fbpx

Četiri decenije bez dana odmora i bolovanja

Dokaz da priča o tradicionalnim zanatima još diše u njedrima visočke čaršije jeste primjer obućara koji i danas ručno izrađuje kožne mestve i čuva divne primjerke opančarskih kalupa. Ono što je također ostalo isto jeste ljubav prema ovom poslu i želja za očuvanjem onoga što je dio nas već stoljećima. Ta ljubav kod Ibrahima Buluta traje već više od 50 godina

 

 

Piše: Dženana ARNAUTOVIĆ

Visoko je prepoznatljivo kao jedno od rijetkih mjesta u Bosni i Hercegovini u kojem se još baštini kožarski zanat. Bosanskohercegovački historičar Hamdija Kreševljaković zapisao je da je “od davnih davnina poznat u Sarajevu visočki đon, ćusele, bijela mješina i sahtijan. Lijep niz godina prave se ovdje poznati visočki opanci”. Dolazilo se u Visoko kupiti opanke i firale, ćilime i ponjave, bensilahe i bisage, torbe i zobnice. Etnolog i etnograf Milenko Filipović u knjizi Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji bilježi da je “varoš Visoko prava zanatska varoš jer velika većina stanovništva živi od zanatskog rada. Ne uzimajući u obzir zanate koji služe općim potrebama (mesari, pekari, berberi, obućari i dr.), u Visokom su se razvili u vezi sa stočarstvom u okolini neki zanati koji prelaze potrebe varoši i predela. Proizvodi tih zanata izvoze se na daleko.”

Kontinuirani razvoj obrade i prerade kože moguće je pratiti od vremena kada Osmanlije dolaze na naše prostore. Ovo je i period u kojem ovaj obrt doživljava svoj procvat. Razvijaju se brojni zanati koji su u osnovi imali obradu i preradu kože, te izradu predmeta od kože. Zanatlije su svojim znanjem i vještinama građanima pružali niz usluga neophodnih za život. Najprije se razvija tabački zanat. Tabaci su zanatlije koji se bave štavljenjem kože. Njihove radionice zovu se tabhane. Već u 17. stoljeću tabački rad u Visokom postaje primjer razvijenog zanata sa samostalnom esnafskom organizacijom u okviru tabačkog odžaka s pirnamom – pisanim statutom. Imali su svoj bajrak s dva tuga, što je jedan od dokaza da je ovaj zanat imao izuzetno brojno članstvo. Uspon tabačkog zanata omogućio je razvoj drugih zanata koji su svoj rad temeljili na izradi proizvoda od kože, ali isto tako i od materijala koji je ostajao nakon obrade sirove kože. To su sarački, opančarski, ćebedžijski, obućarski i ćurčijski zanat. Sarači, koji s vremenom postaju jedni od najbrojnijih zanatlija, izrađivali su kaiše, bisage, sedla, čante, uzde, uzengije, pasove i šarpelje. Opančari su izrađivali čuvene crvene visočke opanke i šabačke opanke. Opanci su izrađivani potpuno ručno – šivanjem bez upotrebe ljepila. Ćebedžije su pravile ćebadi, vreće, pokrovce i konjske kolane. Obućari nisu pravili samo opanke nego i tomake, nanule i čizme.

O brojnosti visočkih zanatlija koji su se bavili preradom kože svjedoči i džamija Tabačica, koju su sagradili upravo zanatlije tabaci za potrebe obavljanja molitve. Džamija je izgrađena na lijevoj obali rijeke Fojnice, na nekadašnjoj periferiji visočke čaršije uz staru tabhanu. Pretpostavlja se da je to bilo u prvoj polovini 17. stoljeća. Za gradnju džamije vezuju se dvije priče koje su se zadržale u narodnom kazivanju. U prvoj se navodi da su džamiju sagradili tabaci po vlastitom nahođenju jer nisu željeli da neugodni miris zbog rada s kožom smeta drugim džematlijama u džamijama, te su sebi sagradili jednu. Druga priča također kaže da su džamiju sagradili tabaci, koji su, zbog privilegiranog posla koji su obavljali, bili oslobođeni plaćanja poreza, ali su zauzvrat trebali podsticati na širenje vjere. Upravo iz ovog razloga odlučili su sagraditi džamiju.

