fbpx

Bošnjačko iskustvo slobode

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Iako može na prvi pogled zvučati pretenciozno, trideseta godišnjica osnivanja Stranke demokratske akcije nije samo trideseta godišnjica povratka višestranačja već prije svega datum koji obilježava prvih trideset godina bošnjačkog iskustva s istinskom demokratijom. Svi politički sistemi, režimi i državni okviri u kojima su Bošnjaci kao narod živjeli prije 1990. godine bili su manje ili više nedemokratski, autokratski, a često i sasvim totalitarni, bez obzira na to jesu li bili jednostranački ili višestranački. Bošnjaci do 1990. godine nisu imali bilo kakvo iskustvo življenja i djelovanja u istinski demokratskom poretku s potpunom slobodom govora te stoga činjenica da se bošnjačko iskustvo demokratije podudara s datumom osnivanja SDA svakako nije nimalo slučajna.

Niti jedno društvo ne usvaja potpuno nove vrijednosti, modalitete djelovanja ili obrasce ponašanja preko noći već im se postepeno uči i na njih se navikava, a taj proces uvijek predvode oni koji su i prvi doprinijeli promjeni društvene paradigme, pa je stoga tradicija bošnjačkog političkog djelovanja u demokratiji, sa svim vrlinama i mahanama, praktično i tradicija djelovanja Stranke demokratske akcije. Nije riječ tek o detalju političke historije jednog društva, već i o njegovoj živoj političkoj kulturi u kojoj danas djeluje sve i jedan politički aktivan Bošnjak, od anonimnog komentatora na nekom lokalnom internetskom forumu, preko nekog vječno nezadovoljnog portalskog kolumnjare, pa do predsjednika svake opozicione stranke. Trideset godina dovoljno je dug period kako bi se mogao ocijeniti taj politički i ideološki okvir nastao osnivanjem SDA te dati objektivan sud o njegovoj vrijednosti.

DEMOKRATIJA KAO IZBOR

Prvo i osnovno što se mora zapamtiti kada ocjenjujemo ne samo današnje političko demokratsko okruženje već i samu političku kulturu Bošnjaka jeste da oni apsolutno nisu morali biti demokratski. Svijet je danas prepun društava historijski sličnih našem koji, uslijed manjka bilo kakvog historijskog iskustva s demokratijom, već više od pola stoljeća ne mogu uspješno napraviti istinsku autentičnu kulturološku tranziciju iz totalitarizma u istinsku demokratiju. Ova vrsta slobode i demokratije koju Bošnjaci danas žive nije u bilo kojem slučaju nekakvo prirodno stanje, niti na globalnom niti na kontinentalnom evropskom nivou. Mnogo je više društava i država u kojima vlada neka vrsta totalitarizma ili koja su u stanju konstantne političke nestabilnosti obilježena stalnim politički inspiriranim nasiljem, pučevima, atentatima, namještenim izborima ili uopće višedecenijskom monopolizacijom čitavog društvenog života od isključivo jedne političke grupacije.

To je pogotovo tačno za ona društva koja su, poput bošnjačkog, svoje pravo na postojanje i slobodu osvojili prolaskom kroz izuzetno teško kolektivnu traumu rata i genocida i koja su, uprkos tome, i dalje permanentno ugrožena. U takvim okolnostima svaki politički instinkt i svaki društveni trend vodi ka političkoj i ideološkoj homogenizaciji te obračunu sa svim onim oponentima i neistomišljenicima koji iskaču iz odbrambenih linija postavljenih na pravcu iz kojeg dolazi opasnost po kolektiv. Zasluge za nepobitnu činjenicu da to nije slučaj s bošnjačkim društvom i političkom scenom na kojoj, uprkos svemu, vladaju istinska demokratija i sloboda, pripadaju, ma koliko se to negiralo, Stranci demokratske akcije i nikome drugom.

