fbpx

BOŠNJAK U NEW YORKU: Prestao sam se plašiti virusa, a počeo bojati ljudi

Da li će biti hrane? Hoće li sirotinja iz ogromnih gradskih blokova pokrenuti nemire ako nestane hrane? Da li će nam iko, ako se ozbiljno razbolimo, moći pomoći? Lesli i dalje drži glavu u pijesku i sprema se izaći napolje, u kupovinu, vjerujući da se virus ne prenosi zrakom nego preko vanzemaljaca, da ne treba nositi masku

Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Kada sam prije petnaestak godina krenuo da tražim nekog posla po New Yorku da bih zaradio koju kintu, logično je bilo da ostanem u nekoj art-varijanti. Da sjedim u stolici, nije moj izbor, nešto se moralo raditi rukama, šarafati, brusiti, kljucati. Tako nađoh posao u art-fabrikaciji, izradi umjetničkih radova za bogate i slavne umjetnike koji nemaju kad da prave vlastite radove, pa smo mi tu da to činimo za njih. Posao nije jednostavan, a i opasan je ako se ne štitiš. Raznorazne hemikalije i prašina mogu ti ozbiljno naškoditi. Odmah sam dobio svoj respirator koji od tada do danas nosim skoro svaki dan. Nisam mogao ni sanjati da ću ga upotrebljavati za neke sasvim druge svrhe, one najgore vrste.

Kada je u Kini sve otišlo dovraga, počeo sam se ozbiljno pitati gdje, šta i kako. Kada sam otišao da kupim gips i šmirgl-papir za svoj atelje, u korpu sam ubacio i veliku kutiju N95 maski za zaštitu od čestica. Nije mi bilo baš 100% jasno zašto na to bacam pare, učinilo mi se da paničim, ali neka je šuhva proradila. – Ko se na mlijeko oprži, taj i u jogurt puše!

Početak rata u Sarajevu nikada nisam zaboravio, pandemonij i rasulo kosmičkih razmjera ne zaboravlja se. Ali ovo je nešto sasvim drukčije, ovdje je u pitanju nevidljivi neprijatelj koji se ne može zaustaviti puškama.

Kada se virus proširio i na Ameriku, stavio sam se (za razliku od moje supruge koja živi u oblacima) u stanje opće opasnosti i krenuo analizirati sve opcije. I Lesli i ja smo ugrožena kategorija: ona ima ozbiljnih imunoloških problema, ja visok pritisak, šećer i gojaznost. Znači – mrka kapa. Zbog supruge smo svezani za ovaj grad, bilo kakva bježanija (a i gdje?) ne dolazi u obzir. Sve se to motalo po mojoj glavi dok je stvar krenula galopirati.

Još nije bilo nijednog slučaja u New Yorku kada sam počeo nositi masku na licu. Svi su me gledali kao zadnjeg idiota, ali ja se nisam sramio. U kući je situacija bila loša. Lesli neće ni da čuje za nošenje maske, niti za virus koji dolazi. Na svaku moju opasku da se trebamo pripremati za belaj odmahivala je rukom. Kada sam donio korpu punu konzervi, krenula je da me pila i da mi se ruga. Ko biva – ti si papak s Balkana, paničiš bez veze, radi što i drugi rade.

U međuvremenu, Kina je postala užas, Italija je tek počinjala, a u New Yorku niko ništa… Uobičajena povremena saopćenja i izjave političara kako smo “spremni na sve”. Počeo sam dodatno “stezati kaiš”, nabavljati sve što treba za dugotrajan karantin. Otpor u kući bio je identičan, Lesli neće ni da čuje za stvarnost. Dosta ljudi odlučilo je gurnuti glavu u pijesak i čekati cunami. Podzemna željeznica krcata je ljudima koje je strah, ali ništa ne poduzimaju. Tek poneka osoba azijskog porijekla nosi hiruršku masku. Uglavnom – mrka kapa.

Psihijatrija se preselila iz bolnice na ulice, nezaustavljivi dolazak opće opasnosti ogromna većina ozbiljno ne shvata. Bogati su već pobjegli na sigurna mjesta. Nadležni se nešto kao spremaju i izlaze sa saopćenjima, ali u očima im se vide strah i nevjerica. Svi trljaju ruke alkoholom i tuku se za rolnu tariguza. U ruralnim dijelovima zemlje redovi za kupovinu oružja. Predsjednik Trump s uobičajenim über-samopouzdanjem govori kako nema razloga za paniku, ovo je sve “normalno”, “mi ćemo ovo pobijediti kao nacija, imamo fantastične resurse”.

Kutiju s maskama koju sam kupio iz “šuhve” podijelio sam, što medicinskom osoblju, koje sam primijetio u jasno izraženim uniformama u podzemnoj, što nekolicini prijatelja.

Zatvorili smo se (nakon mog dugog i mučnog uvjeravanja) u stan 13. marta s povremenim neophodnim izlascima. Sve je manje ljudi na ulicama, još nije bio ni jedan slučaj zaraze virusom u New Yorku, barem su nam tako govorili. Počele su se dizati obrve kada se shvatilo da, s obzirom na brojnost populacije, nema ni izbliza dovoljan broj testova, ventilatora, bolničkih kreveta i svega ostalog za ozbiljnu pandemiju. Kad se sve sabere, kao da nema ničega! Sve njujorške bolnice dobro su opremljene, imaju odlične doktore i osoblje, ali za “mirnodopsko” stanje.

Kako su informacije iz Italije krenule pokazivati da može biti gore nego u Kini, zavladao je strah. Kako grad poput New Yorka zaustaviti? Da li je to moguće? Naravno da nije. Neko mora raditi svoj posao da bi stvari funkcionirale. Zovem roditelje i sestru u Sarajevu i uvjeravam ih da se zatvore u kuću i da ne izlaze.

Danas, 22. marta, kad ovo pišem, u New Yorku imamo 12.324 zaražene osobe i 76 smrtnih slučajeva. Gledajući na grafikone, izgledamo kao Italija u prvoj fazi pandemije.

Kako dalje? Bolnice su krcate, testova nema ni na mapi, narod je uglavnom po kućama. Saopćenja na televiziji pretvorila su se u kontinuirani šou u kojem se ispred mikrofona smjenjuju političari koji nam izbacuju obavještenja u nastojanju da nas smire. Dokle? Prestao sam se plašiti virusa, a počeo bojati ljudi. Najgora moguća stvar. Da li će biti hrane? Hoće li sirotinja iz ogromnih gradskih blokova pokrenuti nemire ako nestane hrane? Da li će nam iko, ako se ozbiljno razbolimo, moći pomoći? Lesli i dalje drži glavu u pijesku i sprema se izaći napolje, u kupovinu, vjerujući da se virus ne prenosi zrakom nego preko vanzemaljaca, da ne treba nositi masku. Svi moji napori da joj dokažem ozbiljnost situacije završili su odmahivanjem. Šta mi vrijedi fensi gasmaska koju, eto, imam godinama, a koja može zaštititi od virusa, kada se ona ponaša kao da je sve Disneyland?

Nema sumnje da će ovaj virus prije ili kasnije posustati. Ali mnogi neće dočekati taj dan. Decenijama će se analizirati sve što se desilo, svijet više nikada neće biti isti. Sprema se neki novi svjetski poredak kada virus utihne. A ja? Šta ja da radim u američkom centru pandemije?

 

PROČITAJTE I...

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!