fbpx

Četiri stoljeća od prijevoda Kur’ana: Kako su Evropljani vidjeli Poslanika

Stubbe je muslimanskog Poslanika opisao kao velikog reformatora koji se borio protiv praznovjerja i nelegitimne moći kršćanskog klera i nastojao se vratiti čistom monoteizmu. Stubbeov Muhamed religijski je reformator, voljeni i poštovani zakonodavac, vladar i mudrac. Stubbe postaje prvi evropski nemusliman koji je tako blistavo predstavio Poslanika, ali poput Alexandera i Thomasa Rossa, kad Stubbe piše o Muhamedu, on prije svega piše o engleskoj politici

Piše: Damir HADŽIĆ

U aprilu 1649. godine, samo tri mjeseca nakon što je pogubljen kralj i uspostavljen Commonwealth, objavljen je prvi engleski prijevod Kur’ana. Do tada anonimni prevodilac pod imenom Thomas Ross nije znao arapski: upotrijebio je prijevod Francuza Andréa du Ryera iz 1647. godine. Knjiga je izazvala nelagodu. Vlasti su uhapsile štampara, oduzele sve primjerke koje su našli i procesuirale sve osobe uključene u projekt.

Nekoliko je historičara pisalo o tom važnom trenutku u engleskoj historiji, poput Noela Malcolma, a Mordechai Feingold u svom eseju otkriva zanimljive detalje tog projekta. Dana 19. marta 1649. godine pukovnik Anthony Weldon upozorava Parlament kako će u narednih nekoliko dana biti objavljen prijevod Kur’ana na engleski. Očito zabrinuti, članovi Parlamenta naredili su praćenje Weldona, “tražeći štampariju u kojoj se štampa turski Alcoran” koji treba zaplijeniti i štampara uhapsiti. Ova se epizoda često navodi kao ilustracija cenzure u to doba, ali i kao pokazatelj predrasuda prema islamu. Isto tako, Kur’an je nazivan turskim Alcoranom.

Ono što su tražili bio je “Alcoran iz Mahometa”, prijevod Andréa du Ryerovog L’Alcoran de Mahomet translaté d’arabe en françois, objavljen u Parizu početkom 1647. godine. Njegov se Alcoran “prodaje ispod stola i to samo služi da mu podigne cijenu”. Primjeri Du Ryerova prijevoda kruže Francuskom i Holandijom. U Englesku stižu kada izvjesni Henry Oxenden posuđuje svoj primjerak “turskog Alcorana” izvjesnom Colbieju iz Patreksbournea 4. aprila 1647. godine. Potencijal za komercijalni uspjeh koji je dijelom motivirao Du Ryera uskoro je prepoznat i u Engleskoj. Do juna 1648. godine dovršen je prvi prijevod na engleski jezik, a šest mjeseci kasnije, 29. decembra 1648, bio je gotov i rukopis. Identitet prevodioca i urednika Thomasa Rossa otkriven je tokom istrage koja je uslijedila nakon hapšenja štampara. Prezime je potaknulo nagađanja da je Thomas jednostavno štamparska greška i da je umjesto tog imena trebalo stajati Alexander Ross.

Kako će kasnije biti utvrđeno, Thomas Ross predao je krajem decembra 1648. godine rukopis knjige Alcoran iz Mahometa knjižaru Johnu Stephensonu. Stephenson projekt predaje na štampanje Robertu Whiteu, koji je do tada već štampao džepna izdanja Biblije. Ništa ne sugerira da su Ross ili Stephenson ili White razmišljali o bilo čemu drugom osim o zaradi. Prijevod Kur’ana u kojem je opisan život Poslanika značio je dobru prodaju, pogotovo što su znali da su se slična izdanja dobro prodavala u Francuskoj i Holandiji. Ono što nisu mogli ni pretpostaviti jeste da će njihova knjiga biti iskorištena u oportunističke svrhe.

Parlament je 21. marta, dva dana nakon što je Weldon podnio molbu, obavijestio o hapšenju Roberta Whitea, od kojeg su oduzete sve kopije. Ipak, knjiga je objavljena krajem aprila, bez da je na njoj stajalo ime izdavača i štampara. Do 2. maja Engleska je znala da je objavljen “Alcoran na engleskom”. Projekt je bio potpuni komercijalni uspjeh i razmišljalo se čak i o drugom izdanju.

Kako bi umirili čitaoce i opravdali izlazak prijevoda, Alexander Ross piše tekst u kojem je svoje čitaoce pokušao uvjeriti da objavljivanje Kur’ana na engleski nije opasno. Nejasno je ko je od njega tražio taj tekst, da li neka parlamentarna komisija, njegov rođak Thomas Ross ili drugi koji su bili uključeni u projekt, ali su bili toliko oprezni da ne objave svoje ime. U središtu pisanja bila je tvrdnja da je prijevod Kur’ana štampan jer je to najučinkovitije sredstvo “raskrinkavanja velikog licemjera Muhammeda”, piše profesor John Tolan u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Lica Muhammeda: Zapadna percepcija proroka islama od srednjeg vijeka do danas.