Ne smije se zaboraviti da jednom promijenjena i uspostavljena politička paradigma postaje stvar političke kulture i da ju je vrlo teško promijeniti. Kada je 1990. godine došla na vlast, SDA je mogla, kao mnoge druge političke organizacije u postkomunističkim državama, pokušati nastaviti ili sa starom komunističkom političkom praksom vladanja i potpune kontrole svih društvenih procesa ili krenuti na put ideološkog i političkog revanšizma, što bi podrazumijevalo obračun sa stotinama hiljada ljudi koje je prošli sistem kooptirao, a što bi neminovno značilo neku vrstu suspenzije demokratije. Takav izbor bio je mnogo lakši, pa i primamljiviji, samom činjenicom da se vrlo brzo nakon prvih slobodnih izbora Bosna i Hercegovina našla pod udarom Agresije, a Bošnjaci pod prijetnjom genocidnog istrebljenja, u čemu su veliku ulogu imali upravo temeljni elementi bivšeg komunističkog sistema poput Jugoslavenske narodne armije. Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. Stranka demokratske akcije time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom, a što bi opet bilo sasvim u skladu s dotadašnjom bošnjačkom političkom kulturom i iskustvom.

Umjesto toga, SDA se odlučila na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa. Za sve vrijeme Agresije, dok se Sarajevo nalazilo u opsadnom obruču velikosrpskih i srbokomunističkih barbara koji su ga rušili i ubijali, u gradu su sasvim slobodno izlazile novine u kojima je “napadana država”, tačnije kritizirane su i civilne i vojne strukture vlasti po gotovo svakom osnovu. Iako je bila jedina politička organizacija koja je organizirala odbranu države, SDA ipak nije monopolizirala vlast, već je u nju uključila ili pokušala uključiti svakog patriotu, a osobe koje su bile utjecajne u policijskim, pravosudnim, medijskim, obrazovnim ili kulturnim strukturama bivšeg režima niti je jeo mrak niti su trpjele odmazde već su ogromnom većinom nastavile obavljati funkcije koje su imali u prošlom sistemu.

Činjenica da je takva tolerantnost i širina znala biti čak i kontraproduktivna, ne samo po interese SDA kao stranke već i po ratne napore države, ali i interese Bošnjaka kao kolektiva, pokazuje da se, uprkos onome što tvrdi današnja opozicija, radilo o svjesnom izboru tadašnjeg rukovodstva ove stranke. Demokratski presedan učinjen je zahvaljujući SDA, a ne uprkos SDA, kako bi to željele predstaviti nekadašnji samozatajni žitelji dubokih podruma, a današnji glasni borci za demokratiju. U tom historijskom ratnom trenutku nije bilo nikakvih realnih prepreka ili smetnji, a ponajmanje su to bili strašljivci koji 1992. godine nisu htjeli čak ni da se prihvate ponuđenih odgovornosti i funkcija jer nisu znali kako će se rat završiti, koje bi spriječile SDA da u ratnom vihoru nastavi ne samo s dotadašnjom jednopartijskom komunističkom praksom vladanja već i s ideološkim obračunom s neistomišljenicima.

To se nije desilo prije svega zato što SDA svih ovih godina baštini demokratsku političku kulturu, te što su stranku od samih početaka predvodili ne bivši komunistički aparatčici već žrtve totalitarnog sistema. Ti se ljudi nisu samo grozili nedemokratskih komunističkih praksi obračuna s neistomišljenicima već su i odlično znali da jednom počinjeni presedani imaju naviku da vrlo brzo postanu običaji, a potom i tradicije političke kulture čitavog društva, kako to, uostalom, pokazuju nesretne sudbine ogromne većine postkolonijalnih država koje su hronično politički nestabilne. Tridesetogodišnja demokratija, te neobična politička stabilnost bošnjačkog društva, neobična ako se u obzir uzmu dejtonsko državno uređenje, prostor na kojem Bošnjaci žive te konstantni pritisci i subverzije kojima su Bošnjaci izloženi, rezultat je prije svega političkog djelovanja SDA.

