fbpx

Bošnjakinja, vladarica iz sjene

Oko žene se stvaraju zapleti, drame i tragedije, no, izuzimajući Hasanaginicu, žene nisu subjekti tradicionalne bošnjačke epike. Spašavaju se otete ljube i nevjeste, hanke (hanume) nose kahvu i rakiju, stara majka uzalud savjetuje sina Muju da ne kuje konja po mjesecu... No, njihova su nam imena nepoznata. Ona je i aktivni sudionik društvenog života koji oblikuje privatni, obiteljski život. U muslimanskom poimanju svijeta, muškarac i žena nisu ravnopravni. Oni su komplementarni. Svako radi svoj dio da bi cjelina obitelji bolje funkcionirala

 

Biž’ iz kuće, nagrštinjo turska,
otkad te je, djeca ne vidješe hljeba.
(Ženidba Smailagić Mehe)

Najhrabriji od hrabrih, najjači od jakih, što drugi ne mogu, on može, gdje se drugi ne usude, on prolazi, gazi Ibrahim-aga od Orašca grada. Gore-dolje po Česarskoj, uz Dunav i niz Dunav, cijela je Undžurovina čula za njega, niko ga vidio nije, gdje su najviše zidine i najdublji jarci, on i njegovih tristo Oraščana idu prvi, Tale Ličanin, od cijele Bosne najbolji drug, a živi u štali.

Nije on jedini. U štali živi i Ahil, kojeg je majka, boginja Tetida, ondje sklonila da ga Grci ne nađu i odvedu u rat pod Troju. Jedna je majka.

No, gazi Ibrahim-agu od Orašca grada nije majka boginja sakrila u štalu. Žena ga je istjerala iz kuće.

Kakva je to žena koja može takvog silnog junaka istjerati iz kuće?

Jedan je Tale. On može Kraljevića Marka poslati po šibice, a Ahila Trojanskog s njim da se ne izgubi putem. Kakva li mu je onda žena? Muški je ne primjećuju, njihova je mašta usmjerena prema Muji Hrnjici, najsilnijem krajiškom agi koji bi u imaginarnom filmu bio bošnjačka varijanta Arnolda Schwarzeneggera, Mujo Terminator ili slično. Ženama tu nema mjesta. One su bezimene, ljubovce, robinje, hanume (hanke), sluškinje, majke, kćeri, sestre…, one donose jelo i piće, brinu za smještaj, bivaju predmet otmice i povod ratovima, no rijetko imaju ime. Tako i možda najveća bošnjačka heroina svih vremena, žena Tala Ličanina, imena nema. No, zbog nje, kao silni sultan Sulejman, ide u rat. Opet, dok svijetli padišah bježi od svog harema u rat, Tale ide zaraditi pare da ga žena pusti natrag kući. Dobro kaže Mustajbeg Lički glasniku da Talu prvo u ruku stavi kesu carskih madžarija, pa onda kaži zašto si došao i ko te šalje. Taki su tabijati Talu.

JE LI DOVOLJNO IMATI SINA

Bošnjačka je kultura izrazito muška. Važno je imati sina, pogotovo u Krajini, gdje i majke kćerkama govore sine. Možete profesionalno biti i najuspješniji i najbolji, ništa niste ako nemate sina. Dva brata, uspješni profesionalci, obojica imaju prekrasne kćeri, ne znaš jesu li ljepše ili pametnije, no nemaju sina. Druga dva brata, jedan svjetski i lokalno uspješan, kroz cijeli život čista obraza, uvijek prvi, sve ima, no sina nema. Brat mu običan radnik, ali ima sina. Kako je ženi u takvom svijetu?

Žena je u bošnjačkoj tradiciji predmet obožavanja, žudnje, nedodirljiva iza zidova i ograda. Uza sve to, žena je u bošnjačkom društvu uglavnom objekt. Oko žene se stvaraju zapleti, drame i tragedije, no, izuzimajući Hasanaginicu, žene nisu subjekti tradicionalne bošnjačke epike. Spašavaju se otete ljube i nevjeste, hanke (hanume) nose kahvu i rakiju, stara majka uzalud savjetuje sina Muju da ne kuje konja po mjesecu… No, njihova su nam imena nepoznata. Ona je i aktivni sudionik društvenog života koji oblikuje privatni, obiteljski život. U muslimanskom poimanju svijeta, muškarac i žena nisu ravnopravni. Oni su komplementarni. Svako radi svoj dio da bi cjelina obitelji bolje funkcionirala.

Danas, nakon socijalističkog puta u bolju budućnost, klatno se vratilo unatrag. Ženska “konzervativna revolucija”, rekli bismo. Nakon žena koje su skinule ili im je zakonom skinuta feredža i hidžab 1950. godine, nakon pjevanja Silvane Armenulić i Fahrete Jahić, koje su označile novu pjevačku generaciju, te pjevačke super zvijezde Hanke Paldum, nakon skidanja Dijane Bećirević i Mersihe Čolaković, došla je pjesnikinja Meliha Salihbegović i na Sarajevskom procesu “Mladim muslimanima” 1983. godine hidžabom demonstrirala “nove” muslimanke, kakva je i ona bila.

