fbpx

Bozu nisu prestali proizvoditi ni u ratu

Svi u Krajini čuli su za čuvenu Zuhrabovu bozu, koju je još daleke 1918. godine u svojoj slastičarnici “Manon”, koja se nalazi u centru Bosanske Krupe, otpočeo proizvoditi Zuhrab Ibrahimović, a koji je u to vrijeme slovio za vrhunskog slastičara

 

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Poznato je da je boza tradicionalno piće u mnogim zemljama, naprimjer u Turskoj, Kazahstanu, Kirgistanu, Albaniji, Bugarskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Uzbekisatnu i na Kosovu. “Nekada se ovaj zdravi napitak mogao kupiti u gotovo svakoj slastičarni, no u modernom dobu boza je postala prava rijetkost. Boza je prvi put napravljena 900. godine u Turskoj, a na prostoru Balkana pojavila se dolaskom Osmanlija. (…) Do 16. stoljeća ovo piće pilo se u neograničenim količinama, no kada su Turci osmislili alkoholnu ‘tartar bozu’, sultan Selim II uveo je prohibiciju, a u 17. stoljeću sultan Mehmed IV zabranio je sva alkoholna pića i zatvorio sve prodavnice u kojima se prodavala boza”, objavio je portal Klix.

Svi u Krajini čuli su za čuvenu Zuhrabovu bozu, koju je još daleke 1918. godine u svojoj slastičarnici “Manon”, koja se nalazi u centru Bosanske Krupe, otpočeo proizvoditi Zuhrab Ibrahimović, a koji je u to vrijeme slovio za vrhunskog slastičara. Od tad pa do danas Krupljani i putnici namirnici koji dolaze u ovaj krajiški gradić već 101 godinu s užitkom piju bozu i na taj način čuvaju sjećanje na svog sugrađanina i poslastičara Zuhraba.

A, sjećanje na njega čuva i njegova snaha Halida Ibrahimović, koja i danas proizvodi bozu, te tako njeguje ovu stogodišnju tradiciju.

Halidin svekar Zuhrab u dobi od tri godine preselio se iz Albanije na Kosovo, u Prizren, gdje je odrastao kao dijete bez roditelja. Zatim je došao u Sarajevo. Ondje je naučio slastičarski zanat, a onda 1918. godine doselio u Bosansku Krupu i ondje otvorio vlastitu slastičarnu. Nakon dvije godine oženio se Halidinom svekrvom Đulom, s kojom je stekao jedanaestero djece.

“Poslije Drugog svjetskog rata, preživjelo je petero. Zuhrab je bio dugogodišnji igrač nekadašnjeg Nogometnog kluba ‘Meteor’, u kojem je igrao s Ivicom Maslaćem, Mujom Beširevićem, Hasom Alidžanovićem, Lazom Smiljanićem te braćom Vojom i Borom Zeljkovićem. Kad je formiran Nogometni klub ‘Bratstvo’, bio je i sudija i trener, a pred kraj života postao je počasni član ‘Bratstva’. Znao je sjesti, ogrnuti se dekom i gledati utakmicu”, priča Halida.

Bozu nisu prestali proizvoditi ni u ratu. Slastičarna “Manon” ime je dobila po Francuskinji Manon Lescaut, o kojoj je svojedobno pročitao istoimeni roman. Slastičarna je bila nadaleko poznata, a i danas je dobro znana brojnim starijim Krupljanima koji žive daleko od svog zavičaja.

“I ja sam svojoj kćerki dala ime Manona. Osim boze, sa svekrom sam pravila i poznatu baklavu, hurmašice te sladoled. Slastičarna je radila sve do ratne 1992. godine, a jedno vrijeme i nakon rata. Ja sam samo zadržala bozu. Moji su kupci naši građani, a bude i onih koji žive u drugim državama. Tako moju bozu odnesu i u Mostar, Tešanj, Teslić, Doboj, Brčko, ali i u Zagreb, Split, Rijeku, Novi Sad, u Austriju, svugdje gdje žive naši Krupljani. Napravim 30-40 litara, i to obično prodam za tri do četiri dana. Plasiram je u čašama od dva decilitra i u bocama od jednu i po litru. Jedna čaša boze košta marku, a boca četiri marke”, kaže Halida.

S obzirom na to da je penzionerka, Halida je ovaj posao registrirala kao dopunski na period od maja do septembra i za to dobila podršku Obrtničke komore Unsko-sanskog kantona, kojoj je cilj očuvati proizvodnju boze kao starog zanata koji izumire, a u Krajini ga niko nije zadržao stotinu godina, priča Halida i dodaje kako bozu proizvode i u Bihaću, ali tradicija nije stogodišnja.

“Bozu pravim pedeset godina, a kao dodatnu penzionersku djelatnost Obrtničkoj komori plaćam članarinu i niži iznos poreza jer radim samo četiri mjeseca. Poslije mene, proizvodnju boze ostavljam u amanet svojoj kćerki Manoni, koja zna sve ovo raditi kao i ja”, kaže Halida.

Boza je prirodno piće koji se pravi od žitarica, kukuruza, pšenice i ostalih sastojaka. Kukuruz i šećer glavni su i obavezni sastojci. Kukuruz mora biti sitni žutac, drugi ne može. Obogaćena je vitaminom B, a ima vrenje slično kao i pivo. Rok trajnosti boze najviše je osam dana.

PROČITAJTE I...

Površinski kop Turija nalazi se nekoliko kilometara od centra Banovića. Tu će, blizu mjesta gdje je upravna zgrada PK Turija, na jednom brežuljku, u budućnosti biti izgrađena TE Banovići. Na ulazu u PK Turija dočekao nas je tehnički rukovodilac površinske eksploatacije Ekrem Demirović. Već nakon nekoliko rečenica jasno vam je da je to čovjek koji poznaje svaki pedalj površinskog kopa od nekoliko kvadratnih kilometara. Čovjek koji zna svaku mašinu, iako ih na kopu rade deseci, od kamiona dampera, preko buldožera, gredera, rovokopača, utovarivača, bušilica do dizalica. Čovjek koji poznaje svakog radnika bez obzira na to što ih radi tu nekoliko stotina u tri smjene. Ekrem o rudniku zna sve

Historičari kažu da je Müllerova (Milerova) vila izgrađena 1912. godine, i to kao bolnica za radnike u fabrici sode pa su je zvali fabrikšpital. Prvi upravitelj bio je čuveni doktor Adolf Hempt, a u vilu je pretvori Fritz Müller, treći direktor sodare

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!