fbpx

Četnička ofanziva “Čekić i nakovanj” u proljeće 1995. godine

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Piše: Amir HASANOVIĆ

Artiljerijsko-pješadijski napadi u okviru četničke ofanzive “Čekić i nakovanj” otpočeli su u martu 1995. godine na Vitinicu, Kovačeviće, Visoku Glavicu, lokalitete na području Sapne. U velikoj prednosti, zbog dobro isplanirane akcije i upotrebe velikog broja oklopno‑mehaniziranih oružja, četnici uspijevaju probiti naše linije odbrane. Nakon njihovih početnih uspjeha i četničkog zauzimanja kompletne linije jednog od bataljona 246. brigade na području Visoke Glavice (šumski prostor), agresorske snage bivaju zaustavljene. Visoka Glavica nije smjela dugo ostati u njihovim rukama. Svako njeno duže ostajanje u agresorskom posjedu značilo bi za Armiju Republike Bosne i Hercegovine teže vraćanje položaja na ovoj veoma važnoj koti.

Punih četrdeset dana hrabri pripadnici združenih jedinica Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine odolijevali su stalnim agresorskim napadima. Bilo je veoma značajno što je ova ofanziva zaustavljena i što se krenulo u konsolidiranje jedinica… Neprijatelj 3. i 4. maja intenzivnije počinje granatirati naše položaje. Do nas “Živiničke ose” – od Tirine Vode pa do “bukve”. Najgori artiljerijski udari intenzivirani su na tom dijelu 5. maja. Od 8 sati ujutro svim mogućim artiljerijskim oružjima i svim kalibrima tukli su po našim položajima. Od drveća gotovo ništa nije bilo ostalo. Cio dio linije držale su elitne jedinice Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Ništa se više nije prepuštalo slučaju.

Agresor 5. maja poteže za do tada neupotrebljavanim modificiranim aviobombama. Prva od tih naprava pada iza naših položaja na područje Laništa, stotinjak metara od korpusnog mješovito‑artiljerijskog diviziona. Tačnije, pogađa mjesto odmah iza leđa minobacačke baterije od 80 i 120 mm koja nam je davala podršku.

Druga modificirana aviobomba, koja je došla petnaestak minuta poslije prve, pogađa posljednji dio linije, odnosno naše položaje. Nas osam ili devet biva od strahovite detonacije izbačeno iz tranšeje, a tri momka ostaju potpuno zatrpana. Onako ošamućeni, pokušavali smo ih odgrnuti. U međuvremenu je došlo još naših vojnika da pomognu. Dvojici iz zemlje izvlačimo mrtve, dok je treći davao znakove života. U tim trenucima, pedesetak metara desno od nas, otpočeo je četnički pješadijski napad. Na naš dio linije dolazi nam u ispomoć dio brigade “Gazije” iz Kalesije.

Agresor je u napad krenuo s velikim brojem vojnika, ali nekako nesinhronizirano, gotovo haotično. Na našoj lijevoj strani također je otpočeo napad na naše položaje. Bili smo u tom momentu pod totalnom opsadom. Kompletna linija borila se lavovski,  ali nije ta opsada trajala dva ili tri sata ili dana, nego zapravo punih četrdeset dana. Oko nas skoro da više nije bilo šume. Bila su samo stabla visine do dva metra, sva pocijepana. Ali, i ovaj put, kao i prethodnih četrdeset dana, naše snage bile su na visini zadatka. Agresorske jedinice, iako uporne u svojim nastojanjima da zauzmu što bolje pozicije za daljnji napad, u tome ne uspijevaju.

Otprilike 45 minuta pokušavali su prići što bliže našim položajima, ali bez uspjeha. Naše združene jedinice bile se u tim momentima potpuno prisebne. Iako s nekoliko ranjenih ljudi u tranšeji, i mi smo na svom dijelu uspjeli odoljeti četničkim napadima.

Cijelo to poslijepodne, razočarani što nisu uspjeli u svojim nastojanjima da zauzmu naše položaje, ponovo počinju s artiljerijskim udarima.

Taj dan, na dijelu linije koji smo mi držali, iz stroja je zbog ranjavanja izbačeno sigurno oko pedeset ljudi.

A onda, 6. maja, u jutarnjim satima, otpočinje naš kontranapad. Iako se planiralo da se u prvom pokušaju te jake agresorske snage odbace i udalje koliko je moguće od naših položaja, naše jedinice postižu u borbama veliki uspjeh. Agresorske snage, iako brojne, bivaju razbijene i takve se, nekoordinirane od svoje komande, povlače brže nego što smo očekivali.

Na jednom dijelu pokušavaju pružiti otpor, međutim, bez lijevog i desnog boka ne uspijevaju zadržati naše jedinice. Brzo bivaju razbijeni i povlače se prema svojoj liniji. Na desnom dijelu linije u napadu napreduju elitne jedinice iz bataljona 242. muslimanske lahke brigade.

Odmah za njima, ne zaostajući, agresorske snage pritišću jedinice 241. sprečanske muslimanske lahke brigade “Gazije”. A onda, iznenada, nadomak četničkih rovova, strahovita eksplozija koja je zaljuljala šumu. Četnici su kao posljednju opciju odbrane aktivirali povezane mine usmjerenog dejstva i burad s eksplozivom. Na radiostanici čuli smo da je nekoliko naših teško ranjeno, a da ima i dosta lakših ranjenika. Naše snage u tim momentima dobijaju još veći moral, kreće se u totalni napad na posljednje četničko uporište na koti Visoka Glavica.

Ispred nas bila su dva dobro ukopana bunkera, iz kojih je osamdesetčetvorka neprestano tukla. Na tom su nas dijelu jednostavno pribili za zemlju. Nepovoljan teren, odnosno brisan prostor u šumi pred nama, nije nam davao mogućnosti da ih neutraliziramo. A onda je rahmetli Elvis Jahić s nitroglicerinkom pogodio prvi bunker. Odmah nakon toga krenuo je i na drugi. U momentu kad je ispalio projektil na bunker, iz tranšeje ga je pogodio rafal. Elvis je odmah podlegao ranama.

Posljednji od nekoliko četnika pokušali su dati otpor, ali je i to bilo bezuspješno. Naše jedinice već su im bile u tranšejama. Brzo se ovladalo zaposjednutom linijom, a malo poslije javili su nam da je skoro cijela linija u našem posjedu. Visoka Glavica (“kota 605”) bila je u potpunosti zauzeta.

S Visoke Glavice pucao je pogled na Drinu, udaljenu odatle samo sedam kilometar zračne linije. Bilo je to mjesto na kojem je Armija Republike Bosne i Hercegovine tada bila najbliža granici svoje zemlje. Bio je to dan kad su hrabri pripadnici Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine izgnali agresora s tog prostora. Bila je čast u to predvečerje 6. maja 1995. godine biti na “koti 605”.

 

 

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!