fbpx

Četnički pokolji u Foči u Drugom svjetskom ratu (2): Bošnjačke civile kuhali su, pekli i nabijali na kolac

“U selu Popov Most četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece)”

Piše: Jasmin GROŠIĆ

 

TREĆI POKOLJ U FOČI

Nakon proživljena dva pokolja, veliki broj građana Fočanskog sreza mislio je da je vrijeme stradanja prošlo i da dolaze bolja vremena. Većina ranije izbjeglih građana, živeći u krajnjoj bijedi, goli, bosi i gladni, željni vlastitog doma i ognjišta, vratili su se kućama. Početkom januara 1943. godine Draža Mihajlović izdaje zapovijed za etničko čišćenje Sandžaka i istočne Bosne. U pokolju koji će narednih dana uslijediti na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče bit će počinjen najmasovniji ratni zločin koji je počinila Jugoslavenska vojska u otadžbini (četnici) tokom Drugog svjetskog rata. Tokom ove operacije ubijeno je, prema jednom četničkom izvještaju, približno 9.200 muslimana, od čega 1.200 muškaraca i 8.000 žena, staraca i djece. Fočom, kao i mnogim drugim gradovima istočne Bosne, opet su tekli potoci krvi. Mnogi fočanski Bošnjaci izgubili su svoje najmilije, a traume i bol koji su im nanijele njihove bivše komšije Srbi nosit će do kraja svojih života.

Po okončanju rata, mnogi Fočaci progovorili su o stradanju bošnjačke djece te nesretne 1943. godine. Salko Bekan iz Tvrdaka kod Slatine tako je izjavio: “Zimus (1943. godine) u kući Bajra Bukve iz Tvrdaka četnici su poklali, nakon što su ih na razne načine mučili, a onda zajedno sa kućom zapalili: moje troje male djece, četvoro djece Bajra Bukve, ženu i četvoro djece Derviša Mujanovića, Fatu Mujanović, zatim starca Ramu Bekana i jedno dijete Hadže Bekana. Svega je, dakle, tu stradalo petnaest osoba. To je posao četnika iz susjednog sela Zavajt.”

Halil Brković iz Donjeg Papratna, općina Slatina, izjavio je: “Četnici: Pero Davidov Kovač iz Slatine, Dušan Stanojević i brat mu Sreten iz Slatine, te Radislav Hojdanić, Crnogorac, inače za Jugoslavije bio žandar u Slatini, poklali su sa svojim društvom 106 Muslimana iz Papratna, od čega oko dvadeset odraslih muškaraca, dok sve ostalo čine žene i djeca. Potom su ih sagorjeli. Bilo je to koncem januara 1943. godine.”

Remzo Zeković iz Draževa, općina Čelebići, izjavio je: “Istaknuti četnici – zlikovci Danilo Samardžija, Vlado Popović, Vidoje Todović, Rade Gašpar i Dako Daković s još nekim drugim – poklali su, a nešto i živo popalili u selu Draževu oko 50 osoba. Od toga su tri odrasla muškarca, dok sve ostale čine žene i djeca. U cijelom selu se spasilo samo oko trideset osoba.”[i]

Hafa Čankušić iz Slatine ispričala je sljedeće: “Četnici, Vojo Mitrić Urošev iz Zavajta sa drugom Aleksom, čije prezime ne znam, u sami akšam su uljegli u kuću Sulejmana Čankušića, gdje sam se nalazila ja sa sedmoro svoje djece, zatim Zeka Čankušić sa četvoro djece, Hadžira Čankušić Sulejmanova s troje, Melča, majka spomenutog Sulejmana i Hašima Čankušića, žena Tahirova s djetetom. Pred kućom su uhvatili Zeku i počeli je bosti nožem i klati. Jedan joj je gurnuo nož u lice, od čega se odmah srušila na zemlju. Mislili su da je već mrtva, pa su uljegli nama u kuću. Ona je onda puzeći pored kuće pobjegla i sklonila se u susjednu šumu, gdje je ostala tri dana tako ranjava ništa ne jedući, da nakon tri dana šumom pobjegne u Foču, gdje su joj Italijani liječnici pružili pomoć.

