fbpx

BOŠNJAKU NIKAD NIJE BILO TOLIKO POTREBNO “DUGO PAMĆENJE” KAO DANAS

Protiv ovog kratkog pamćenja ističem književnost kao dugo pamćenje, jer književnost nije tek slika stvari, već stvari proživljene iz dubine njih samih, ona je stvarnost proživljena iz dubine same stvarnosti; književnost je istinska stvarnost jer sadrži sud, osjećanje i strast, to je stvarnost sa smislom. Živa je istina koliko je malo važno da li je ta stvarnost proživljena u mašti, u praksi ili u duši, ono što je pisac napisao jeste ono što je on proživio unutar sebe u određenom času i na određenom mjestu svoje ili neke druge zemlje. Rezultat je pamćenje tog časa, jedno strpljivo, neumitno pamćenje, jer je književnost strpljiva i neumitna

 

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

Lijep jesenji dan izmamio je posjetu zidinama srednjovjekovnog grada koji se ugnijezdio u pitoresknom krajoliku nad kanjonom Une. Na Ostrošcu čovjek svim čulima upija sve s čim dođe u dodir i tada vidi umjesto da gleda i tada čuje umjesto da osluškuje. Ako je istina da je Newton otkrio zakon gravitacije u trenu, vidjevši kako jabuka pada, iako je to ranije gledao godinama, kao tolike hiljade ljudi, onda sam ja milioniti dio toga osjetio kada sam vidio jednog dječarka kako jaše na didovom štapu i viče “điha, điha, đi”! Prisustvovao sam stvaralaštvu u njegovom najčistijem vidu. Naš mali prijatelj pretvorio je štap u Biće, pretvorio je dječiju igru u teatarski čin.

I pisanje je, kažu i zapisuju mudri, plod dugog iskustva. Ideja se može javiti iznenada kao munja iz vedrog neba. Kad se desi, to zovemo inspiracijom, ali ona udara tamo gdje se mnogo mislilo i ispitivalo, tamo gdje je uložena ogromna radoznalost, na polju na kojemu čovjek vodi ljubav sa stvarima i mislima kao toliki zaljubljenici. To je ljubav koja stvari i ljude iz naše okoline uređuje u cjeline osobene samo za nas same i stvara ono što čini naš svijet. Mi nećemo da primijetimo da se svako kreće u svom svijetu. Svijet nije sačinjen, kako mi to volimo da mislimo, od nepromjenjivih stvari, nego od njihove ocjene i vrijednosti koje im dajemo. Kamenje oduševljava geologa i on bi se odrekao mnogo čega da do nekog posebnog kamena dođe, slike fasciniraju ljubitelje slikarstva, a mnogi su kolekcionari spremni gladovati i krasti da bi došli do neke slike, krhotine neke vaze, amfore ili novčića ogrezlog u hrđu i talog stoljeća…

Pisci, naravno, nemaju bolje pamćenje od ostalog svijeta: kao i kod drugih, njihovo pamćenje može biti varljivo, prolazno iskrivljeno, ali to nije važno. Važno je da oni proizvode pamćenje. Književnost je, pored svega što jeste, i pamćenje, dugo pamćenje svih nas.

Vjerujem da Bošnjaku nikad nije bilo toliko potrebno dugo pamćenje kao danas (ovo danas se odnosi na perod od 1992. do 2020. godine), kad mu predstavnici bjelosvjetskih birokracija uz pomoć tehnoloških medija i televizija nameću sjećanje, jedno površno sjećanje, za sve isto, u kojem današnje pamćenje prosto briše ono jučerašnje, kad se genocidu na prostoru moje domovine ili, pak, u nekom drugom dijelu svijeta posvećuje jedva nekoliko sekundi slike, tek časak prije ili poslije nekoliko sekundi slika posvećenih velikoj automobilskoj nagradi, izboru najljepše žene, ili braku istospolaca u nekom drugom dijelu svijeta.

