fbpx

ČEKAONICA S POGLEDOM NA SNIJEG

Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je iščekivanje smrti... – Eutanazijske priče? – Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto nečim izlišnim, nečim što ne postoji

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Sjedio sam na jednoj od klupa u bolničkoj čekaonici prije zakazanog pregleda. Neko od mojih predao je dokumente i sad sam čekao da me prozovu.

Ljudi su ulazili i izlazili. Neki su otresali snijeg sa svoje odjeće.

Zaista, kroz veliko staklo vidjelo se kako rominja. Krupan. Čist. Pahulje su ličile na behar neke nepoznate ledene voćke.

Najednom se iz hodnika pojavi mladi čovjek u bijeloj jakni pripijenoj uz tijelo koja je isticala moćni torzo. Očito nije prestao vježbati. Odmah sam ga prepoznao. I on mene. Zastao je na putu ka vratima i ljubazno se nasmiješio.

– Dugo Vas nisam vidio.

– Kako ste? Zar…

– Nisam pacijent. Ništa takvo.

– Zato ja ispunjavam vrijeme za nekoliko pacijenata. I to ne samo u čekaonici…

Nasmiješio se.

– Tu mi je zaposlena prijateljica. Pošao sam da je obiđem…

Bio je to Pačariz. Sadik Pačariz.

– Ko zna zašto, pomislio sam da je u pitanju neki slučaj. Bolnički slučaj.

– Znam da ste pomislili na to. Sa smrtnim ishodom?

– Razmišljanje nije doprlo do tog. Bio je to samo osjećaj.

– Naravno. Ovdje je u pitanju porodična stvar. Uostalom, to se nikad ne zna.

 

– Zaista me se sjećate?

– Kako ne. Istražitelj koji voli čitati. I Profesor mi je mnogo pričao…

– Pokopali smo ga.

– Znam. Nisam mogao doći… Vidiš i sam…

– Vidim i znam.

– Sad se žuriš?

– Ne baš toliko.

– Onda sjedi trenutak-dva kraj mene. I govori mi ti, kao i ja tebi. Profesor mi je jedanput pričao da si sa zanimanjem čitao i neke moje knjige i druge tekstove.

– Razgovarali smo o tom. O pričama, romanima, čak i jednom ogledu. Međutim, nikad mu nisam kazao, a tebi pogotovo, najzanimljivija mi je bila jedna pjesma.

Zaista sam se iznenadio.

– Bila mi je impresivna.

– Nisam sposoban u ovom trenutku…

– Nije ni važno. Odmah ću vam je otkriti: Oči zatvorskog čuvara.

Zamislih se. Kako se sve samo složilo. I koliko je stvari bilo potrebno da bi se to dogodilo. Gledao sam ga s razumijevanjem.

– Zaista. Pjesme su sublimne.

 

– Ipak, romanu je prirođenija istraga. Tako je valjda od antičkih romana do danas.

– Otkako je Umberto Eco napisao Ime ruže, nastala je poplava romana koji se događaju u srednjovjekovlju ili nekim drugim starim vremenima i osnova im je detekcija kako bi ispričali ono što žele ispričati. I neki naši pisci to su zdušno prihvatili. Profesor je to osjećao kao tjeskobu.

– Nije to Ecov izum. On je priči dodao svoju erudiciju i poseban smisao za humor. To je valjda roman učinilo tako privlačnim.

– I oduševljavalo Profesora. Ponekad mi je nadugo i naširoko objašnjavao porijeklo nekih imena. I stalno se smijao.

– Nimalo se ne čudim. I on je bio znalac.

– Ni film nije iznevjerio knjigu.

– Kinoteka i biblioteka su povezane. Dio su iste porodice.

– Ljudskog iskustva.

– Naravno.

– Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je iščekivanje smrti

– Eutanazijske priče?

– Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi, lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto nečim izlišnim, nečim što ne postoji.

– Znam bar dvije takve priče. Jednu je napisao začudo naš pisac. Vrhunski. Ipak sam se začudio, jer sam to znao odranije.

– Znam o čemu govoriš. Znao sam i ja.

– Nedavno sam pročitao jednu priču, nije tvoja, ali me je podsjetila na tebe.

– Možeš li mi kazati nešto više?

– Do u detalje. Mislim da mi ju je Profesor nekad spominjao, ali tek sam sad shvatio šta je zapravo mislio. Što se kaže, njen mi je naslov navrh jezika, ali opet nekako skriven.

– Da, priče i jesu neka vrsta podsjetnika.

– Svi mi živimo u nekoj priči iako toga nismo svjesni, čak i kad nas neki dijelovi neodoljivo podsjećaju na ono što smo sami doživjeli.

Onda su me prozvali.

Sadik je ustao, pružio mi ruku i iščeznuo kroz vrata. Njegova je jakna za trenutak bila posve neprepoznatljiva u gustim pahuljama. Potom se izgubila.

Snijeg je i dalje spokojno padao. Kao da ništa od svih razgovora u čekaonici nije čuo.

Ili ga nisu ni dotakli.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!