Čim su razbojnici utrčali u kuću, počeli su ubijati, bosti i klati. Vojo je udario u rame prvo mene nožem, a onda malo mi djetešce, koje sam u naramku držala. Tom prilikom je osjekao i svoja tri prsta, pa je onda postao još nasrtljiviji, udarajući čim prije stigne. Mi smo svi pali i skoro i svijest od bolova izgubili, a oni su sve više klali i tukli. Potpuno su preklali pomenutu Melču, zatim Hašimu i dijete joj, Sulejmanovo dvoje djece, Zekino dvoje djece i jedno moje dijete, dok su ostalo toliko izgrdili da je izgledalo da je sve od uboja i uboda pomrlo. Kad su mislili da smo svi mrtvi, onda su kuću u kojoj smo se nalazili zapalili i otišli, a mi koji smo ostali živi nekako smo se ispod mrtvih izvukli i kroz dim i plamen na vrata izišli i tako smo se spasli, ali svi smo teški invalidi, jer smo strašno unakaženi.”[ii]

Mujo Dedović iz Slatine izjavio je sljedeće: “U selu Prijakovićima, Slatina, četnici Aleksa Đorđević, Mirko Mihajlović, Rade Perišić i Pavle Marić s družinom stjerali su u dvije štale 80 (osamdeset) osoba, sve iz istog sela. Tu su neke poklali, a neke su i žive zapalili sa štalama. Od toga je bilo desetak odraslijih muškaraca, dok su sve ostalo žene i djeca. Pomenuti su četnici slično učinili i u selu Prativi (Slatina), gdje su zapalili 25 (dvadeset i pet) osoba u kući Omera Cagara, te u selu Lajevci, gdje su zaklali 21 (dvadeset i jednu) osobu. Sve je to bilo početkom januara 1943. godine.”[iii]

Stradanja fočanskih Bošnjaka nastavljena su i nakon januara 1943. godine. Četnici i mjesni Srbi uhvatili su 7. februara 1943. godine u selu Karauzovići dvadeset četvero žena i djece, zaklali ih i zapalili pored kuće Hamida Karauzovića.[iv]

NEVIĐENI SADIZAM

Sva djeca umorena su na strašan način. Četnici su ih klali, nabadali na bajonete, hvatali za noge i udarali o zemlju ili zid, a velik broj ih je i spaljeno živo. Toliku mržnju, zvjerstvo i sadizam nesretni Fočaci do tada još nisu vidjeli. Huseina Kramu iz Foče, sina Halimovog, dječaka od dvanaest godina, decembra 1941. godine jedan je četnik nabio na bajonet i bacio u Drinu, dok je njegovog oca Halima na mostu zaklao četnik Đorđo Lugonjić.[v] U selu Mješaje četnici su koncem decembra 1941. godine ubili četrdesetak muslimana, žena i djece. Djevojku Zlatiju Ćerimagić su silovali, a zatim joj odsjekli spolne organe, dojke, ruke i isjekli je na komade.[vi]

Vrhunac sadizma i četnika i domaćih Srba prema bošnjačkoj djeci zabilježen je u selu Popov Most kod Foče. Zločin kakvog nema ni u horor-filmovima i za koji normalan čovjek ne može povjerovati da ga uopće može počiniti ljudsko biće. Naime, “u selu Popov Most, četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece).”[vii] Semu Karup i djecu Avde Karupa, Asim (3), Zahira (2), Bejta (6), četnici su 6. februara 1943. godine poklali u jednoj kući u Dragočavi i spalili.[viii] Slična sudbina zadesila je i Hasana Kašmu i kompletnu njegovu porodicu: ženu i petero djece, koje su četnici 19. augusta 1942. godine žive spalili u kući.[ix] Početkom 1943. godine četnici su zaklali i spalili četrdeset muslimana iz Gornjeg i Donjeg Papratna u kući Muje Ahmića.[x]

