Četnici i ustaše iz naših sokaka

Iz zapadnog dijela Mostara protjerani partizani, u istočnom dijelu Mostara nema mjesta za branioce Bosne i Hercegovine od agresije, četnici ušli u Banju Luku, a na Sarajevo vika zbog Dede i Đede

Piše: Jakub SALKIĆ

Iako svako malo u žižu javnosti dođe tema imena gradskih ulica, zanimljivo je da se nazivi ulica problematiziraju gotovo isključivo u Sarajevu. Posljednji slučaj bila je Ulica Nusreta Šišića Dede, bivša Ulica Vojislava Kecmanovića Đede u sarajevskom naselju Koševsko Brdo. O uvredama koje je izrekao Damir Nikšić, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, sve se zna i nema potrebe spominjati.

Sarajevo jeste, kao glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine, na neki način ogledalo države. Važno je iz simboličkog aspekta pa su zato i teme poput naziva ulica češće u fokusu javnosti i medija nego u drugim gradovima.

Sudbina Bosne i Hercegovine takva je da se u njoj u posljednjih 150 godina promijenilo šest potpuno različitih državnih uređenja, od osmanske feudalne Bosne, preko austrougarske carevine, a zatim i jugoslavenske monarhije i njezine diktature, marionetske fašističke Nezavisne Države Hrvatske, do socijalističke Jugoslavije, koja se i preko naziva ulica obračunavala s prošlošću. Vrhunac je, kako je Stav ranije pisao, nastupio raspadom Jugoslavije, pa su na preimenovanja presudno utjecali agresija i pad komunističkog režima kao dva uporedna događaja. Čini se da je svako državno uređenje nastojalo da nazivima ulica pokaže da historija prije nije postojala. Možda je sada pravo vrijeme da realno sagledamo svoju prošlost i da svima koji su zaslužili, bez obzira na to u kojem su historijskom razdoblju živjeli, damo priznanje kakvo su zaslužili, a da ga oduzmemo onima koji su ga nepravedno dobili.

Najčešće zamjerke, pa i ova u vezi s Đedom i Dedom, odnose se na to da su partizani izgubili svoje ulice. Takve prozivke najčešće dolaze iz tzv. ljevičarskih krugova, uglavnom onih koji se kunu u antifašističku borbu, a koji su 1992. godine pobjegli da ne bi uzeli pušku u ruke, pa im sada smeta što ulice nose nazive po onima koji su izginuli za slobodu.

Prema istraživanju koje je Stav napravio 2016. godine, antifašistički pokret u sarajevskim ulicama bio je zastupljen sa 79 osoba, od čega je bilo 27 narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. Ekvivalent ovom zvanju bilo je za borce tokom agresije priznanje “Zlatni ljiljan”. Po njegovim nosiocima imena ulica dobile su 54 osobe. Osim njih, još jedan broj ulica dobio je ime po pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine poginulim između 1992. i 1995. godine, kao i po brigadama i događajima iz ovog razdoblja, baš kao što u Sarajevu desetak ulica i danas nosi naziv po događajima ili partizanskim vojnim formacijama iz Drugog svjetskog rata. Borci iz posljednjih dvaju ratova podjednako su zastupljeni u imenima sarajevskih ulica. Uz moguća minimalna odstupanja zbog eventualnih pogrešaka u dostupnim podacima, rezultati su pokazali da je u Sarajevu 2016. godine po borcima iz posljednjeg rata nazvano 77 ulica, dvije manje nego po antifašistima iz Drugog svjetskog rata.

No, svako ko kritizira imena ulica u Sarajevu treba izaći malo iz Sarajeva i vidjeti kakve nazive imaju ulice u gradovima u kojima su Hrvati i Srbi većina. Zašto niko ne kritizira Banju Luku ili Mostar?

U dijelu Mostara koji je pod kontrolom HDZ-a ostala su dvojica partizana: samo su Karlo Batko i Rudo Hrozniček zadržali svoje ulice u tom dijelu grada Mostara. Iako su partizani pobijedili u Drugom svjetskom ratu, u zapadnom dijelu Mostara ustaše su ih “potukle”. Sedam ulica nazvano je po ljudima i događajima iz Drugog svjetskog rata koji imaju veze s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH). Svoje ulice imaju Mile Budak, jedan od ideologa ustaškog pokreta i ministar u vladi NDH, Lorković i Vokić, također ministri u NDH, Rafael Boban, general HOS-a u NDH, Bariša Smoljan, Jure Francetić…

Šest ulica u Mostaru nazvano je po likovima i događajima iz posljednjeg rata. Jedna ulica imenovana je po Tvrtku Milošu, koji je poginuo 1992. godine kao pripadnik HVO-a, a poznat je i po tome što je robijao zbog optužbi da je pokušao atentat na Josipa Broza Tita, dok ostale ulice nose imena po događajima ili dijelovima HVO-a, poput 3. cimske bojne, Rodočkih branitelja itd.

Uvjerljivo najviše ulica nosi nazive koji nemaju veze s Mostarom, tačnije, tiču se povijesti Republike Hrvatske. Nema hrvatskog kneza ili kralja koji nema ulicu u Mostaru. Jedine dvije historijske ličnosti iz Bosne i Hercegovine koje imaju ulice u zapadnom dijelu Mostara jesu kralj Tvrtko i kraljica Katarina. A ima i nekoliko hajduka koji imaju svoje ulice u Mostaru. Uglavnom, šesnaest ulica nosi nazive po kraljevima, banovima i hajducima. Treba li spominjati da se nijedna ulica u ovom dijelu Mostara ne zove po nekom Bošnjaku?!