DRUGA STRANA MEDALJE

Naravno, ovakvo opredjeljenje nosilo je i određene nedostatke. Vizija koju je SDA imala završavala se na idealu slobode i demokratije s čvrstim uvjerenjem da je osvajanje slobode dovoljno veliki i vrijedan cilj te da će se nakon toga sve razvijati u pravom smjeru samom činjenicom što su ova dva velika cilja dosegnuta. Takve pozitivizmom temeljene, ali naivne vizije tipične su za sve emancipatorske politike koje nastaju u društvima zarobljenim u represivnim sistemima bez organizirane disidentske emigracije i bez realnog iskustva života u demokratiji. Ideal slobode za Bošnjake, kao krajnji ideološki horizont, donio je masovnost u stranci, ali je istovremeno uzrokovao i njenu slabu ideološku profiliranost. Vjera da će zbacivanjem represivnog komunističkog aparata svi njegovi sužnji biti ne samo sretni već i zahvalni pokazala je tu idealističku naivnost jer se zaboravilo da nisu svi bili okovani protiv svoje volje, da su se mnogi navikli na lance te da se plaše pa čak i mrze slobodu. Potcijenilo se koliko je komunizam zaista duboko prodro u sve aspekte bošnjačkog bića i nije se shvatila dubina duševne, mentalne i karakterne rane koju je nanio. U tome treba tražiti i razlog za mnoge kadrovske promašaje, ali i za utisak da SDA, iako se odlično nosila s agresivnim srpskim i hrvatskim politikama, nakon Daytona nije bila intelektualno spremna niti na latentni cinizam i podozrivost dijela međunarodne zajednice, ali ni na ogorčeno neprijateljstvo bivše komunističke nomenklature koja se završetkom rata vrlo brzo preobukla u građanske liberale.

Hronični problem koji SDA kontinuirano ima s nelojalnim kadrovima posljedica je činjenice da je riječ o stranci koje je nastala kao svenarodni pokret, ali i kasnijeg izostanka individualne ideološke kompatibilnosti i uvjerenja kao kriterija za napredovanje unutar stranačke hijerarhije. To se ponajbolje može vidjeti u činjenici da od svih političkih ličnosti koje su napustile SDA niti jedna nije osnovala ideološki sličnu stranku suparnicu, neku političku organizaciju koja bi se bolje i žešće borila za bošnjačke interese, već su se gotovo svi pokazali kao zagovaratelji anacionalne “građanske” politike. Ti ljudi nisu bili niti ideološki saputnici niti istinske demokrate ili antikomunisti, već jednostavno ambiciozne osobe koje su se pokušale politički ostvariti na račun stranke. Problem upravo i leži u tome što zbog manjka ideologije kao diskriminatornog kriterija nisu na vrijeme prepoznati kao takvi.

Čini se i da unutar SDA nije bilo na vrijeme prepoznata i shvaćena prava priroda opozicione reformirane komunističke nomenklature jer se nije moglo pojmiti da ta nomenklatura, nakon pada sistema, i dalje postoji. Ljudima koji su bili žrtve komunizma i koji su patili zbog gubitka slobode u svakom njenom smislu vjerovatno nije izgledalo moguće da postoji toliki broj uživaoca bivšeg sistema koji se možda nisu bili spremni oružjem boriti za njegov opstanak, ali su svakako bili opredjeljeni da iskoriste poklonjenu im slobodu i demokratiju da ga probaju ponovo vratiti u život. Nije se razumjelo da suština problema s ideološkom opozicijom ne leži u njenom zadržavanju sinekura i privilegija, te da neće biti nikakve zahvalnosti za pokazanu toleranciju (koja se ionako shvatila prije svega kao slabost), već da je problem u izgubljenoj privilegiji da se iz pozicije nedodirljive elite oblikuju društveni tokovi. Oni koji su pola stoljeća uređivali društveni život nisu mogli prihvatiti da više nisu arbitri koji određuju ko društveno napreduje a ko pada na margine, te su gubitak takve privilegije shvatili doslovno kao izgon iz zemaljskog raja u koji pošto-poto namjeravaju vratiti ne samo sebe već čitavo bošnjačko društvo.

Sloboda kao samorazumijevajući ideal dovela je do toga da se u SDA dugo nije moglo razumjeti kako većina “građanskih” i “ljevičarskih” stranaka, koje se predstavljaju kao opozicione, nisu opozicija već prije alternativa, ali ne samo Stranci demokratske akcije već i samoj ideji političkog organiziranja Bošnjaka na nacionalnim osnovama. Takve stranke ne priznaju da postoji potreba zaštite bošnjačkih političkih interesa, one zapravo negiraju da uopće i postoje bilo kakvi partikularni bošnjački nacionalni interesi. Naravno, ironija se ogleda u tome da svaka od ovih alternativnih stranaka glasove traži isključivo na prostorima na kojima većinom žive Bošnjaci, pa je i to doprinijelo teškoći u prepoznavanju istinskih stajališta opozicije.