Najokrutnija su umorstva četnici ispoljavali u svim mogućim prilikama i uživali u tuđoj patnji. Navest ćemo još nekoliko primjera: Osmana Zunđu četnici su januaru 1942. godine u Pribišcima ubili tako što su mu derali kožu i posipali sol.[xi] Smaila Šiljka iz Osanice su potkovali, zatim ga gonili na Romaniju i tu zaklali.[xii] Asima Rašidkadića četnici su decembra 1941. godine živog razapeli na tarabe, sjekli nožem i sipali mu sol na rane. Umro je u najvećim mukama. Isto tako, razapeli su na stablo Mehu Ramića u Čelebićima i živog zapalili.[xiii] Trudnicu Hadžiru Mandžo zvanu Džirka, ženu Ibre Mandže, decembra 1941. godine četnici su u mjestu Mijakovići umorili tako što su je pekli na vatri dok nije umrla. Na isti način postupili su i s Hasanom Mandžom.[xiv] Mustafu Sarača zapalili su decembra 1941. godine živog kod spomenika na Pazarištu.[xv] Dedibega Batotića starog 56 godina živog su potkovali, a potom isjekli na mostu u Miljenom, dok su Halil-bega Batotića nabili na kolac i ispekli.[xvi]

Hasan Adilović iz sela Vojvodići kod Slatine ubijen je od četnika pod komandom Gojka Krezovića u augustu 1942. godine. Hasanu su odsjekli glavu na panju.[xvii] Husu Čengića, sina Huseinovog, decembra 1941. godine okrutno su mučili tako što su ga vezali za glavu i mošnje, zatim ga je zaklao četnik Živko Vuletić i bacio u Drinu.[xviii] Mušu Hodžić, ženu Džafera Hodžića, 28. decembra 1941. godine četnici su u Tuholjima kod Zavajta svezali za drvo i živu spalili slamom.[xix] Fatimu Hadžić, Mušanovu ženu, četnici su usmrtili strahovitom smrću u mjestu Meljeni kod Papratnog februara 1942. godine tako što su je kuhali u bakrenom kotlu.[xx] Hasana Jašara zakovao je u decembru 1941. godine četnik Mitar Blagojević živog za dasku, a onda ga ubio i bacio u Drinu s mosta u Foči.[xxi] Muliju Malinović iz Grdijevića četnici su juna 1943. godine u Čelebićima silovali, zakovali za baraku i zapalili.[xxii]

Genocid nad Bošnjacima Fočanskog sreza u decembru 1941. i januaru 1942. godine duboko se urezao u sjećanje svih koji su posjetili Foču neposredno nakon pokolja. Jedan od njih bio je i jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču u zimu 1942. godine: “Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su naočigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.”[xxiii]

POKOLJ U GORAŽDU I DRUGIM NASELJIMA U ISTOČNOJ BOSNI

Masovna ubijanja nedužnog bošnjačkog stanovništva četnici i domaći Srbi provodili su u Goraždu i okolini u isto vrijeme kad i u Foči, odnosno u decembru 1941. godine i januaru 1942. godine, a ubistva Bošnjaka dešavala su se sve do kraja rata. Prema dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu, u Goraždu i okolini ubijeno je više od 1.440 Bošnjaka, od čega najmanje 279 djece.[xxiv] Broj ubijene djece znatno je veći s obzirom na to da je komisija prilikom popisa žrtava upisala tek jednu trećinu. Komandant fočanskih četnika Sergije Mihajlović isticao je da je u Goraždu ubijeno 2.000 Bošnjaka, dok su vlasti NDH procjenjivale da je na tri goraždanska mosta ubijeno, uglavnom klanjem, približno 7.000 ljudi. U svakom slučaju, u Goraždu i okolini činjeni su zločini zbog kojih zastaje dah.

Poznato je da je u Kopačima u kući Huse Drljevića krajem 1941. godine zatvoreno približno osamdeset muškaraca, žena i djece Bošnjaka koji su živi zapaljeni i izgorjeli zajedno s kućom.[xxv] U mjestu Kostenik kod Goražda četnici su 1941. godine ubili 21 dijete i dvije žene. U Zorovićima između Goražda i Pala ubili su (1941/1942. godine) trinaestero djece i tri žene. U mjestu Biljin kod Goražda četnici su 1941/1942. godine ubili 21 dijete i dvanaest žena.