Iako je Sarajevski proces napravljen zbog sarajevske Olimpijade 1984. godine kao demonstracija sile vladajućeg režima, nek’ se zna kako država kontrolira sve, pa i opozicionare, Sarajevski proces “Mladim muslimanima” omogućio je i izlazak iz anonimnosti opozicionara tadašnjoj apsolutnoj vlasti Saveza komunista Jugoslavije. Zbog samog tada dozvoljenog nacionalnog imena Musliman i kur’anske terminologije koju su koristili opozicionari, bošnjački je nacionalizam vladajući Savez komunista BiH tumačio kao vjerski radikalizam. Drugi bošnjački preporod počeo je u krugovima Islamske zajednice, muslimanska verzija demokršćana, muslimanski demokrati, konzervativni. Žene su sudjelovale u njemu dajući novu sliku muslimanke. Kad su komunisti osvojili vlast, u procesu stvaranja novog društva zabranili su hidžab i izvukli muslimanku iz doma u javnost. Bilo je to istovremeno i oslobođenje i nasilje. Hidžab i burka imaju određenu funkciju u muslimanskom društvu, kako tradicionalnom, tako i modernom. Paradoksalno, za hidžab su “krive” kršćanke.

Naime, u Medini su hidžab nosile samo Poslanikove žene kako bi istakle svoju odvojenost. Lokalne su ih kršćanke počele oponašati, te su tako lansirale “modu” nošenja hidžaba u muslimanskom društvu. Moda je prerasla u običaj, tradiciju, a ponegdje i zakon. U Bosni, u društvu prožetom islamom, gledam fotografiju iz Sarajeva s kraja 19. stoljeća. Na njoj nekoliko žena obučenih po posljednjoj pariškoj modi, suknje do koljena. Među njima se ističe žena koja isto odjevena ima i pokriveno lice. Gledam fotografije rahmetli nena, Razija pokrivene glave i Šuhra ista Greta Garbo. Obje muslimanke, obje begovice, a skroz različite. I svoje. Šuhra je govorila kako se zaljubila u dida Asima Bajbuta kad je on jednom prilikom na konju ujahao u kafanu. Razija je “hofirala” Malićbegu pod prozorom na Kliševiću u Ljutoč planini. Kako je ona iz Jajca dolazila do Ljutoča, kako je muslimanka iz konzervativne obitelji išla uzbrdo kroz šumu u vrijeme kad se “hofira”, zašto Malićbeg nije išao njoj, kakva je ustvari njihova priča iz doline naopakih muslimana, još nisam shvatio. Saburli pa hairli, tješim se. Allah tako htio, mislim ponekad.

MATER FAMILIAS

Svoje sam nene upoznao kao stare žene. Obje su suvereno vladale dnevnom sobom i kuhinjom, a didovi su imali svoj kutak, radnu sobu. Obojica iskasapljeni u ratovima, provodili su u tim sobama na kraju stana, Malićbeg pušeći i čitajući Kur’an, Asim Bajbut rješavajući križaljke i rezbareći i bruseći. Ja sam kao muško bio gurnut s njima u sobu, da ne smetam, i razvijao sam svoje imaginarne vojske, a još ni čitati nisam znao.

Razija je imala telefon, još onaj stari, na žicu, davno prije mobitela, a preko njega vezu s brojnom familijom. Sedmero djece, dvadeset i jedan unuk, zetovi, snahe, rođaci, poznanici…, sve je to rješavala telefonom. Bila je pod stare dane slaba na nogama, no, činila je sedždu makar na krevetu, do smrti je bila bešvakat muslimanka. I na ahiret je preselila u ramazanu, što je, kažu, milost koju Allah daruje samo odabranima.

Gledam neke stare fotografije. I na njima Greta Garbo. Pomislim, otkud mojima Greta Garbo na fotografiji? Kakvi su čudni putevi… Onda pogledam bolje. Moja rahmetli nena Šuhra. Nije čudo što se did Asim zaljubio u nju. Filipovićka. Ona se u njega zaljubila kad je na konju ujahao u kafanu. Što je ona kao djevojka iz konzervativne muslimanske kuće radila na ulici u vrijeme kad se na konju ujahuje u kafanu, nikad mi nije rekla.

Opet, i Razija i Šuhra bile su u pravom smislu tradicionalne muslimanske Bošnjakinje. Mater familias. Trebalo je imati muškarca, formalnu glavu kuće, makar su svi znali ko je šef.