Idealizacija demokratije kao krajnjeg cilja razlog je zašto se dugo nije mogla razumjeti niti prihvatiti stvarna i opipljiva nesklonost dijela međunarodne zajednice spram SDA kao bošnjačke nacionalne stranke. Ovo nesnalaženje kao da je poticalo iz uvjerenja da su se deklariranim antikomunizmom i antitotalitarizmom, praktično pokazanim ne samo kroz insistiranje na demokratiji, pluralizmu i multitkulturi već i borbom za multietničku državu, dokazali vlastiti kredibilitet i pripadnost slobodnom svijetu. Teško su prodirale spoznaje da je i zapadni svijet, koji je gledan iz komunističkog mraka Jugoslavije, izgledao kao svjetionik slobode, prepun nepravednih predrasuda i malicioznih stereotipa te da u njemu postoje mnoge snage koje zagovaraju slobodu samo za sebe, ali ne i za druge, pogotovo ako je u pitanju mali muslimanski narod. Bilo je teško razumjeti kako oni koji su do jučer preko svojih propagandnih servisa harangirali protiv komunizma i nagovarali narode Istočne Evrope da zbace njegove lance, sada odjednom ne samo preferiraju već i sponzoriraju ovlaš umivene neokomunističke političke projekte.

Ovaj ideološki salto Zapada doduše nije specifičnost samo Bosne i Hercegovine već fenomen koji je zajednički svim postkomunističkim društvima, a tiče se, prije svega, namjere zapadnih država da sklone sa scene autentične i autohtone političke snage koje su srušile komunizam te dovedu nove koje će mnogo lakše moći kontrolirati. Neprijateljstvo dijela međunarodne zajednice spram SDA osjetilo se najprije na polju medija. Stranka demokratske akcije, koja nikada nije imala, ali ni tražila istinski medijski monopol, čak ni tokom Agresije, krajem rata i dolaskom stranog faktora, koji je nastupio poput kolonijalnog upravnika upumpavši ogromne svota novca u kreiranje “građanske” opozicije i njenih tzv. “nezavisnih medija”, postepeno je gubila svaki kapacitet za oblikovanje javnog mnijenja. Sve je bivalo gore time što je “građanska” opozicija (sa svojim medijima) na prostorima većinski naseljenim Bošnjacima dugo bila (i još je uvijek) ne samo politički protivnik SDA već i identitetska i kulturološka opozicija bošnjačkom mainstreamu, i to u tolikoj mjeri da se protivi i samoj ideji da bilo kakav bošnjački mainstream treba postojati.

HISTORIJSKE OCJENE

Kada sve navedeno uzmemo u obzir, ovaj danas već tridesetogodišnji društveno-politički demokratski okvir, ove tri decenija iskustva demokratije u koje nas je činom svog osnivanja povela SDA, mogli bismo ukratko opisati kao dugo sanjanu, ostvarenu, ali i nesavršenu političku emancipaciju koja je sa sobom donijela mnoge nove probleme s kojima će se morati živjeti i koji će se morati nekako prevladati. Politički avanturizam, ideološki promiskuitet te gola politička ambicija mnogobrojnih politikusa neizbježne su bolesti svake demokratije, baš kao i uplitanje vanjskih faktora u demokratske procese ili postojanje netolerantnih političkih pokreta koji bi da iskoriste demokratiju kako bi je ukinuli. Ipak, najvažnije od svega, proteklih trideset godina unutarbošnjačke političke stabilnosti pokazalo je da je SDA izlila dobre temelje te da je svojim političkim odlukama i kursom oblikovala zdravu političku kulturu u kojoj se politička borba vodi u okvirima društveno prihvatljivog i gdje je jedini legitimni način dolaska na vlast glas naroda, tj. pobjeda na izborima. To se ponajbolje pokazalo na farsičnom pokušaju državnog udara iz 2014. godine, koji je propao i prije nego što je otpočeo jer je kao negativan presedan bio u potpunom neskladu s bošnjačkom političkom kulturom koju je etablirala SDA.

Demokratizacija političke kulture koju je izvela SDA impresivan je poduhvat ne samo zato što je izvršen u teškim ratnim okolnostima, koje su na prvi pogled sugerirali potpuno drugačiji kurs, već i zbog samog okruženja u kojem je uspješno ostvaren. Jer, ako pogledamo poslijeratne političke trendove unutar srpskog ili hrvatskog kolektiva u Bosni i Hercegovini, te njihovu političku kulturu, vidjet ćemo opasnu tendenciju kontinuiranog rasta političkog nasilja i istovremenog opadanja političkog pluralizma, čega, srećom, nema u Bošnjaka. A za to je zaslužna Stranka demokratske akcije.

 

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!