Bošnjački narod pametniji je i mudriji od svoje intelektualne elite

Intelektualci moraju da uđu u narod. Narod hoće živu riječ. Ne može se živjeti rastrošno, a govoriti o moralu. Ne može se jedno pričati, a drugo raditi. Mora se živjeti onako kako se priča. Bošnjaci prolaze kroz krizu autoriteta. Naš narod jeste takav kakav jeste, mi bolji nemamo, i vrlo mu je teško nametnuti autoritet. Ipak, kroz povijest, ali i danas, ima u Bošnjaka ljudi koji se cijene, a to su oni koji stoje iza onoga što kažu

Razovarao: Adem MEHMEDOVIĆ

Bošnjačko stanovništvo Bratunca, kao i drugih susjednih općina, tokom rata doživjelo je teško stradanje, progone i ubistva. Uprkos svemu, Bošnjaci su se vratili na svoje, izgradili svoja ratom razrušena ognjišta, obnovili vjerske objekte. Elvir ef. Hodžić je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bratunac, 17 godina radi kao imam, svakodnevno je sa svojim džematlijama, proživljava s njima i dobre i loše trenutke. Uz organiziranje vjerskog života, efendija Hodžić je iznimno aktivan i u radu BZK “Preporoda”, gdje je predsjednik općinskog Društva “Bratunac”. Za Stav govori o prilikama u Bratuncu, povratnicima i njihovim problemima, o stanju u našoj zemlji…

STAV: Za Bratunčane je mjesec maj posebno težak i emotivan. U ovom se mjesecu svake godine obilježavaju “Dani sjećanja na genocid u Bratuncu”. Šta planirate za ovu godinu?

HODŽIĆ: S porodicama žrtava održavamo kontakt, svaki mjesec imamo u džamiji tevhid za žrtve. Mi se tokom cijele godine pripremamo za maj, za kolektivni ukop naših žrtava. Tako će biti i ovog maja, nizom aktivnosti ćemo obilježiti stradanje našeg naroda. Prije svega, mi radimo na razvoju kulture sjećanja na te teške dane i momente koji nas svake godine iznova podsjete na nekakve arkanovce, na 17. april, na skupljanje na stadionu, ubistva, na ubistvo mog prethodnika Mustafe ef. Mujkanovića. Proljeće kad dođe u normalnim civiliziranim društvima asocira na buđenje novog života. Tako je to i ovdje, ljudi rade, bore se, samo što se nad Bratuncem nadvije i jedan avet prošlosti koji iznova probudi emocije i sjeti nas na momente stradanja.

STAV: Ove godine obilježavanje sjećanja na žrtve genocida u Bratuncu dolazi u mjesecu ramazanu.

HODŽIĆ: Imao sam priliku da se dijelom poistovjetim u “Maršu mira” s našim ljudima koji su preživjeli golgotu, koji je bio i tokom ramazana. Ramazan je u tom periodu bio prilika da se poistovjetimo sa žrtvama, ljudima koji su pokušavali da dođu do slobodne teritorije. Tako smo mi mogli, gladni, žedni, ali bez straha za život, da se posvetimo i malo bolje da razumijemo svu patnju kroz koju su naši ljudi prolazili. U naredne tri godine naša obilježavanja u Bratuncu dolaze u ramazanima. Tad je to sve drugačije. Post je poseban ibadet, štit za sve vjerne ljude. Mi ćemo dostojanstveno obilježiti i sjetiti se naših žrtava ove godine, kao i prethodnih.

STAV: Kakav je položaj Bošnjaka u Bratuncu?

HODŽIĆ: Mi smo se od samog početka postavili jasno, tj. da smo mi ovdje svoji na svome. Našim komšijama koje su počinile to što jesu mi smo rekli da nas prihvate onakve kakvi jesmo, ili nas ne moraju uopće prihvatiti. Mi smo ovdje svoji na svome, nismo privremena, nego trajna kategorija, i svim mogućim sredstvima ćemo se suprotstaviti ako ponovo pokušaju da urade ono što su uradili na prevaru devedesetih godina prošlog stoljeća. Sve ovo vrijeme gradili smo sistem koji je lokalni, ali, jednostavno, da znamo za svakog Bošnjaka. Nastojali smo svakom pružiti podršku, neki elan. Mnogi su se ovdje vratili iz inata i zato što je ovo njihovo. Drina je lijepa rijeka, Bratunac je lijepa čaršija, ali ekonomija, koja je presudna za trajni ostanak ljudi, potisnuta je u drugi plan bombastičnim izjavama o rezervnim sastavima i komisijama. I sigurnost je presudna. Da rezimiram, mi smo nastojali da pružimo sve ono što je potrebno našem čovjeku, od vjerskog do kulturnog. Za mene su Bošnjaci ovdje svoji na svom, ali, ipak, kategorija koja je ugrožena, čija se djeca segregiraju u obrazovanju, gdje Bošnjaci nemaju ista prava kao Srbi, gdje se Bošnjaci kao narod pokušavaju svesti na religijsku skupinu. Sve to što tišti nas u Bratuncu, ista je situacija i u Srebrenici i drugim mjestima.