No, partizani čvrsto drže položaje na lijevoj obali Neretve, odnosno istočnom dijelu Mostara u kojem su Bošnjaci većina. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je to konačan broj partizana, pripadnika antifašističkog pokreta, odnosno svega što ima veze s antifašističkom borbom, ali takvih je ulica najmanje četrnaest u Mostaru, otprilike jednak broj muslimana i kršćana. Ima tu i nekoliko historijskih ličnosti i lokalnih naziva ulica. Ono što je interesantno, nema nijedne ulice u istočnom dijelu Mostara, ili je barem mi nismo uspjeli pronaći, koja nosi ime po osobi ili po bilo čemu vezanom za posljednju agresiju. Čak ni Midhat Hujdur Hujka nema svoju ulicu u Mostaru. (Ima barem na Ilidži, ako je to za utjehu.)

U Banjoj Luci partizani još nisu izgubili bitku, ali su četnici ušli u grad na Vrbasu. Od približno 400 ulica u Banjoj Luci, 53 ih nosi imena koja se vežu za antifašistički pokret, odnosno za Drugi svjetski rat. No, Ivo Lola Ribar, Vojislav Kecmanović Đedo, Savo Kovačević, Veselin Masleša i drugi istaknuti partizani dobili su društvo ljutih neprijatelja Dragiše Vasića, Rade Radića, Stevana Moljevića, Uroša Drenovića – sve pripadnika četničkog pokreta. Vjerovatno je jasno ko se okuplja u Pionirskoj, a ko u Ravnogorskoj ulici. Istina, mnogo je manje ulica koje nose imena koja imaju veze s četničkim pokretom – tek ih je deset.

Poslije ulica čija su imena vezana za antifašističku borbu, najbrojnija su imena ulica vezana za Prvi svjetski rat i balkanske ratove. Takvih je 33. Najčešće nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom. Recimo, u Banjoj Luci ulice nose imena Kajmakčalanska ili Kolubarska. Dobile su imena po bitkama koje nikakve veze nemaju s Bosnom i Hercegovinom, ali imaju sa Srbijom. Neke ulice nose imena po srpskim kraljevima, kraljicama, vojvodama… Nekoliko ulica nosi imena po pripadnicima “Mlade Bosne”, organizatorima sarajevskog atentata.

U Banjoj Luci 24 ulice imaju imena vezana za posljednji ratni period. Svoje ulice imaju Nikola Koljević, potpredsjednik Republike Srpske u ratnom periodu, Milan Tepić, major JNA poginuo u Bjelovaru, Jasmir Malčić, Franc Šubert i Goran Radulović Bimbo – pripadnici VRS-a, zatim pukovnik Milan Stevilović, Slobodan Dubočanin, poznat po pljački i zločinima u Kotor-Varoši, i drugi.

Nemali broj ulica u Banjoj Luci nose imena po likovima iz pripovijedaka, epskih pjesama, mitova… David Štrbac je, recimo, lik iz Kočićeve pripovijetke, kao i Relja Knežević i Simeon Đak. Od Zmijanja Rajko lik je iz epske pjesme – onaj što je zakasnio na Kosovski boj. Jug Bogdan također je u banjalučke ulice iskočio iz epske pjesme, a s njim i epski junak Srđa Zlopogleđa.

Nije malo iznenađenje to što je u Banjoj Luci jedna ulica dobila ime po Ljupku Račiću. Naime, Račić je bio pjesnik. 1993. godine, kada je srušena banjalučka džamija Ferhadija, imao je 32 godine. Bio je član SDS-a. Ostat će upamćen kao jedini Banjalučanin Srbin koji je javno osudio rušenje Ferhadije napisavši poemu-nekrolog o ovoj džamiji. Nedugo zatim, izvršio je samoubistvo.

Srbi su etnički očistili i imena ulica Banje Luke. “Preživjela” su tri naziva s muslimanskim imenima: Meša Selimović, Skender Kulenović (kao i njegova majka Knešpoljka) te Muhamed Mehmedbašić, velikosrpski revolucionar i član “Mlade Bosne”.

Kada se uzmu u obzir navedeni primjeri, Sarajevo među pobrojanim gradovima ponajmanje zaslužuje kritike i spočitavanja u pogledu sadašnjih naziva ulica i trgova.

PROČITAJTE I...

Činjenica je da su Bošnjaci i Albanci prevagnuli u korist nezavisnosti Crne Gore tokom referenduma o nezavisnosti održanog 2006. godine. Crnogorske vlasti, kažu naši sagovornici, i danas pamte taj potez i zalaganje muslimana za nezavisnost svoje zemlje, te je to jedan od glavnih razloga zašto muslimani u Crnoj Gori imaju veoma dobar odnos s vlastima, koje u velikoj mjeri podržavaju aktivnosti ove vjerske zajednice

Poštivati zaštićene vrijednosti u islamu, život, vjeru, slobodu, imetak, porodicu i čast, svakom muslimanu, pa i onome koji nosi vojničku uniformu, stroga je obaveza. Ljudski život Božiji je dar. Oduzeti ga nekome ili ga skrnaviti na bilo koji način, bez prijeke potrebe i nužde, u granicama propisanog i dozvoljenog, znači uzimati Božije prerogative u svoje ruke i urušavati savršeno Božije djelo. U tom smislu, svako djelovanje usmjereno protiv ovih vrijednosti je zabranjeno, a postojanje određenih sistema njihove zaštite nužno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!