Mnogo je, dakle, čudovišta oko nas. Naš je svijet naseljen čudovištima, ogromnim, strahobalnim, prijetećim, žalosnim, smrtonosnim, istrebljivačkim. Prvo mjesto na tom spisku ne zauzima više veliko čudovište, neutronska bomba. Danas moramo da se saživimo s drugim čudovištima: izrabljivanjem, velikoimperijalnim i vjerskim fanatizmom i isključivošću, bijedom, gladi, terorizmom, pandemijom virusa korona. A s njima i s onim čudovišnim stvorenjima koja ih u stopu prate. Dakle, moramo se saživiti i s tiranima, lopovima, otimačima, psima rata, s visokosofisticiranim mafijašima koji mijenjaju obličja baš onako kako se klikom na mišu mijenjaju stranice na sajtovima svijeta kao globalnog sela.

A opet se čini kao da ljudi nisu kadri da uoče sva ta čudovišta. Gledaju ih, ali ih ne vide. Brzina i istovremenost informacija čine da tim čudovištima oduzmu životnost; sve ostaje u jednom te istom prostoru, u prostoru koji se guta poput brze hrane, u prostoru u kome snaga navike čini sve beznačajnim, gdje se poništavaju rastojanja i iščezavaju razlike.

Stvari, značaj stvari, a također i ono stvarno, ili značaj tog stvarnog zamjenjuju slika stvari i slika stvarnog; slika koja pretvara ono što je stvarno u nešto imaginarno, u predstavu koja stvara imaginarne stvari, i tako ih od nas udaljava da nas onesposobljava da odašiljemo bilo kakav suvisli vrijednosni sud.

Protiv ovog kratkog pamćenja ističem književnost kao dugo pamćenje, jer književnost nije tek slika stvari, već stvari proživljene iz dubine njih samih, ona je stvarnost proživljena iz dubine same stvarnosti; književnost je istinska stvarnost jer sadrži sud, osjećanje i strast, to je stvarnost sa smislom. A živa je istina koliko je malo važno da li je ta stvarnost proživljena u mašti, u praksi ili u duši, ono što je pisac napisao je ono što je on proživio unutar sebe u određenom času i na određenom mjestu svoje ili neke druge zemlje. Rezultat je pamćenje tog časa, jedno strpljivo, neumitno pamćenje jer je književnost strpljiva i neumitna.

U tom smislu treba shvatiti pojam dokument, tako da se njegova upotreba u savremenoj umjetnosti može podjednako odnositi na romaneskna djela, pjesništvo, vajarstvo, pozorišnu umjetnost, slikarstvo muziku, ali i na društveni, kulturološki trenutak. Dolazimo, dakle, do vrlo bitnog mjesta, do čuvanja i prezentiranja dokumenta. Prošlost su, nadam se, odavno postala tajna i skrivena mjesta poput arhiva, sefova i sehara, jer dokument tako ne živi, biva skriven, izopćen, mrtav.

Bošnjačka književnost kao jedan od bitnih segmenata kontinuiteta bosanske duhovne, društvene, političke i umjetničke misli svojevrsni je dokumentacioni centar, riznica vremena i njegovih mijena. Ali istodobno i reprezent i brana krivotvorenju zbilje. Znamo da je u ljudskoj historiji bilo moguće krivotvoriti historiju. Onu historiju koja se gradi teorijama i apstrakcijama i koja se nudi novim tumačenjima posljednjeg trenutka. Ali tim žučnim historičarima posljednjeg časa, koji bi željeli da nas nagnaju da povjerujemo kako je nacionalna, vjerska i svaka druga isključivost normalan teren ljudske okrutnosti, pa čak u poređenju s drugim okrutnim trenucima i gora od njih, odgovaram pamćenjem koje su mi ostavile knjige ispisane u proteklih dvadeset godina. Tekstovima koji su postali knjige, koji su postali dugo pamćenje. I odgovaram im da odbacujem s užasom i prezirom da se nasilje prema čovjeku može odmjeravati drugim nasiljem. Nasilje od kojeg može prepatiti jedan čovjek, samo jedan, apsolutno je i ne da se porediti ni sa čim; to se nasilje opire relativizmima i relativnom, tumačenju i oproštenju. Neka tumače naučnici i neka opraštaju dostojanstvenici. To je njihov problem, ali ne i problem književnosti. Ona zapisuje, priča, oživljava događaje, i ne da se krivotvoriti.