U Goraždu i okolini zvjerstva nad civilima, među kojima su najviše stradale žene i djeca, bila su dio svakodnevice. Poznat je slučaj zvjerstva četnika u selu Kremin 1942. godine, kada su jedne noći blokirali selo i pohvatali 24 žena i djece, koliko ih je u tom selu bilo iz porodica Mirojević, Podrug i Lepir. Stare žene i djecu odmah su poklali, a mlade žene i djevojke uveli u jednu obližnju štalu, tu ih silovali, a zatim ih pobili i zajedno s poklanom djecom i starim ženama ubacili u jednu štalu i zapalili, a selo opljačkali.[xxvi]

Potresno svjedočenje o stradanju Bošnjaka i bošnjačke djece u Goraždu u decembru 1941. godine i januaru 1942. godine ostavio nam je Zufer-efendija Bešlić, džematski imam iz Goražda, koji je između ostalog izjavio i ovo: “Bio je veliki broj obešćašćenih djevojaka i žena, ali u manjem omjeru u gradovima negoli po selima. Po selima su ubijali, mrcvareći starce starije od osamdeset godina, starice i čak malodobnu djecu bacali u zrak i dočekivali na noževe. Naprimjer, slijepog starca Osmana Kanlića iz Kanlića, kome je bilo više od osamdeset godina, dugo su mučili i zlostavljali, a zatim zaklali. U Kopačima u jednu kuću utjerali su više od stotinu osoba – starica, staraca, žena i djece – probadali ih noževima i klali, a zatim su ubacivali zapaljive bombe i sve ih zajedno spalili s kućom.[xxvii]

Zločine nad nedužnom djecom četnici su činili i u drugim bošnjačkim naseljima u Podrinju. U Višegradu je od septembra 1941. godine do novembra 1942. godine ubijeno 298 djece i 345 žena. Civili su ubijani na razne načine, najviše klanjem i spaljivanjem. Poznat je slučaj kada su četnici 3. januara 1942. godine u selu Dobrunu kod Višegrada sakupili u jednu kuću 82 lica, uglavnom žena i djece. Bacili su bombe u kuću koja se potom zapalila i u kojoj je svih 82 ljudi izgorjelo.[xxviii] U Čajniču i okolini tokom Drugog svjetskog rata od četnika i domicilnih Srba ubijeno je najmanje 626 bošnjačkih civila, među kojima više od 110 djece.[xxix]

Krvava orgijanja četnika i domicilnih Srba dešavala su se i u Rogatici i okolini. U Živaljevićima kod Rogatice u maju 1943. godine četnici su ubili 42 djece i 16 žena. U Donjem Godomilju ubili su 22 djece i 16 žena, a u Gornjem Godomilju 40 djece i 10 žena. U Staroj Gori u Borićkoj općini ubili su 88 djece i 19 žena. U selu Podgradcu, općina Borike, natjerali su četnici u kuću Abida Šuše oko desetero čeljadi, žena i djece, zapalili kuću te je sva čeljad u njoj izgorjela. U selu Kalimanićima, općina Sokolović, zaklali su četnici jedne noći Mehu Hajdarevića, starca od 90 godina, Ibrahima Smajića, starca od 85 godina, Osmana Sarajčića (60), Zajku Husejnovića (55), Omera Smajića (50), Hadžiju Smajića (35), Bećira Smajića (30), Hajdara Hajdarevića (28), Fehima Saračevića (38), Avdu Smajića, Omerova (10) i Porču Hajdarevića Hajdarova (12).[xxx]

Potresno svjedočenje o stradanju civila, posebno djece, u nekim selima Rogatičkog okruga u februaru 1942. godine ostavio je hadži Omer Hadžić, mještanin sela Košutice, koji je ispričao sljedeće: “U selu Košutici (kotar Rogatica) izbjeglo je sve što je ostalo na životu iz sela: Oškoplje, Čukojevići, Kusturice, Kalimanići, Babija, Rađevići, Točionici, Džindići i Pločnik, koja su sela odmetnici popalili i apsolutno opljačkali. Svijet koji je iz tih sela pobjegao su same žene i ženska djeca, s njima je svima moglo biti najviše troje do četvero djece muške. Kod mene je bilo izbjeglica oko 60. Pričale su mi te žene da su vidjele jedne večeri kako su jednome doveli u selu Plošniku 27 ženske djece i kako ih je jedan od odmetnika onako stojeći stavljao na svoje koljeno i klao, dok su drugi tu djecu držali za noge i ruke, a izvršioc je u to vrijeme, stavivši glavu dječiju na svoju lijevu natkoljenicu, hvatao dijete lijevom rukom za bradu, a desnom klao. Ove su mi žene pričale još druga čuda i zulume izvršivane nad našim svijetom, koje nisu mogle od suza i grčevitoga plača ni ispričati.”[xxxi]