Međutim, kasnije će se ispostaviti kako je taj članak bio zapravo obračun s tadašnjim vlastima u kojem je Poslanik bio iskorišten kao puko oruđe. Ross je napisao tekst u kojem je opravdao objavljivanje Kur’ana, dok u isto vrijeme implicitno kritizira vlasti Commonwealtha, koje su pokušale zaustaviti objavljivanje. Nema opasnosti, tvrdio je, da bi takav “bezobrazan i neskladan” tekst trebao zavesti Engleze više nego druge Evropljane na čije je jezike Kur’an već preveden. Zašto bi ga onda kromvelovske vlasti pokušale blokirati? Ross ih naravno nije mogao otvoreno kritizirati, ali im je u nekim tekstovima dao fine naznake onoga što misli o njima. On zapravo u svojim antimuslimanskim polemikama skriva svoje rojalističke kritike parlamentarizma.

Daje kratku, stereotipima ispunjenu i vrlo polemičku biografiju o “Mahometu”, siročetu čiji ga je daidža Abdal Mutalib prodao trgovcima robljem. Na kraju je pao u stege spletkara, redovnika koji ga je podučavao herezi, negirajući Sveto trojstvo. Ross tako piše da se “Muhamed, žarko želeći biti cijenjen prorok, povlači u pećine u osamu i počinje propovijedati ljudima. Bog ga je pokušao vratiti na pravi put šaljući mu epileptične napade, ali je on napade koristio tako što se pretvarao da su mu epileptični napadi posljedica prisutnosti anđela Gabrijela, što je izazvalo još veće poštovanje”.

U to doba ono što najviše zanima Rossa jeste “Mahometov” projekt političke revolucije pod krinkom religijske reforme. On tvrdi da je planirao postati kralj. U tom je smislu dopuštao poligamiju i obećavao nebesko prebivalište prepuno senzualnih užitaka. Prema tome, kaže Ross, “Mahomet” je uspio privući “brojnu, iako vulgarnu grupu ljudi”. Baš kao i Cromwell, bio je u iskušenju napisati Ross, ali to naravno nije uradio. Da je, ustvari, pisao o Cromwellovim parlamentarcima, a ne o “Mahometu”, postaje jasnije u narednim redovima. “Pod izgovorom reformacije religije stekao je mnogo sljedbenika.” Engleski revolucionari pozvali su na religijsku reformaciju (veća tolerancija i umanjivanje bogatstva i utjecaja anglikanske crkve). Mahomet čini isto: oslobađa svog roba Zeida u ime univerzalne slobode.

Taj su mamac zagrizli robovi iz svih krajeva Arabije koji su odustali od svog učitelja i pobjegli k njemu kao svom otkupitelju i prihvatili njegov zakon kao sredstvo svog spasenja. On ih je podijelio u čete i poslao da pljačkaju karavane trgovaca koji su putovali kroz pustinju. Na taj je način uvećavao svoje bogatstvo i uvećavao broj onih koji su bježali ka njemu. Prema Rossovim riječima, Mahomet je raskalašen i revolucionar: on je, zapravo, Cromwell, ali Ross to ne smije otvoreno reći ni napisati jer bi istog trena bio uhapšen, što se i desilo 1654. godine, kada je bio osumnjičen za izdaju (u aferi koja nema veze s njegovim prijevodom Kur’ana). Kasnije je pušten na slobodu uz kauciju i otišao je u Köln u izgnanstvo.

Ostali rojalistički pisci također su uspoređivali Cromwella s Muhamedom poput Lancelota Addisona 1678. godine. Rojalisti i parlamentarci međusobno su se vrijeđali poredivši jedni druge s Muhamedom, baš kao što su to radili katolici i protestanti početkom 16. stoljeća. Ipak, s vremenom je takva polemika prestala. Na to je dobrano utjecala religiozna tolerancija Osmanskog carstva koja je postala za neke Engleze uzor. Ipak, nijedan od autora još uvijek ne prikazuje poslanika Muhameda kao pozitivnu figuru.

Niko to ne radi sve dok Henry Stubbe nije 1671. napisao svoj rad Original & progress of Mahometanism. Stubbe je Poslanika opisao kao velikog reformatora koji se borio protiv praznovjerja i nelegitimne moći kršćanskog klera i nastojao se vratiti čistom monoteizmu. Stubbeov Muhamed religijski je reformator, voljeni i poštovani zakonodavac, vladar i mudrac. Stubbe postaje prvi evropski nemusliman koji je tako blistavo predstavio Poslanika.

Stubbe je napisao prvi tekst u Engleskoj koji je pozitivno dokumentirao život poslanika Muhameda, slavio Kur’an kao božansku objavu i hvalio muslimansku toleranciju kršćana, rušeći tako dugo naslijeđe predrasuda i neprijateljstava.