Mnogo kasnije, na jednom iftaru, upoznao sam gospođu iz Sandžaka. Znao sam joj djecu, oca nije bilo, mislio sam da je preselio, kad su mi rekli da je u zadnjoj sobi, eto, malo je bolećiv pa ne izlazi.

Dva kraja Bosne, begovska i trgovačka obitelj, ne može biti drukčije, no slijedile su isti obrazac. Žene vode posao i drže u vezi velike obitelji razbacane po svijetu. Naravno, imaju i muškarca za pokazivanje, prema javnosti.

Raspored i namjena prostorija u tradicionalnom bošnjačkom domu to potvrđuje. “Ženske” prostorije su “unutra” (kuhinja, unutrašnje dvorište…), dok su “muške” okrenute “prema van” (ulici, cesti…). Tradicionalna muslimanska kuća često je koncipirana kao svojevrsna utvrda, s jednim ulazom i vanjskim, muškim prostorom, kao zaštitom unutarnjeg, ženskog prostora. Taj unutarnji prostor, harem, označava tačku posljednjeg otpora koji će musliman braniti i životom. Tako i arhitektura doma potvrđuje središnjost i važnost doma i obitelji u čovjekovom životu. Islam je za muslimane mir. U tradicionalnoj podjeli, muslimani svijet interpretiraju kao kuću islama (Dar-ul islam) i kuću rata (Dar-ul harb). Iako je danas kuća islama prepuna turbulentnih zbivanja, ona ostaje kao ideal kojem treba težiti. Muslimani kroz život traže prostor islama u kojem se ostvaruju. U središtu tog prostora jeste obitelj.

BUJANJE SAMOSVIJESTI

Iako zapadnjačke fantazije stoljećima vezuju riječ harem s imperativnim muškim sladostrašćem, harem za muslimana predstavlja mnogo više. Prevedeno na hrvatski, harem je dom (engl. home). Dirati u harem je haram, u čemu se možemo složiti na svim jezicima svijeta. Postaje jasnije zašto su Odisej i Tale željeli kući, zašto i životinje živnu prelazeći posljednje kilometre prema domu.

U središtu islama je žena. Muhammed, a. s., rekao je jednom kako je islam religija muškaraca koju održavaju žene. Prva osoba koja je nakon Muhammeda, a. s., primila islam njegova je supruga Hatidža, žena. Potom Ali ibn Talib, kao prvi muškarac. No, kako je bio dijete, prvi odrasli muškarac koji je primio islam je Ebu-Bekr. Od tog vremena islam posvećuje punu pažnju ženama kao ravnopravnim partnerima. Bolje rečeno, komplementarnim. Naime, u idealtipskom muslimanskom društvu svako ima svoje mjesto. Na prvom je mjestu muškarac musliman, potom se uspostavljena hijerarhija spušta i račva, dajući svakome mjesto u društvu ovisno o njegovim sposobnostima. Njene su sposobnosti bile ograničene na unutarnji prostor, harem, i na obitelj. Jednom riječju, privatno. Odvajanje privatnog od javnog prostora naglašeno je, što su u svojim zapisima spomenuli brojni posjetioci muslimanskih naselja i domova posvuda po svijetu. Kao što je prostor privatan, tako je i žena privatna. Najveće muškarčevo blago. Tu je i prvi izvor prijepora. Zapadne feministkinje napadaju ženinu “zamotanost”, njenu privatnost kao zatvor, simbol muškarčeve dominacije, ne prihvatajući muslimanski koncept komplementarnosti, insistirajući na ravnopravnosti kakvom je oni shvataju.

Nedodirljivost muslimanke, njena odvojenost (sjetimo se samo Emine koju Aleksa Šantić gleda samo iz daljine), nažalost je i jedan od motiva masovnih silovanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za brojne srpske izvršioce to je predstavljalo i simboličku konačnu potvrdu pobjede. Tkivo bosanskog društva poput paukove je mreže i zahtijeva pažljivo hodanje da se ne potrga. Velikosrpsko i velikohrvatsko divljanje bilo je kao slon med porcelanom, kako glasi jedna pjesma Lačnog Franca. Silovanja i uništenje doma kao konačni čin desakralizacije žene kao temeljnog nosioca identiteta i kulture. Majčino mlijeko i materinji jezik. Čak i serijska silovanja, dok ne zatrudni da rodi Srbina, nisu uspjeli uništiti temeljni identitetski kod.

No, poslijeratno bujanje samosvijesti bošnjačkih žena zapanjuje. Kao uspješne stručnjakinje koje i u javnosti uspješno demonstriraju svoj identitet kao muslimanke. Nova generacija Bošnjakinja artikulira svoj itdžihad u ovom vremenu, u novom stoljeću.

 

PROČITAJTE I...

Najnovija svinjarija kojom je Stevandić odlučio pokazati da nije tek nekakvo “trinaesto prase” (veliko)srpske politike već autentični i autohtoni ekstrem jeste predizborni spot Ujedinjene Srpske.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!