Isto ono što se događa s historijom može se dogoditi i s dokumentima kojima ljudi obično stvaraju historiju, dakle, mogu biti krivotvoreni. Koliko li je samo osoba u proteklom stoljeću iščezlo sa fotografija, koliko je ulica promijenilo ime samo zato što novim oligarhijama nisu podobni oni čijim su imenima ulice nazivane, koliko je onih koji su od heroja postali izdajnici i obrnuto.

Viđena spolja, stvarnost se može lahko krivotvoriti, ali se književnost u tom smislu ne da krivotvoriti. Književnost može jedino biti zabranjena, a i to samo kratkotrajno. U tom slučaju, zabrana je, svjedoči iskustvo, neka vrsta reklame jer dodatno izaziva znatiželju.

Zato, danas, zazivam književnost kao oblik etike koji prekoračuje granice posebnih etika koje nameću politički režimi i njihove norme ponašanja. U epohi u kojoj nauke poput fizike, hemije, kibernetike, što vedre i oblače životom i smrću na našoj planeti, ne uspijevaju da razviju etiku dužnosti, deontologiju, kakvoj ćemo se etici prikloniti ako ne pamćenju koje nam pruža književnost. Jedinom pamćenju onog što sad proživljavamo i onog što sad jesmo. Sasvim sam svjestan da to pamćenje nije kadro da smjesta izmijeni sadašnjost koja baš i nije slavna, ali je ono dugotrajno, tvrdoglavo i žari. Jedan pjesnik je rekao da se u ovom razdoblju tmine zadovoljava što prenosi tek svjetlost šibice. E, ta svjetlost, ili bar dio nje jeste, mislim, naša savremena bošnjačka književnost i u njoj knjige o kojima pišem.

***

Dokumenti su kilometarski stubovi evolucije čovjeka. Danas nam izgledaju mrtvi, ali se stalno pojavljuju umjetnici koji osjećaju vatru što je u njima gorjela, kao u mitologiji, narodnim pjesmama i obredima. Stara uzbuđenja još su tu. Svako vrijeme ima izvjesne potisnute težnje koje sazrijevaju i traže zadovoljenje. Tako mi sve šire otkrivamo uzbuđenja, ali možemo još samo da ih doživimo kao estetska, ali nam i takva pomažu da se uhvatimo u koštac s nizom zabrana i društvenih problema koje one stvaraju na sasvim konkretnom nivou djelovanja. Dakle, naša književnost riznica je raznovrsnih dokumenata i svjedočenja.

Znamo da se umjetničko djelo, da se naučno, publicističko, historijsko djelo može stvoriti od sirovina i dokumenata. Priroda sama nije umjetničko djelo, ma koliko izazivala estetsko zadovoljstvo, ali životna srčika uzimana iz prirode koristi se da bi pojačala podlogu umjetničkog stvaranja. Najzad, i umjetničko djelo je dokument kad ga kritičar ili historičar podvrgne svim onim estetskim, stilističkim, semantičkim, psihološkim i još mnogim drugim analizama koje mogu da razore estetski doživljaj djela, ali i da posluže kao inspiracija za dalje analize i nova umjetnička stvaranja. Dječak na Ostrožcu vidio je Biće u štapu svoga dida i okusio prvu slast preobraženja.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!