POKOLJ U SANDŽAKU

Bošnjaci Sandžaka u vrijeme Drugog svjetskog rata preživjeli su nezapamćene patnje i strahote kao i njihova braća u susjednoj Bosni i Hercegovini. Najveći broj stradao je prilikom etničkog čišćenja na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče, koji su izveli Mihajlovićevi četnici početkom 1943. godine. U ovom pokolju samo u Pljevaljskom srezu četnici su ubili 1.492 bošnjačkih civila, žena, djece i staraca. Naravno, broj stradalih znatno je veći s obzirom na to da spiskovi žrtava koje je radila državna komisija nisu kompletirani. Prema podacima koje iznosi prof. dr. Smail Čekić u knjizi Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, broj ubijenih u Pljevaljskom srezu iznosi 2.550, a većinu ubistava počinili su četnici.[xxxii] Među ubijenim najviše je djece (maloljetnih lica), a njihov broj iznosi 783. Od ovog broja, djece do osam godina je 359, a 424 djece od osam do osamnaest godina.

U Meljaku kod Pljevlja četnici su ubili više od 490 Bošnjaka, među kojima je bilo svega 67 odraslih muškaraca od 18 do 84 godine starosti, dok su ostale žrtve bile žene i djeca. Ubijeno je 284 djece i 29 starijih maloljetnika. Ostale žrtve bile su žene.

U Bukovici kod Pljevalja stradalo je približno 570 Bošnjaka, među kojima 140 odraslih muškaraca dobi od 18 do 80 godina, dok su ostale žrtve, njih 430, bile žene i djeca. U Bukovici je ubijeno 265 djece i trideset starijih maloljetnika. Sve žrtve okrutno su umorene. Četnici su ih na razne načine mučili, kasapili i spaljivali. “Ljudi su razapinjati i pribijati na stabla. Žene i djeca su sabirani i tjerani u kuće koje su spaljene zajedno s njima. U selu Močevićima poklato je i spaljeno 81 čeljade.”[xxxiii]

U Boljanićima kod Pljevalja stradalo je 423 Bošnjaka, među kojima 118 odraslih muškaraca, dok su ostale žrtve bile žene i djeca. Ubijeno je 158 djece i 20 starijih maloljetnika. Na području Priboja ubijeno je 2.112 Bošnjaka, među kojima 523 djece. Ubijeno je i približno 250 maloljetnika do osamnaest godina starosti.[xxxiv]

JESU LI ZLOČINCI KAŽNJENI

Nakon počinjenih zločina, kada su uvidjeli da će na kraju pobjedu ipak odnijeti partizani, većina četnika i fašistički nastrojenih Srba počela je pristupati NOB-u. Velik broj zločinaca koji su vršili pokolj nad nedužnim stanovništvom Foče i Podrinja počeo je stupati u partizanske redove. O tome svjedoči Vlado Dapčević, partizanski pukovnik i istaknuti borac iz Drugog svjetskog rata: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana. Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali, a preko 2.000 ih je bilo.”

Važno svjedočenje o prelasku četnika u partizane ostavio je i Adil Zulfikarpašić: “Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena, izišao je Strajo Kočović, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio, samo je čudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

– Šta ovaj radi kod Tebe? – pitao sam Tita. – To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovićem u Čelebiće da mobiliziraju još jedan odred.”[xxxv]

U svom svjedočenju Zulfikarpašić prepričava i svoj susret s majkom svog prijatelje Ibre Muftića, kojeg su ubili četnici. Na pitanje ko je ubio Ibru i njegovu porodicu, Ibrina je majka odgovorila: “ Ranko Popadić i Zečević. Danas sam ih srela obadvojicu; Popadić je vaš komandir.”

