a. Naredba je glasila: “Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima.” U samom priznanju sadržana je i agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Osuđen je na dvanaest godina. Iz zatvora u Španiji izašao je u septembru 2011. godine.

Učešće u masakru u Stupnom Dolu priznao je i Miroslav Anić zvani Firga. On je predvodio grupu jedinice za posebne namjene “Maturice”, koja je djelovala u sastavu Brigade “Josip ban Jelačić” pri III operativnoj zoni HVO-a Kiseljak (drugu grupu predvodio je zapovjednik “Maturica” Dominik Ilijašević Como, grupu “Apostola” predvodio je Marinko Kepić, a grupu od sedamnaest ostalih pripadnika HVO-a Slavo Antić). Skupa s jedinicom “Apostoli”, a po naređenju Ivice Rajića, ubili su 37 civila. Gotovo su svi bili iz porodice Likić: Nevzeta, Merima, Lejla, Hatidža, Rašida, Munira, Raifa, Šerifa, Rasema, Đeva, Zahida, Minheta, Refika, Šerifa, Mehmed, Rifet, Abdulah, Muamer, Salih, Salih, sin Bajrin, Šefkija, Alija, Nazif, Ibrahim, Ramiz, sin Osmanov, Ramiz, sin Salihov, Vernes, Enis, Medina, Mambrura, Sabina, Vahidin i Adis, te Šerifa Lulić, Edin i Zejnil Mahmutović, Samir Rahić i Indira Žutić.

Miroslav Anić priznao je i da je ubio 25 civila bošnjačke nacionalnosti u selu Grahovci kod Kiseljaka. Zločin se dogodio od 12. do 16. juna 1993. godine, kada je HVO napao sela Grahovce, Han-Ploču, Tulicu i Radanoviće, nakon što se nisu htjeli predati i ispoštovati njihov ultimatum. Naređenje za napad, u kojem stoji da se svi Bošnjaci pobiju, izdao je Ivica Rajić, a u ovim zločinima učestvovali su i Marinko Ljoljo, Dominik Ilijašević Como, Ljupko Anić Šmrljo, Marinko Stojanović i drugi pripadnici “Maturica” i HVO-a. Uspjeli su, uz pomoć VRS-a iz Rakovice, ući u ova sela i zarobiti vojnike Armije RBiH i približno hiljadu civila. Lično je pred kućom Raifa Abdulija u selu Grahovci rafalom iz puške ubio: Sakiba, Nihada i Avdiju Duharkića, Edhema i Envera Jusića, Ismira Beganovića, Raifa Abdulija i Rasima Osmanovića. Zatim su otišli u selo Han-Ploča i tamo, pred kućom Seida Hisejnovića, ubili Mumina Keču zvanog Fadil, a poslije, nakon što su razdvojili muškarce od žena, ispred garaže Ahmeta Duharkića, ali i u samoj garaži strijeljali: Husu Duharkića, Nedžiba Bučana, Halida i Kenana Husejnovića, Miralema Bajraktarevića, Muju i Našida Šišića, Omera Drkića, Fazliju Dedića, Omera i Ferida Neretljaka, te Muniba, Ismeta, Asima, Amira i Murisa Uzunovića i još nekoliko muškaraca bošnjačke nacionalnosti. Garažu su zapalili, tako da neka tijela nikada nisu pronađena. Anić se predao Tužilaštvu BiH početkom novembra 2010. godine, nakon što se godinama skrivao u Hrvatskoj. Pred Sudom BiH osuđen je na petnaest godina.

Za zločine u Kiseljaku potpisano je još jedno priznanje od nekadašnjeg člana “Maturica”. Zdravko Mihaljević priznao je da je 12. juna 1993. godine učestvovao u pješadijskom napadu na selo Tulice, pri čemu su ubijene Sifa i Safija Tulić i Fatima Barjaktarević, a nakon zauzimanja Tulice, razdvojili su muškarce od žena i djece i grupu od preko trideset muškaraca odveli na mjesno groblje, postrojili ih i neke pozivali iz stroja i ubijali ih pucajući iz automatskih pušaka. Ubijeno je sedam muškaraca: Aziz, Zijad, Kasim i Refik Huseinović, Mufid Tulić, Safet Katkić i Ahmed Barjaktarević, a ostale muškarce sproveli su u kasarnu u Kiseljak, gdje su zatočeni. Pred Sudom BiH osuđen je na šest godina.