Poput Alexandera i Thomasa Rossa, kad Stubbe piše o Muhamedu, on prije svega piše o engleskoj politici. Stubbe je bio prijatelj i štovatelj Thomasa Hobbesa, s kojim se često dopisivao: Stubbe je 1650. godine radio na latinskom prijevodu Hobbesovog Levijatana. Njegov Muhamed dobro se uklapa u model dobroćudnog monarha Levijatana.

Stubbeov Muhamed hobezijski je monarh koji se vraća jednostavnom obliku prirodnog monoteizma u skladu s religijom primitivnih kršćana. Stubbeov rad nije samo akademska vježba u historiji religije; to je polemičko djelo usmjereno na anglikansku crkvu i monarhiju. Poput Muhameda, i kralj bi trebao oduzeti svećenicima njihovu moć i zabraniti praznovjerno učenje, vraćajući se jednostavnom, racionalnom monoteizmu ranih kršćana. Drugim riječima, Karlo II trebao bi postati novi Muhamed.

U Engleskoj u 17. stoljeću razgovor o islamu, a posebno o Muhamedu, bio je način kritiziranja moćnika, kralja, crkve ili Commonwealtha, kada nisu bile moguće izravnije kritike. Jedna od posljedica ove retoričke upotrebe islama bila je to da Muhamed više nije daleki, strani lik, Muhamed je postao poznat reformator kojem se ili divite ili ga prezirete. U sljedećem stoljeću francuski su autori koristili Poslanika na sličan način, oslikavajući ga kao antikleričkog junaka, on je primjer prosvijetljenim evropskim monarsima koji bi trebali ukinuti privilegije katoličkog svećenstva.

Prezir prema islamu bila je tradicija u Francuskoj koja je dosezala daleko u francusku historiju, još prije vremena Voltairea i Diderota. Najstarija evropska karikatura Muhameda bila je ilustracija djela Petra Plemenitog, opata iz 12. stoljeća iz Burgundije. U kršćanskom učenju islam je bio monstruozna izopačenost ne samo hereza nego suma svih krivovjerja. Muhamed je bio “odabrani učenik đavola”. Karikatura koja je pratila Petrov tekst prikazala ga je kao monstruozni spoj čovjeka i zvijeri, kao krivovjerca, šarlatana koji je uspio iskrivljujući istine kršćanstva prema svojim ciljevima.

U Tolanovoj knjizi stoji da je tadašnja osuda islama kao hereze proizašla iz saracenskih vjerovanja. U početku se pretpostavljalo da su muslimani pagani poput Vikinga. “Kada su na sjeveru Evrope u 11. i 12. stoljeću čuli za ime muslimanskog proroka, često su zamišljali da taj ‘Mahomet’ mora biti saracenski bog.” Izraz “Mahommet” označavao je “idola” tokom cijelog srednjeg stoljeća.

Sve to, naravno, govori mnogo više o srednjovjekovnom kršćanstvu nego o samom Muhamedu. U Tolanovom istraživanju “zapadnjačka percepcija islamskog proroka od srednjeg vijeka do danas” služi kao pokazatelj ne evolucije islama već evolucije zapadnjaka. Neizbježno je da je prevladavajući dojam bio pomiješani strah i odbojnost prema civilizaciji koja je od Španije do Balkana bila kontrapunkt kršćanima Evrope. Muhamed je u srednjem vijeku imao nekoliko lica, bio je napravljen od zlata štovanog u Jerusalemu, bio je neko ko ismijava svoje lahkovjerne sljedbenike, neko ko je epileptičan, neko koga su tadašnji autoriteti nazivali “groznim”.

Tadašnji autori, kada pišu o Muhamedu, pišu tako da se obračunavaju sa svojim tadašnjim protivnicima. Peter Venerable osuđuje Muhameda, a ustvari se bori protiv širenja krivovjerja u samom kršćanstvu. Voltaireova osuda Muhameda bila je usmjerena, uglavnom, ne na islam već na njegovu Katoličku crkvu. Muhamed je poslužio kao sredstvo evropskim intelektualcima. Ipak, nakon Stubbea, pojavljuje se mnoštvo prosvjetitelja koji oduševljeno razmatraju život Poslanika koji je prezirao metafizičke složenosti kršćanske teologije i čitav taj aparat svećeništva. Čak je i Voltaire pred kraj svog života bio spreman priznati Muhameda kao najbriljantnijeg utemeljitelja sekte koji je ikad živio.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako spasiti domaći turizam? Možda nije dovoljno za spas, ali vrijeme je da svi pokažemo dozu solidarnosti prema turističkim radnicima u Bosni i Hercegovini i da ove godine odmore provedemo u vlastitoj zemlji. Imamo kvalitetnih turističkih destinacija, ljepota od kojih zastaje dah, mnogo toga što smo trebali posjetiti i vidjeti, a još nismo. Vrijeme je da to učinimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!