fbpx

Budućnost je počela

Značajno je u kontekstu krize izazvane pandemijom razlučiti nekoliko stvari, a na osnovu zadatog teorijskog okvira, i postaviti suštinsko pitanje: Da li pandemija kojoj svjedočimo na početku 2020. godine posjeduje snagu tog izuzetnog događaja kojim će čovječanstvo krenuti novim putem

Piše: Admir MULAOSMANOVIĆ

Nemam namjeru ovim tekstom projicirati ili zagovarati određeno stajalište. Cilj mi je dati čitaocu ideju za razmišljanje kroz osvrt na trenutna događanja prouzrokovana pandemijom. S druge strane, postoje biblioteke i hiljade knjiga koje su se bavile pitanjima društvene promjene i snage određenog događaja kojim je promjena inicirana. Ovo je, dakle, jedan skromni nacrt i prilog razumijevanju naše stvarnosti.

Razlog svim ovim reakcijama sasvim je prost. Gledamo u oči uspostavi novog svijeta i nastojimo dokučiti kuda se, zapravo, krećemo. Samo razmišljam, a razmišljanje nastojim učiniti jasnijim prihvatanjem neumitnosti rezultata procesâ drugačijeg trajanja i različite kvalitete. U tom smislu je bitno razaznati i ovu mnogostrukost vremena, odnosno različitost ritmova historijskih struktura. U ovom se pristupu da naslutiti postojanje bezbroj nivoa historije koji se prožimaju unutar jedne opće cjeline koja ima početak i kraj, a to je vrijeme prvih (prapočelo) i vrijeme posljednjih (eshatološki preludij). Kada ovo kažem, onda se mogu prepoznati kao brodelijanac, što najvjerovatnije i jesam. Na kraju je Braudelov strukturalizam predugo utjecao i još uvijek utječe na moj doživljaj historijskog vremena / historijskih vremenâ da bi se mogao nijekati.

Homogene etape ljudskog postojanja daju se situirati u različite vremenske okvire, smjene istih u vrtložne društvene procese, a okidače koji usmjeravaju historiju u drugom pravcu možemo prepoznati u velikom i značajnom historijskom događaju. Niz je periodizacija koje nastoje pokazati stabilnost jedne epohe kroz privredne, kulturne, vjerske i ukupne društvene tokove, odnosno detektirati početak i načine nagrizanja koji vode nestanku iste. Ovaj linearni, horizontalni trohod (možda je bolje kazati višehod), pored poveznica na toj ravni, ima i svoje složene vertikalne poveznice kojima su historijski slojevi povezani i isprepleteni.

Braudel je o ovim vremenima razmišljao u geografskom, društvenom i individualnom kontekstu. Moguće da su vertikalne poveznice faktori nastanka cikličnih obrazaca iz kojih izvodimo pouke i ponekad pretenciozno zagovaramo stav o historiji kao učiteljici života. Cikličnost, ponavljanje, ukoliko ga prepoznamo, jeste ono šta nam daje mogućnost projiciranja i razaznavanja. Obrazac je, dakle, iznimno značajan. No s obzirom na to da je ovo dosta složeno pitanje filozofije povijesti, bolje je ne ulaziti previše u ovakvom tekstu ka područjima detaljne analitičke imperativnosti.

Također je drugi učenjak, Max Weber, na temelju dominantne sociološke misli svog vremena i pomoću empirijske metode nastojao shvatiti dio goleme raznolikosti svijeta općim pojmovima klasifikacije. Po njegovom mišljenju, društvo oblikuju 3 osnovne dimenzije: vlast (moć), ekonomija i kultura, a dalja analiza Webera dovela je do teorije o općepoznatim idealnim tipovima. Radi se o naučno utemeljenoj konstrukciji koja poopćavanjem značajnih i prepoznatljivih karakteristika jednog fenomena daje mogućnost objašnjenja istog u čistom obliku.

Kao malo pojašnjenje, znajmo da su to fenomeni poput nacije, kršćanstva, kapitalizma itd. Naravno da je Weber utjecao na savremenu historiografiju, posebice njemačku, koja se zalagala za historiju društva (gasselschaftgeschichte), a koja obuhvata što više dimenzija tipičnih struktura jedne epohe. Dakle, prepoznatljivih, tipičnih i temeljnih struktura jedne epohe. Ova racionalizacija historijskih procesa, unatoč mišlju da je čovjekova nepredviđenost teško uhvatljiva u kalup, može pomoći u razumijevanju načinâ i faktora koji vode ka velikoj promjeni. Jer, čovjek kao takav, zapravo, jeste predvidiv.