STAV: Spomenuli ste kulturni segment koji je za svako društvo bitan. Često organizirate promocije knjiga, predstave, priredbe…

HODŽIĆ: Jedan narod bez kulture mrtav je narod. Pored vjerskih potreba koje čovjek ima i pored svih obaveza koje ima, možda mu se u prvi mah kultura čini i nezanimljivom, nedostižnom, ali jedna zajednica bez kulture osuđena je na mrtvilo, stagnaciju i na kraju propast. Naša historijska zbilja etablirana kroz genocid, urbicid i kulturocid diktira da mi moramo imati snage da oplemenimo našu kulturu. Često smo doživljavali da će doći neko sa strane i nama ponuditi neki kulturni sadržaj. Bilo je toga povremeno, ali mi nismo imali mnogo hajra. Mi sami moramo ovdje da gradimo zajednicu i pružimo našem čovjeku sve što mu treba. Vrlo često čovjek, zaokupljen obnovom imanja, preživljavanjem, nije u stanju da promišlja ni nacionalno ni kulturno, ali tek kad se sudari s, recimo, asimilacijom njegovog djeteta u školi, ili kad on naiđe na neki problem koji je prouzrokovan time što on ne pripada većinskom srpskom narodu, počne se pitati zašto je to tako. Zato mora biti jedna grupa ljudi koji su spremni da se žrtvuju za naš narod, kulturu, domovinu. Ti ljudi treba da omoguće i pruže sve sadržaje koji su potrebni našim ljudima.

STAV: Postoje li određeni stereotipi o povratničkim krajevima, pa i samim povratnicima?

HODŽIĆ: Vrlo često ljudi imaju stereotipe o ovim područjima. Rekao sam da burna historijska zbilja, koja je sve svoje negativnosti istresla na ove prostore i ovaj narod, jednostavno u očima ljudi koji nisu iz ovog kraja stvara takvu sliku. Tu je i medijsko sivilo koje predstavlja da ovdje nema nikakve budućnosti ni perspektive. Mogu reći da Bošnjaci u ovom dijelu Bosne i Hercegovine će se sve više dijeliti prema dva posljednja događaja koji su na mene ostavili veliki dojam. Jedan je događaj koji se dogodio u Prijedoru, gdje se naš čovjek izvinjavao za nešto što se ni u najtotalitarnijem sistemu ne bi imao potrebu izvinjavati. Dio Bošnjaka se modelira prema nametnutim asimilacijskim procesima pa se izvinjava u vlastitoj državi.

To je presedan, da se jedan narod u vlastitoj državi asimilira. Ima i druga skupina ljudi okupljena oko događaja koji nije dovoljno eksponiran. Riječ je o grupi ljudi, a među njima i Nedžad Avdić. Avdić je mlad čovjek koji je preživio strijeljanje u Petkovcima, kao inženjer se vratio ovdje s porodicom, i kao preživjela žrtva genocida otišao na promociju knjige koja je osnova za komisiju kojoj je cilj osporavanje i negiranje genocida. Na promociju knjige Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju, inspiriranu vjerovatno Huntingtonovom tezom o “sukobu civilizacija”, Nedžad je otišao i suprotstavio se istinom. Mene i većinu Bošnjaka je postidio. Zašto to on uopće mora raditi? Zamislite da je neko ko je preživio holokaust u Auschwitzu morao otići u Nürnberg na neki skup da se suprotstavi nacistima.

STAV: Šta predlažete da se stanje popravi?

HODŽIĆ: Ova zemlja uvijek je imala hrabre ljude. Međutim, čim je potpisan mirovni sporazum, oni su utihnuli. Takvih je 90%, a tek 10% je onih koji su nastavili borbu. Rat fizički jeste stao, ali borba za državu, za čast, nije prestala. Nažalost, mnogi Bošnjaci na odgovornim funkcijama i koji koriste benefite države nisu na nivou zadatka. Mi se ovdje borimo. Svaki mjesec kada bude plaća postavim sebi pitanje da li sam je na halal način zaradio. Ne znam da li to rade drugi, a mnogi bi se trebali zapitati. Bošnjačka politika u tom je smislu u defanzivi i većinom je u poziciji da odgovara na ono što rade jedna ili druga strana, koje u posljednje vrijeme orkestrirano napadaju Bosnu i Hercegovinu.

Mi smo dovedeni u halucinirajuće stanje jer ne možemo da vjerujemo šta nam se radi. Djeca čiji su roditelji ubijeni u genocidu se proglašavaju teroristima, dok ljudi koji su ovdje naše očeve i braću gonili u logore i ubijali rade u državnim institucijama. Neko od Bošnjaka je dijelom odgovoran, niko od nas nije amnestiran. Kada budu ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice i drugih mjesta podjednako doprinosili Bosni i Hercegovini koliko doprinose povratnici, tad će nam se promijeniti stanje. Tada ni jedan paradržavni sistem neće moći doći do izražaja kao što je to danas. Svaka izjava, teška izjava, medijski spinovi, direktno se reflektiraju na povratnike. Do jučer je taj naš čovjek, povratnik, recimo, bio opterećen kakvu će mašinu uzeti na svom imanju, a danas time može li opstati na svom imanju. Mi moramo da shvatimo da su ljudi ovdje doživjeli i preživjeli genocid, ubijeni su im članovi porodica i normalno je da su osjetljivi.