Danas nema mnogo zanatlija koji ručno i po tradicionalnoj recepturi obrađuju kožu i izrađuju proizvode od kože. U Visokom ih je ostalo tek nekoliko, a ne tako davno bilo ih je tridesetak. Isto tako, sve je manje onih koji se zanimaju za ovaj zanat i onih željnih da ga izuče i nauče. Tradicionalni način prerade kože zadržao se sve do kraja Drugog svjetskog rata, što je označilo prelazak na modernu fabričku proizvodnju. Čini se potrebnim spomenuti da je Visoko ponosni vlasnik jedine sačuvane tabačke stupe na Balkanu. Ovaj je model konzerviran, sačuvan od daljnjeg propadanja i postavljen u centru grada.

Ipak, dokaz da ova priča o tradicionalnim zanatima još uvijek diše u njedrima visočke čaršije jeste primjer obućara koji i danas ručno izrađuje kožne mestve i čuva divne primjerke opančarskih kalupa. Ono što je također ostalo isto jeste ljubav prema ovom poslu i želja za očuvanjem onoga što je dio nas već stoljećima. Ta ljubav traje već više od 50 godina. U visočkoj Jaliji, idući desnom stranom ulice, na broju 13 nalazi se obućarska radnja Ibrahima Buluta, koja je danas jedna od malobrojnih primjeraka koji ukazuju na dugogodišnju visočku tradiciju bavljenja kožom. Inače, Jalija se u Visokom prostirala od sebilja duž čaršije desnom obalom rijeka Fojnice i Bosne, i to od džamije visočkih tabaka i tabhane prema musali podignutoj nizvodno oko 500-600 metara. Bila je poprilično udaljena od srednjovjekovnog podgrađa – Podvisoki, kao i od same varoši – trgovišta. Riječ jalija počinje se koristiti u osmanskom periodu i još je itekako u upotrebi. Abdulah Škaljić u Rječniku turcizama srpskohrvatskog jezika navodi kako jalija, imenica ženskog roda, označava pust, tj. prazan prostor uz riječnu ili morsku obalu, poveće prazno mjesto na periferiji grada, ledinu, polje, obalu. Vodi porijeklo od grčke riječi yealos i turske riječi yalı, koje znače isto – obala.

Ibrahimova obućarska radionica smještena je između radnje bijele tehnike i stambene zgrade. Prepuna je proizvoda od kože, kalufa za izradu obuće te brojnih cipela koje treba popraviti. Na lijevoj strani izloga u donjem dijelu stoji natpis šarenim slovima: Popravi stare dobre cipele. Nekoliko crnih kožnih kaiševa okačeno je na izlog. Neizostavan je miris ljepila i kože koji se širi ulicom. Zbog toga je svakom prolazniku jasno šta se tu pravi.

Obućarsku radnju otvorio je 2000. godine: “Išlo je: ‘Eto, meni ovo popravi’; ‘Meni ovo zalijepi’. Dolazilo se, a dolazi i sad, ali je svaki dan sve manje posla. Danas se od ovoga ne bi moglo živjeti.” Za obućarski posao potrebne su ruke i dobra volja. Preciznost, strpljenje i ljubav prema zanatu ključ su za uspješnost u radu.