PITANJE

Značajno je u kontekstu krize izazvane pandemijom razlučiti nekoliko stvari, a na osnovu zadatog teorijskog okvira, i postaviti suštinsko pitanje: Da li pandemija kojoj svjedočimo na početku 2020. godine posjeduje snagu tog izuzetnog događaja kojim će čovječanstvo krenuti novim putem? Znam da ovo pitanje otvara prostor za niz potpitanja, ali trenutno ću ih zaobići slično zaobilaženju zamke uranjanja u partikularije filozofije povijesti. Zbog čega je izbila, da li je neko kontrolira, i drugi pogledi nisu mi u fokusu. Čak ću biti toliko smion da kažem kako nisu niti bitni. Pitanje ove promjene nije pitanje čovjekove volje nego jasne neumitnosti.

Kriza jeste moćan historijski događaj. Dat ću jedan primjer koji sam davno kao student slušao na predavanju uglednog bosanskog alima. Dijalog između Ibrahima, a. s., i mezopotamskog vladara (Nemruda) – taj historijski događaj – odnosno javno prokazivanje vladareve ograničenosti Ibrahimovim pitanjem njemu – Daj da Sunce izađe sa zapada – svjedoči tome. Dijalog je svjetinu prisutnu ovom sučeljavanju uslijed Nemrudove očite nemoći ostavio bez teksta, a sam je događaj potpuno promijenio paradigmu. Odijelilo je epohu od epohe, uništio je jednu golemu strukturu, na čijim je ruševinama izrasla nova. Ovakvih prevrata, smjena paradigmi, imamo nekolicinu u historiji i radi se o sasvim jasnom obrascu koji ima svoje religijsko-političko ishodište. Naravno da postoje i oni koje suštinski prevrat vide u kulturnom ili ekonomskom miljeu.

Prethodna epoha bila je obilježena vladarevom apsolutnom moći, a naredna shvatanjem masa da je vladar, zapravo, ograničeni čovjek. Samo čovjek, a ne svemoćno i nadnaravno biće. Takva promjena paradigme u potpunosti dovodi do novih društvenih odnosa, izgradnje novih vrijednosti, ako hoćete, drugačijih senzibiliteta itd. Svakako i do izrastanja novih veberijanskih idealnih tipova. No, neko će reći kako je to zapravo vrhunac konjunkture, ciklusa, povijesni skok, odnosno ispunjenje transformacijskog obrasca koji se događao i ranije i poslije. I eto ga, pouka i razaznavanje.

Shodno ovakvom razmišljanju, dobro bi bilo napraviti kratak osvrt na sadržaj ciklusa ukoliko je prepoznat, a mislim da jeste. Ako uzmemo vlast, ekonomiju i kulturu kao oblikovatelje društva, onda, zapravo, prepoznajemo dramatične obrate koji su blizu dosezanja kapaciteta za suštinski društveni prevrat.

U prvom se redu to odnosi na globalne ekonomske i finansijske tokove, a najznačajniji pokazatelj jeste kraj dominacije petrodolara koji je izrastao na krahu bretonvudskog monetarnog sistema u prvoj polovini sedamdesetih. Koliko god izgledalo teško shvatljivo, pad hegemonije dolara već je počeo kada su ideje o konkuriranju kineskog juana i ruske rublje kao globalnih moneta postajale realnost. Ne da su se uspjeli etablirati kao globalno platežno sredstvo već pokazuju postojanje snažne ekonomske podloge u domaćoj industriji i globalnim investicijskim poduhvatima. Tu se mogu tražiti bitni razlozi dovođenja konjunkture u vlastiti vrhunac, odnosno počeci novih globalnih pravila.

Druga stvar jeste pitanje oblika vladavine koji je danas dominantan. Banalan pogled na reakcije centraliziranih (autokratskih) režima i decentraliziranih (demokratskih) na kvalitetu odgovora koji su imali na krizu pokazuje neefikasnost potonjih. Krizna vremena naprosto ne trpe snebivanje, sastančenje i čekanje na usaglašavanje. Ono šta svjedočimo u Italiji, Španiji i SAD-u suprotno je od onoga u Kini, Vijetnamu, Rusiji i Južnoj Koreji. Ovaj moment značajan je zbog zaključka koji će doći na kraju osvrta, a kojim se nastoji dokučiti kakav svijet nas čeka (ili je već tu?).