Za zločine u Vitezu potpisana su dva priznanja. Miroslav Bralo pokajao se sasvim neočekivano. Predao se 2004. godine, a u Hag je stigao negirajući krivicu. Tokom suđenja se iznenada odlučio na priznanje, priznavši i zločine za koje Tužilaštvo nije ni znalo. Noć uoči napada na selo Ahmiće pušten je iz zatvora u Kaoniku i priključen jedinici “Joker”, koja je djelovala pri Vojnoj policiji HVO-a. Ujutro 16. aprila 1993. godine, skupa s još pet vojnika, došao je do bošnjačke kuće u selu Nadioci, koje se nadovezuje na Ahmiće. Tu su Stipo Krišto i Josip Jukić ubili Osmana i Redžibu Salkić, a Bralo je nožem ubio njihovu kćerku Mirnesu. U drugoj polovini aprila 1993. godine, skupa s Nikicom Šafradinom, sprovodio je grupu od četrnaest civila u zatvor – devetero djece i pet žena koji su pobjegli iz Ahmića. Po njegovom priznanju, Šafradin je ubio svih četrnaest civila, a on je stražario da ne pobjegnu. Priznao je i da je učestvovao u miniranju džamije u Ahmićima, u paljenju kuća i protjerivanju stanovništva, te da je u narednim danima ubio još tri zatočena civila i da je prisiljavao zatočenike na kopanje rovova i koristio ih kao živi štit. Okrutno je dva mjeseca silovao zatočenu ženu bošnjačke nacionalnosti, dopuštajući i ostalim vojnicima HVO-a da se iživljavaju na njoj. Osuđen je na dvadeset godina.

Paško Ljubičić kazao je u aprilu 2008. godine pred Sudom BiH, nakon sedam godina nijekanja, da se osjeća krivim i da u potpunosti snosi odgovornost što nije odbio naredbu Tihomira Blaškića o napadu na Ahmiće. Ljubičić je u januaru 1993. godine postavljen za zapovjednika 4. bojne Vojne policije HVO-a, a 15. aprila prenio je naredbu za napad na Ahmiće, gdje je ubijeno 116 civila bošnjačke nacionalnosti. Osuđen je na deset godina.

HERCEGOVAČKI LOGORI

Zločine u hercegovačkim logorima “Dretelj”, “Heliodrom”, “Gabela” i “Vojno” priznala su četverica ratnih zločinaca. Ado Alagić zvani Lav osuđen je pred Kantonalnim sudom u Mostaru na godinu i šest mjeseci. U ljeto 1993. godine, kao zatočenik koji je u logoru “Dretelj” vršio dužnost redara, šlaufom i kocem tukao je Mustafu Hodžića, a šipkom Semira Balavca. Ahmet Makitan osuđen je na pet godina pred Okružnim sudom u Stockholmu. Kao pripadnik HOS-a, mučio je dvadeset jednog civila srpske nacionalnosti u logoru “Dretelj” između maja i augusta 1992. godine.

U Švedskoj je suđeno i Džekiju Arklovu, švedskom državljaninu koji se kao plaćenik borio u redovima HVO-a. Priznao je da mučio zatvorenike u logorima “Dretelj”, “Heliodrom” i “Gabela”. Sporazum o priznanju potpisao je u novembru 2006. godine, ali mu nije izrečena posebna kazna jer je tada već bio osuđen na doživotnu robiju zbog ubistva dva švedska policajca u proljeće 1999. godine. Miroslav Perić osuđen je pred Sudom BiH na jednu godinu. Priznao je da je, kao pripadnik MUP-a PS Mostar, 1993. godine učestvovao u zlostavljanju civila u logoru “Vojno”: maloljetnog muškarca natjerali su da legne na pod i tukli ga rukama i nogama, slomili su mu nos i nanijeli teške povrede, a na kraju ga je Perić uhvatio za glavu i nekoliko puta njome udario o betonski pod.