Mi se često ponašamo razmišljajući samo od danas do sutra. Ja to ne mogu zahatoriti našem narodu, jer je on uprkos svemu najbolji, ali mogu hatoriti našim intelektualcima kojih ima zaista mnogo. Međutim, jedan vrli intelektualac je rekao da “mnogi ponovo trebaju napisati knjige, jer ove što su napisali niko ne čita”. Naši intelektualci sjede za katedrama, pričaju priče u svojim zatvorenim svjetovima, pohode simpozije, a u suštini nisu u realnom svijetu. Halid Kadrić u knjizi Dugo svitanje kaže: ako dobro pratimo, vidimo da se Bošnjaci stotinu godina nisu pomjerili. Prije stotinu godina imali smo iste probleme, samo s drugim likovima. Zato intelektualci moraju da uđu u narod. Narod hoće živu riječ. Ne može se živjeti rastrošno, a govoriti o moralu. Ne može se jedno pričati, a drugo raditi. Mora se živjeti onako kako se priča. Bošnjaci prolaze kroz krizu autoriteta. Naš narod jeste takav kakav jeste, mi bolji nemamo, i vrlo mu je teško nametnuti autoritet. Ipak, kroz povijest, ali i danas, ima u Bošnjaka ljudi koji se cijene, a to su oni koji stoje iza onoga što kažu. Kako sada stvari stoje, bošnjački narod puno je pametniji i mudriji od svoje intelektualne elite.

STAV: Je li vrijeme da nova generacija Bošnjaka preuzme odgovornost na svoja leđa?

HODŽIĆ: Mi smo narod koji hoće odmah rezultate svog rada. Malo je generacija koje dožive plodove svog rada. Ova naša generacija možda je malo opterećena ljudima koji su u najtežim momentima branili našu domovinu. Oni su zaista najzaslužniji što smo mi danas živi. Ova naša generacija vrlo je često u sjeni tih ljudi, ali mi moramo biti vezivno tkivo da narednoj generaciji pripremimo teren da se ne bave stvarima koje mi moramo završiti, ne smijemo ostaviti repove. Na našoj generaciji je teret, mi smo u državi u kojoj je pat-stanje, u kojoj imamo tri strane i, kad jedna vuče naprijed, dvije vuku nazad. Ja to razumijem, ali nikako ne mogu da razumijem da su Bošnjaci najrazjedinjeniji tamo gdje su većina. Vrlo često mi odavde moramo da držimo lekcije iz jedinstva, solidarnosti, da opći interesi moraju prevazići lokalne.

Čaršije u Federaciji moraju prestati da grade milionske fontane, dok Bošnjaci na Drini nemaju nikakve šanse za zaposlenjem. Moramo jasno pokazati da nam je stalo do države i da je ovo država koja jedino može opstati u prirodnim granicama, na Savi i Drini. Borba za Bosnu i Hercegovinu je zajednička borba svakog patriote. Mi ne tražimo ništa više nego što bismo željeli da ima Srbin, Hrvat, građanin Bosne i Hercegovine na bilo kojem pedlju naše zemlje, nama trebaju samo jednaka prava, da nas ime i prezime ne diskvalificira, nego da kvalitete jednog čovjeka dođu do izražaja. Mi imamo situaciju da nam se u vlastitoj državi zabranjuje pravo na jezik, postojanje, gdje se kroz medije poziva i govori da smo mi Bošnjaci ponovo okupirali Drinu. Međutim, mi se nikad nećemo umoriti, niti ćemo se prestati boriti za elementarna ljudska prava, nećemo klečati ni pred kim. Mi smo ovdje u Bratuncu, i svim našim mjestima, svoji na svom i ne smijemo hodati pognute glave, nego hodamo svojom čaršijom svijetla obraza. Svima onima koji žive u iluziji da ćemo mi negdje otići – mi nećemo nigdje, ovo je naše.

 

PROČITAJTE I...

Usnio sam jedan od onih snova, kakve sam nekad često sanjao, samo je sad scenografija nova. Neki vampir progoni me noću kroz veliki stan, u kojem je dugačak hodnik iz kojeg vode vrata u razne sobe. U posljednjoj sobi spavaju mama i Zeko, kojih više nema. Kažem bijesno: “Vratite mi barem ženu!”, a on se isceri: “Koju hoćeš?”, i dovede obadvije.

Zanemariti činjenicu da je poginulo najviše Bošnjaka (64.341), te da je ubijeno uvjerljivo najviše bošnjačkih civila (33.071) znači zanemariti karakter rata, zanemariti da su izvršeni agresija i genocid, zanemariti da je postojao agresor i da je postojala žrtva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!