Ovaj trenutni sunovrat složenih demokratskih procedura na svojim plećima nosi i zastrašujuće rezultate proteklog stoljeće rata. Nevina krv napunila je pore zemlje zarad ostvarenja dominacije nad drugim i drugačijim upravo putem ovih triju osovina: političke, ekonomske i kulturne unificiranosti. Otimačina i ubijanje postali su svakodnevne vijesti i tokom druge polovine prošlog stoljeća, a u prvim decenijama ovog imamo živa javljanja s mjesta bombardiranja i masakriranja, koja publiku pri ekranima drži u stanju iščekivanja i s navijačkim šalovima. Žrtve su predstavljale kolateral u promociji i nametanju globalnih vrijednosti.

Da, i ranije je bivalo slično jer su se obrasci ponavljali, a civilizacije su nestajale. Svijet je uvijek zapadao u despotizam kada su složeni mehanizmi pokazivali neučinkovitost. Za primjer uzmimo grčki svijet nakon Peloponeskog rata, mislim da je dovoljno. Ovih dana svjedočimo kako, pored izrastanja svijesti o opravdanosti autokratije, svijet postaje i autarkičan. Globalizam doživljava suštinsko redefiniranje, a okrenutost ka stanju i potrebama partikularnog društva (države) zadobivaju primat i fokusiranost vladajućih.

Treći oslonac, kako je kazano, predstavlja kultura. Društvo i njegove vrijednosti koje smo poznavali do Drugog svjetskog rata i ranog poraća predstavljali su “zatvor” kreativnoj energiji koja je subverzivnim djelovanjem nagrizala okoštale obrasce postajući glavni tok. Čovjek se “oslobodio” stega, postojao je samo željeni napredak koji je postao smisao postojanja. Subjektivna perspektiva, s druge strane, zadobila je poziciju validne istine. Istinu smo doživljavali, kontekstualizirali i objašnjavali. No prihvatanjem pluralnosti istine, odnosno ideje o mogućem postojanju više istina, nijekali smo temelje svijeta. Postmoderna je svojom filozofijom dotukla svaku pomisao o nepatvorenosti ičega drugog doli čovjekovog doživljaja sebe i njegovog prava da se doživljava kako hoće.

Hegemonizam savremene pop-kulture – globalnog fenomena par excellance – često je išao ukorak s hegemonizmom liberalne demokratije u kojoj je različitost predstavljala kolorit tom konceptu, nikada sadržaj. Najčešće se drugost nastojala objasniti vlastitim pojmovima i uroniti u vlastiti diskurs. Desetljećima izgrađivana globalna pop-kultura bila je, zapravo, tek eho američke hippy revolucije, koja je nastojala uništiti svaki autoritet. Potpuna egoistička misao o apsolutnoj slobodi i pravu pojedinca postala je credo miliona mladih ljudi koji su potom preuzeli odgovornost za sudbinu globalnog društva. Sve je to vodilo velikoj dezorijentaciji, a posljedično i nesigurnosti. Potraga za smislom završavala je u nalaženju totema i idola, a to nije put izbavljenja. Dapače.

ODGOVOR KAO ZAKLJUČAK

Urušava se svijet koji poznajemo. Njegov međunarodni poredak već je na izdisaju, a svjetske sile uveliko operiraju novim zonama interesa. Novi koncepti upravljanja ozbiljno se razmatraju i u međuzonama. Koliko će to biti orvelijanski svijet, postat će jasno tokom ovog desetljeća. Nove ekonomije i oblici vladavine bivat će bez sumnje prihvatljivi dojučerašnjim protivnicima, dok će dolazeći kulturni obrasci nastojati osigurati homogen prostor. Pitanje je tek kuda će se povući nove linije razgraničenja. Idealni tipovi savremenosti; pop-kultura, liberalna demokratija i monetarna hegemonija doživljavaju klimaks i postaju stvar prošlosti. Barem u jednom dijelu svijeta i određenim međuzonama.