Posljednjih dvadeset godina obućar Bulut svaki svoj dan provede u ovoj radionici popravljajući cipele i praveći mestve. Jedini je visočki obućar koji ručno izrađuje kožne mestve u svojoj radionici. Rođen je u Goduši, malom selu u blizini Visokog, 1952. godine. Obućarskim poslom bavi se od aprila 1973. Radio je u visočkoj kožari (KTK), nekadašnjem gigantu, gdje je izučio zanat. Kaže da mu je “tamo bila prva fešta”: “Tamo sam naučio sve što znam.” Svakako da zanat nije bilo lahko naučiti, potrebno je dobro savladati majstorske vještine. U kožari je, ponosno ističe, radio 40 godina i 28 dana. Nakon toga, otvorio je svoju radnju. Radnju je dobio na peškeš od prijatelja kojem je pomogao dok je bio bolestan. Svojim zanatom i umijećem dvjema kćerkama omogućio je kvalitetno obrazovanje. Nikada u svom radnom vijeku nije imao dan odmora niti je bio na bolovanju. Zanat je izučavao i kod brojnih majstora, šustera, od kojih je učio kako biti najbolji u svom poslu. “Imao sam ja još majstora s kojim sam učio i družio se, vrhunskih majstora. Imao sam jednog majstora u Sarajevu i s njim i kahvu pio, mnogo puta i sjedili i razgovarali. On je u Češkoj završio tehničku školu u onom vijeku. Dugih 65 godina pravio je ženske cipele u Sarajevu. Jedan stariji majstor, još je živ, donio mi je cipele da mu popravim, a i on je bio obućar, ali je prestao raditi zbog starosti. Kaže: ‘Ako ove cipele popraviš, majstor si.’ Ja mu kažem da je najmanji problem te cipele popraviti. Kaže: ‘Ja sam ostario radeći. Babo mi je bio šuster i uz njega sam radio i on radio toliko, ali ja ovo ne znam zalijepiti. Ja njemu zalijepio cipele i odnio mu kući. ‘Pa kako si zalijepio?’, pita me. ‘Pa, eto, zalijepio sam kako sam zalijepio. Šta tebe briga?! Ti si meni rek’o nagradu dati ako zalijepim.’ Stvarno me nagradio, jer, kaže, on to ne bi znao popraviti”, priča Ibrahim Bulut.

U Ibrahimovoj obućarskoj radionici popravljaju se cipele, ručno izrađuju mestve i kaiševi kojih nikad nema više od pet ili šest. “Uvrh glave imam 10 kaiševa. Kad ih ima toliko, onda je to baš puno, obogatio sam se malo.” Usput napravi i poneki tronožac. Sve se ručno radi. Jedina mašina koju ponekad iskoristi jeste šivaća: “To je posao koji se mora raditi ručno, ne može mašinski”, uvjerava nas. U svojoj radionici Ibrahim čuva i opančarski kaluf star oko 200 godina, što je u današnja vremena rijetkost ne samo za visočku čaršiju nego i za cijelu zemlju. To je i lijevi i desni opančarski kaluf. Dakle, jedan kaluf je za oba stopala. Tako su se pravili stari opanci. “Kad se opanak završi, onda se postavi šnala na lijevu i desnu stranu, a opanak je isti, nema nikakve razlike”, objašnjava Ibrahim.