Goran Pavković priznao je zločine u Prozoru. Pred Sudom BiH osuđen je na jednu godinu jer je, kao pripadnik HVO-a Rama-Prozor, tokom 1993. godine učestvovao u mučenju i zlostavljanju grupe zatočenih civila bošnjačke nacionalnosti tokom ispitivanja u prostorijama Vatrogasnog doma. Stipe Krišto, zvani Žuti, priznao je zločin u Gornjem Vakufu. Kantonalni sud u Travniku osudio ga je na dvije godine. Kao pripadnik brigade “Dr. Ante Starčević”, 43. domobranske bojne HVO Uskoplje, 20. januara 1993. godine odsjekao je mačetom lijevo uho Hasanu Behli, zarobljenom vojniku Armije RBiH, koji je skupa s petnaest saboraca bio zatočen u prostorijama tvornice namještaja u mjestu Trnovača u selu Duša.

Slavko Šakić je priznao da je od 17. do 28. jula 1993. godine, kao pripadnik jedinice za posebne namjene HVO-a “Garavi”, učestvovao u ubistvu jedne osobe, kao i u nezakonitom hapšenju civila bošnjačke nacionalnosti u Bugojnu, zatvaranju u motelu “Akvarijum” i držanje u nečovječnim uvjetima, u mučenju i tjeranju na obavljanje prisilnih radova. Pred Sudom BiH osuđen je na osam i po godina.

Ivica Mlakić priznao je da je, kao pripadnik 57. domobranske pukovnije “Stjepan Tomašević”, 7. februara 1993. godine, skupa s još dva pripadnika svoje jedinice, u Novom Travniku prišao dvojici civila, legitimirao ih i odmah pucao u jednog, pogodivši ga u stražnji dio vrata, zatim se okrenuo i drugom pucao u trbuh. Pogođeni je počeo zapomagati, a on mu je prišao i ispalio mu metak u glavu. Osuđen je na sedam godina pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku.

Drago Vukadinović osuđen je pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku godinu i osam mjeseci. Priznao je da je, kao pripadnik Centra SIS-a u zbornom području Vitez, skupa s drugim vojnicima HVO-a, krajem aprila ili početkom maja 1993. godine došao u kuću bošnjačke obitelji u mjestu Luke i opljačkao ženu i prijetio joj. Opet je došao u junu 1993. iste godine te je pretukao, uslijed čega je nastupilo unutrašnje krvarenje. Prijetio je da će joj ubiti muža i sina koji su bili zatvoreni u logoru “Kaonik”, a onda je istjerao iz kuće i naselio hrvatsku porodicu u njenu kuću. Sutradan je pronašao ženu kod njenog komšije te je opet pretukao i opljačkao novac.

Tomo Jurinović priznao je da je učestvovao u sprovođenju, ali ne i u ubistvu Stojka Glamočaka. On je 31. jula 1992. godine došao do kuće porodice Glamočak u Gornjim Šibovima u općini Kotor‑Varoš. S njim su bili Marko Škrobić (osuđen pred Sudom BiH na devet godina), Ivano i Matko Brkić i Ivo Pavlović, svi pripadnici HVO-a. Provalili su vrata i istjerali napolje bračni par i njihove tri kćeri. Odveli su ih prema selu Ravne. Marko Škrobić izdvojio je Stojka Glamočaka, a ostali su nastavili. Jurinović je rekao Bori: “Znali smo se petnaest godina, sada se više ne znamo”, a jedan vojnik mu je pokazivao rukom da će ga zaklati ako ne preda oružje. Da pojača prijetnju, Jurinović je ispalio metak uvis. Odveli su ih u školu u selu Ravne. Boru su odveli u toalet, gdje ga je jedno lice ispitivalo, a Jurinović je držao uperenu pušku u njega. Jurinović je predao porodicu nepoznatim vojnicima koji su ih zadržali četiri sata i pustili kući. Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci osuđen je na jednu godinu.

Damir Lipovac osuđen je pred Sudom BiH na sedam godina. Priznao je da je, kao pripadnik 103. brigade HVO-a i kao komandir logora oformljenog u prostorijama osnovne škole u mjestu Poljari u općini Derventa, učestvovao u teškom oduzimanju fizičke slobode, ubistvima, raznim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja i pljačkanju civila srpske nacionalnosti. U prvoj polovini juna 1992. godine izveo je Borisa Stjepanovića i ubio ga, a onda i Boru Markovića, kojem je stavio cijev pištolja u usta i pucao. U junu 1992. godine prostro je ćebe na pod zatočeničke prostorije i rekao da svi stave dragocjenosti i novac, što su ovi i učinili, a on je zavio ćebe i odnio sve sa sobom.

PROČITAJTE I...

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!