Konkretan odgovor na gore postavljeno pitanje bio bi da je pandemijom otvoren posljednji stadij, posljednji dio ciklusa poslije kojeg će i epoha nestati. Šta dolazi, ne znam, ali ono šta nestaje jeste naš dojučerašnji svijet. Svakako da se igra vremenâ približava momentu spajanja najznačajnijih tačaka svih trajanja čija će silina kreirati novi svijet, a koji će kreirati vlastite idealne tipove. Moguće da bi nova tipologija mogla biti neka vrsta reminiscencije. Žal za prošlim jedno je od jačih ljudskih osjećanja dok prošlost kao takva oblikuje kolektivnu svijest u značajnoj mjeri. No možda bude i suprotno.

Ovakvi ili onakvi bit će lošiji, gori. I to je temeljna poruka ovog teksta. Možda nestane pošast konzumerizma uslijed gladnih godina koje će pogoditi mnoga društva. Budalasto materijalističko iživljavanje preko posjedovanja brendiranih stvari otići će u zaborav. Praznina svega toga postat će opipljiva i burleskna. Vratit ćemo se temeljnim potrebama što sa sobom nosi niz izazova. S jedne strane, takav je razvoj poželjan i dobar jer vraća čovječanstvo ka propitivanju iskonskih zagonetki postojanja, dok je s druge alat u ruci diktatorima i onima koji žele vladati ljudskim dušama. Igra slobode i neslobode postat će radikalnijom. Tome ide u prilog i vjerovatna limitiranost područja na kojem će prosječan građanin operirati.

U vezi s tim, bitno je definirati put naše zajednice u vremenu pred nama. Iako ne znamo šta će biti posljedice ovoga šta se događa po Bosnu, više je nego jasno kako moramo biti spremni na svaki scenarij. Da bi zajednica, društvo i država imali pozitivan odgovor na vrijeme koje dolazi, moraju staviti fokus na značajne segmente na kojima će ubuduće počivati.

Teme poput potrebe državnog intervencionizma, zaštite poretka, visine izbornog praga i drugo imaju značaj (sekundarni u ovom vremenu) za naše političko ponašanje. Tekovine slobode moraju se očuvati, no krizna situacija iziskuje krizno djelovanje. Primarna je stvar u definiranju grana na kojima će počivati naša ekonomija, načini razvoja istih i osiguranje uspješnosti. Da bismo to ostvarili, u prvom redu trebamo radikalno reformirati naš obrazovni sistem. U što značajnijem broju uvesti zanatstvo kao stratešku orijentaciju koja daje benefite kako u prosperitetnim društvima, tako i u kriznim situacijama shodno onim granama koje nađemo komplementarnim našem budućem hodu.

Sada je vrijeme da se istinski prepoznaju buduće potrebe privrede. Svjedočimo kako određeni privredni subjekti uspijevaju i u ovom kriznom periodu održati nivo proizvodnje, no nedostatak podrške od drugih dovodi do zabrinutosti u mogućnost održanja unutrašnjeg tržišta i potreba stanovništva. Zbog toga je bitno već u mjerama koje će spašavati radna mjesta predvidjeti i svojevrsnu preobrazbu. Naravno da se u ovom trenutku mogu i trebaju povlačiti i strateški potezi unatoč potrebi da se hitno djeluje. No ovo je stvar trenutnog planiranja koje treba napraviti tranzicijski korak ka stabilnoj strukturi u nastajanju.

Kao nikada ranije, sada nam treba jasna vizija i načini ostvarenja. To podrazumijeva postojanje vodstva, plana i praktičnih koraka. Kao mala država, na liniji razgraničenja, na granici svjetova (i dalje), moramo izvući svoj kreativni maksimum zarad osiguranja svoje pozicije u nastajućem svijetu i novom poretku. Vjerujem da su naša opredjeljenja jasna, učinimo i naš plan takvim. A pored toga i operativnim. Sada se donose dalekosežne odluke.

 

PROČITAJTE I...

Apelujem na sve da provjere svoje podatke i da eventualne greške prijave CIK-u”, kaže Tabaković, svjestan da će biti teško spriječiti zloupotrebe s obzirom na to da “srpska politika u Srebrenici ima na raspolaganju resurse i kapacitete Opštine i kontroliše sve procese”, te da “ta ista politika ima podršku i od određenih političkih opcija.” “U sve ovo je uključen i dio ljudi iz Općinskog odbora SDP-a. Naše informacije govore da oni imaju tijesnu saradnju sa srpskim prijedlogom kandidata za načelnika Mladenom Grujičićem”, rekao je, između ostalog, Tabaković na pres-konferenciji Inicijative Moja adresa: Srebrenica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!