fbpx

Čestitošću, radom i učenjem može se mnogo postići u životu

Mnogi će kao iz topa ustvrditi da se u nakaradnim datostima vremena u kojem jesmo čestitošću ne može napraviti ništa, a kamoli mnogo. Pritom će se obavezno pozvati na “stara dobra vremena” kad je sve bilo mnogo bolje, a čestitost na skali moralnih vrednota kotirala visoko i bila poštovana

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Čitam ovih dana, ne bez čitateljske naslade, sjajnu knjigu Geometrija srca autora Omera Mešića, poznatog i uvaženog profesora fizike iz Tuzle. Knjiga izmiče žanrovskim određenjima, što, opet, dosta govori o spisateljskom umijeću Mešićevom, i može se sasvim legitimno iščitavati i percipirati kao porodična hronika, zbirka kratkih priča ili labavo strukturirani roman svojevrsnog kaleidoskopskog tipa.

Autor je u svoj tekst, umješno i nenametljivo, unio i šest memoarskih zapisa svog oca, Ahmeda ef. Mešića, profesora orijentalnih jezika, kadije – šerijatskog pravnika, islamskog teologa, mesnevihana i duhovnog učitelja. Evo jednog od njih, a navodim ga s dobrim razlogom: “Po svršetku mekteba, upisali su me u tzv. ruždiju u Tuzli. To je bila II dječačka osnovna škola za muslimansku djecu. Upisan sam 1924. godine, a završio 1928. Ta škola se nalazila na staroj pijaci i njena zgrada još postoji kao stambena zgrada. Škola je, dakle, bila u Tuzli, a mi stanovali na Kozari u Lipnici. To je udaljenost od 6 do 7 km, ili 1,5 do 2 sata hoda, i to sve uz brdo niz brdo, kroz šume i preko njiva ili slabim seoskim putevima.

To je meni valjalo preći svakim radnim danom od kuće do škole i nazad. Ljeti, kad je dan dug i kada je suho te nema blata, moglo se i podnijeti, ali zimi, kada je dan kratak, a nastava počinje od 8 i traje do 4 popodne (određeno po gradskoj djeci, jer seljančadi je bilo malo u školi), valjalo je ići po snijegu i blatu. Zbog toga me je prve godine otac morao pratiti do u Molušku Rijeku, dok nije svanulo, pa bi on kroz Matanoviće išao u Rasovac na posao. Otac me pratio jer me je jednog dana ugrizao pas Marka Divkovića zvanog Sirovica u Moluškoj Rijeci.

Ja sam bio prvo dijete iz muslimanske Lipnice koje je upisano u osnovnu školu, jer do tada niko nije išao u takvu školu. U drugoj godini u I razred su se upisali još i Himzo Alić iz Karagića i Ramo Malkočević iz Malkoča, pa je bilo običnije i slobodnije jer sam imao društvo. Ovo hodanje svaki dan trajalo je, dakle, 4 godine i dobro se sjećam da su me ponekada noću boljele cjevanice, kosti ispod koljena, što je valjda bilo posljedica umora, jer, kad je to moje pješačenje prestalo, prestali su i bolovi.

Moja mlađa braća, kako su dospijevali za osnovnu školu, tako su i upisivana, pa su i oni morali podnijeti sve ono što sam i ja ukratko opisao, jer su i oni išli u školu u Bukinju ili Kreku ili Tuzlu, što je uglavnom ista udaljenost i pod istim uvjetima. Ovakvih sjećanja bi se moglo još navesti, kao što je igranje lopte na Pazaru dok ne smrkne, pa onda kući, a zatim batine zbog kašnjenja i slično, ali to je sve bilo i prošlo. Izdržalo se nekako.

Ja se ne stidim da kažem da sam potekao iz jedne siromašne seljačke porodice, bez dovoljno sredstava za školovanje i spremanja za život, pa da sam, ipak, Božijom voljom i pomoću dobrih ljudi i svojim dobrim učenjem i vladanjem uspio da ostvarim dobar uspjeh i dobar ugled kod ljudi.

Sve ovo navodim zato da bi moja djeca i njihova djeca i njihove djece djeca vidjela i naučila da se čestitošću, radom i učenjem može, ipak, mnogo postići u životu.”

Tako, eto, zbori mudri Ahmed ef. Mešić. Iz citiranog teksta izdvajaju se tri riječi, po mom mišljenju ključne: čestitost, rad i učenje. Mnogi će kao iz topa ustvrditi da se u nakaradnim datostima vremena u kojem jesmo čestitošću ne može napraviti ništa, a kamoli mnogo. Pritom će se obavezno pozvati na “stara dobra vremena” kad je sve bilo mnogo bolje, a čestitost na skali moralnih vrednota kotirala visoko i bila poštovana. Navest će i brojne primjere u prilog takvoj tvrdnji, a ni primjera vlastite čestitosti neće usfaliti. A potom će, bez imalo zazora, jer, zaboga, takvo je vrijeme i tako se mora, zaposliti dijete preko štele, podmititi bilo koga za bilo kakvu uslugu ili potrebu, prisvojiti nešto što im ne pripada…

Slično ili identično stvari stoje i s radom i učenjem, ali ne bih načinjao tu priču, ogromna je.

Helem, osim što je riječ o tugaljivom nesuglasju, zagovornici i istodobno destruktori čestitosti ne mogu ili ne žele shvatiti da je čestitost iskonska, fiksna etička kategorija, da egzistira u svakom vremenu i svakom socio-političkom ozračju i da bez čestitosti ovih nekoliko poklonjenih nam sati iluzije koja se životom zove ne bi imali ama baš nikakvog smisla.

Uvjeren sam da je dobri i mudri Ahmed ef. Mešić upravo na to htio ukazati.

 

PROČITAJTE I...

Primarni islamski pozdrav nekoliko smo puta kratili i konačno ga stesali na finalnu i najkraću moguću varijantu. “Selamun alejkum!” kur’anska je verzija našeg pozdrava, ponovljena nekoliko puta u svetoj knjizi islama. Postepeno smo to doveli do “selamalek” i konačno sveli samo na “selam”, što je još uvijek ispravno, pa i u Kur’anu spomenuto, ali mnogo kraće od izvornog oblika. Na društvenim ćemo mrežama često naići na pisanu varijantu “sellam”, što je neispravno (piše se s jednim l), ili na još stesaniju varijantu “slm”

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!