Zulfikarpašić dalje navodi kako je otrčao u komandu mjesta i sreo Rodoljuba Čolakovića i Ristu Tosovića, te im sve ispričao i tražio da se ovi koljači uhapse. “Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao: ‘Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.’”

Kratku pripadnost Dobrovoljačkom odredu mnogi su zloupotrijebili nakon rata i ostvarili znatne materijalne beneficije. Treba naglasiti da je u ovom odredu bio i Rajko Gagović, kao komesar čete u Čelebićima s ratnim zločincem Spasojem Dakićem. Ovaj je čovjek poslije rata vedrio i oblačio u Foči. Njegovi savremenici ga sumnjiče da je bio velikosrpski nacionalista, intervenirao u korist zaštite ratnih zločinaca i na rad sreske komisije za utvrđivanje ratnih zločina i broja bošnjačkih žrtava. Ratne zločince nagovarao je da idu kod muslimanki koje su izgubile supruge, očeve, braću ili djecu i da im ponude nešto novca i priprijete ubistvom budu li svjedočile protiv njih. Na taj su način brojni ratni zločinci izbjegli zakonsku, krivičnu odgovornost.[xxxvi]

[i] Arhiv Bosne i Hercegovine, ZKRZ – Referati, k. 1, omot 19, inv. br. 5.

[ii] Isto.

[iii] Isto.

[iv] Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 767.

[v] Isto, str. 633-695.

[vi] Isto, str. 765.

[vii] Isto, str. 765.

[viii] Isto, str. 755.

[ix] Isto, str. 754. i 755.

[x] Isto, str. 766.

[xi] Isto, str. 763.

[xii] Isto, str. 761.

[xiii] Isto, str. 760.

[xiv] Isto, str. 757.

[xv] Isto, str. 763.

[xvi] Isto, str. 745.

[xvii] Isto, str. 744.

[xviii] Isto, str. 747.

[xix] Isto, str. 752.

[xx] Isto, str. 752.

[xxi] Isto, str. 754.

[xxii] Isto, str. 758.

[xxiii] Vjesnik, Zagreb, 25. maj 1952. godine.

[xxiv] Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 696-721.

[xxv] Sjećanja, opomene i poruke, Zbornik radova s okruglog stola održanog 26. januara 2011. u Goraždu povodom 26. januara 1942. – Dana sjećanja na genocid u Gornjem Podrinju, str. 268.

[xxvi] Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 206.

[xxvii] Izjava Zufera Bešlića, imama iz Goražda: Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knj. II, str. 37-43.

[xxviii] Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 151.

[xxix] Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 723-730. i 731-734.

[xxx] Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 56.

[xxxi] Isto, str. 100 (izvor: AVII, fond NDH, k. 243, reg. br. 35/3-3)

[xxxii] Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 649.

[xxxiii] Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 348.

[xxxiv] Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 640. i 601-639.

[xxxv] Adil Zulfikarpašić, Put u Foču (objavljeno u više izovora).

[xxxvi] Sjećanja, opomene i poruke, Zbornik radova s okruglog stola održanog 26. januara 2011. u Goraždu povodom 26. januara 1942. – Dana sjećanja na genocid u Gornjem Podrinju, str. 162

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Krajina 20.01.2020.

    Ovo je nepojmljivo za zdrav razum.!!.
    Zasto, zasto se takve stvari ponavljaju svakih 40/50 godina.
    U cemu je problem.?
    Naivnost naseg naroda.? Bez nacionalne politike i iskrenog vođstva ili je nesto trece.?
    Ako ima neko upucen da objasni.
    Hvala

    Odgovori
  • vlahomlat 20.01.2020.

    99.9% srba u BiH podrzava mihajlovica i smatra ga narodnim herojem i pored toga sto se zna da su cetnici kuhali zivu djecu u kazanima vrele vode. I danas bi vecina srba, ako ne aktivno ucestvovala u genocidu, onda barem opravdavala i zataskavala genocid, kao sto to rade i danas. Ali, jugobalija voli svoga brata cetnika i cetnicku rakiju i cetnicki čvarak samo da bi se ulizao cetnicima. Prvak svijeta u jedenju čvaraka je Prijedorski balija!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!