Više puta napomenuo je da je njegova specijalnost izrada mestvi. Pravi prave kožne mestve za žene i muškarce. “Kod mene nisu one turske bez postave.” Ženske su mestve bogatije izrade s više detalja, “za gizde”, dok su za muškarce obične mestve “jer se muškarci ne gizdaju. Njima je nagizdat se čim se obuju. Čim obuče mestve, odmah se nagizd’o.” Skoro cijeli posao izrađivanja mestvi odradi sam. Sam sve nakalupi, namaže i iskroji, dok proces šivenja mestvi prepusti ženi koja je 40 godina šila u kožari. Kako Ibrahim kaže, ona je bila među 10 najboljih jugoslavenskih fabričkih šnajderica. Hvaleći njen rad i trud, ističe da u njenom radu nema nijednog promašenog uboda. S osmijehom se Ibrahim prisjeća zgode koja mu se desila jedne prilike u radionici: “Jednom dođe meni jedna žena. Ja ne znam odakle je ona, ali bogata žena mislim, skromna onako, ali bogata. Pita: ‘Imaš li mestve boje ljubičice?’ ‘Gospođo, nemam, nikad to niko nije ni tražio niti sam vidio to’, rekoh, ‘ali mogu se sašiti. Ja imam kožu.’ Stvarno, imam ja kože, dvije-tri kože imao ja slične boje. Kaže: hoću taj i taj broj i da se sašiju. Pita za koliko mogu biti gotove. Mogu biti za tri dana jer imam ja i posao. Onda sam radio još u kožari, nisam bio u penziji. I ja njoj sašijem i dođe ona. Pitam: ‘Što će ti ova boja?’ Kaže ona: ‘Ibrahime, ja imam pare, idem po tim manifestacijama islamskim i volim se nagizdati. Imam ja’, kaže, ‘troje-četvere mestve u kući, ali hoću da imam i te kad se sredim. Hoću da sam nagizdana i gotovo.’ I stvarno sam joj napravio mestve boje ljubičice. U toj boji sam napravio i još nekoliko na poklon.”

U posljednje vrijeme Ibrahim Bulut najviše popravlja cipele jer su, pojašnjava, “nikakve današnje cipele”. “Ne proizvodi se više kao ranije, ide brizgani program, on nema ništa pod đonom. Kad pukne, baci. Nema temelja. Kad hoćeš kuću praviti, napraviš, ukopaš fundament, onda napraviš suteren i ideš dalje sa suterena. E, tako ti je i ovo. Ako ima suteren, to je malo bolja cipela, ali ako nema, ako je platno zalijepljeno, čim pukne, baci. Ne možeš čovjeku objasniti da se to ne može popraviti. Evo tebi kanta ljepila pa zalijepi”, kaže Ibrahim. Mušterije najviše donose patike koje “veš-mašina sažvače, pa onda donesu da Ibro popravi”.

Svakako da obim posla nije kao ranije, ali to još nije dovoljan razlog da zatvori radionicu. Nedostajale bi mu mušterije i koža. “Sad ja ne mogu ni bez ovog posla jer je ljepilo tebi u duši. I ti dođeš i namirišeš. Svi šusteri dođu samo da malko pomirišu ovdje. Ovo se nekome čuje, a nama miriše. Kada bih ponovo počeo ispočetka, opet bih ovo radio jer ne bih znao ništa drugo ni raditi.”

Mnogi od starih zanata koji su nastali i razvijali se u našim krajevima već su izumrli, dok drugi polahko nestaju. Savremeni način života i tehnološki razvoj potiskuju zanatstvo te kod ljudi nestaje potrebe za korištenjem stvari koje proizvedu zanatlije. Opet, ako i ima potrebe za tim stvarima, onda se koriste, prije svega, zbog prihvatljivije cijene, oni predmeti koji su proizvedeni na moderan način, ali ne iste kvalitete. Tako se zanati potiskuju, tiho i polagano, rijetko se o njima piše, mladi naraštaji ne uče o njima, a tek se nekolicina podučava zanatstvu. Stotinama godina Visočani su prerađivali kožu i ponosito pokazivali svoje proizvode nadaleko poznate. Ibrahim Bulut podijelio je s nama lijepu priču koju mnogi ne znaju. Spremno je pokazao materijal, proizvode, kaluf i alat te ukazao na vrijednost i kvalitet domaćeg ručnog rada. Neka bude uzor da su ljubav i rad ogromne životne vodilje. Zanat i zanatske vještine nematerijalno su blago i kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Podignimo svijest o baštini lokalne zajednice, proširimo krug znanja o starim zanatima i na taj način ostvarimo utjecaj na njihovo očuvanje.

 

PROČITAJTE I...

Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!