fbpx

Bošnjački leksikon (6): Ahmed Sudi Bosnevi

“Nema sumnje da je Sudijev komentar najvažnija knjiga koja je do sada napisana o Hafizovoj poeziji. U toku skoro tri stotine i pedeset godina, koliko prolazi od trenutka nastanka ovog djela, ovaj komentar predstavljao je jednu od najvažnijih knjiga u cjelokupnom procesu predstavljanja jedne od najistaknutijih epoha iranske književnosti i u cijelosti zaslužuje da se o nju okoriste i Iranci”

 

Piše: Elvir MUSIĆ

Istočna podneblja, koja pretežito nastanjuju muslimani arapskog, turkijskog i perzijskog genetskog koda, po mnogo čemu su specifična, a samim tim i primamljiva putniku namjerniku koji nema iskustvo življenja s kulturama izvan zapadnog civilizacijskog kruga. Putujući istočnim zemljama, putnik će naići na razne zanimljivosti i detalje koji će mu privlačiti pažnju na svakom koraku. Bit će fasciniran učtivošću, gostoprimstvom i pozitivnom energijom domaćina koji će se prema njemu ophoditi.

Nakon dvadesetogodišnjeg boravka na Orijentu, sa sigurnošću mogu reći da se tamošnji narodi posebno diče svojom rječitošću i svojom diplomatičnošću, koje kao da su svojevrsna veza između njih danas i njihovih predaka u dalekoj prošlosti. Zahvaljujući posvećenosti lijepom izražavanju i diplomatskom iznošenju najtajnijih želja koje istočni narodi skrivaju u svojim nutrinama, rođena je književnost jedinstvene ljepote izraza i neponovljive briljantnosti misli.

Riječ je o književnosti koja, u pravom smislu riječi, nadilazi granice nacionalnog i zalazi duboko u sferu islamske duhovnosti koja nacionalne identitete objedinjuje i diže ih na viši nivo svijesti o pripadnosti nečemu većem od nacionalnog, a to je islam. Tako su muslimanski narodi raznih govornih područja pronašli mjesto na kojem će se susretati, uvažavati i jedni druge smatrati svojima, ali i stvarati zajedničku kulturu koja ne poznaje granice nacionalnog. Osjećaj pripadnosti muslimanskom umetu nadjačat će osjećaj pripadnosti jednom narodu, mada ga niti u jednom trenutku neće isključiti i zanijekati. Baš taj osjećaj zajedništva u islamu potaknut će pjesnike i književnike da pišu i pjevaju o univerzalnim temama, a naučnike motivirati da daju doprinos boljitku svih ljudi kao najsavršenijih Božijih stvorenja.

SVI SU PISALI O SUDIJU

Osjećaj pripadnosti nacionalnom nauštrb umetskog vratit će se mnogo kasnije i od tada će početi slabljenje muslimanskog društvenog bića, među muslimanske narode uvući će se sumnjičavost u vlastite sposobnosti i na koncu će se među mnoge muslimanske narode uvući crv koji će postepeno nagrizati njihovo nacionalno samopouzdanje, koje će, nerijetko, nastojati nadoknaditi isticanjem vlastite superiornosti u odnosu na druge muslimanske narode. Takav razvoj situacije potaknuo je javljanje i razvoj svakojakih animoziteta koji će muslimanskim društvima krasti korisno vrijeme namijenjeno naučnom i svakom drugom napredovanju, a nama, koji tu situaciju nastojimo sagledati sa strane, otežati razvejavanje velova s književnih ljepota koje ti narodi baštine kao zajedničko nematerijalno naslijeđe, u čijem su nastajanju u primjetnoj mjeri participirali i Bošnjaci tokom minulih pet stoljeća.

Bošnjaci, međutim, nisu samo participirali u procesu nastajanja bogate književnosti pisane na arapskom, perzijskom i turskom jeziku nego su išli korak dalje i osiguravali odvijanje kvalitetne komunikacije među književnim tradicijama nastalim na tim trima jezicima. Danas će mnogi na perzijskom govornom području ustvrditi da neki od najpoznatijih pjesnika i mislilaca, poput Mevlane Dželaludina Rumija, Šemsudina Muhameda Hafiza Širazija i Sadija Širazija, koji su ostavili dubok trag na osmanskoj književnosti, ne bi uspjeli zauzeti tako značajno mjesto u osmanskoj književnosti da ih na adekvatan način osmanskoj književnoj publici nije predstavio poznati tumač perzijskih klasika po imenu Ahmed Sudi Bosnavi. Njegova tumačenja Hafizovog Divana i Sadijevog Bustana i Đulistana pisana na osmanskom jeziku stoljećima kasnije bit će prevedena na perzijski jezik i nerijetko korištena kao važna literatura za razumijevanje Hafizovih i Sadijevih stihova na katedrama perzijskog jezika i književnosti na univerzitetima širom Irana.

O kako značajnoj pojavi na osmanskoj naučnoj i književnoj sceni je riječ, dovoljno govori podatak da su o Sudiju, i tada i danas, pisali i pišu mnogi. Na turskom govornom području spominjali su ga i Bursalı Mehmed Tâhir, Atâî, Kâtib Çelebî, Muallim Nâci (Mes‘ûd-i Harâbâtî), a njegova djela analizirali Nazif M. Hoca, Ozan Yılmaz, Ali Rıza Karabulut, Semih Ceyhan, İbrahim Kaya, Muhammed Aruçi i mnogi drugi. Njegov komentar Hafizovog Divana na perzijski jezik prevela je ‘Esmat Sattarzade, Bustan je preveo Akbar Behruz, a Đulistan su zajedno preveli H. Hoštinat, Z. Čavuši i A. A. Kazemi, a arapskoj javnosti ga je davne 1930. godine u Kairu predstavio Mehmed Handžić. Na našem govornom području o njemu su pisali Safvet-beg Bašagić, Hazim Šabanović, Fehim Nametak, Šaćir Sikirić, Džemal Ćehajić, Sedad Dizdarević, spominjali su ga i Amir Ljubović i Sulejman Grozdanić, a monografiju o Sudiju, kao komentatoru perzijskih klasika, objavili su 2014. godine Namir Karahalilović i Munir Drkić. Na engleskom jeziku pronalazimo, tekstove, monografije i enciklopedijske članke koji djelomično ili u cijelosti tretiraju život i djelo velikog Ahmeda Sudija Bosnevija. O njemu su pisali Rypka, Kathleen Burrill i Hamid Algar.

OD ČAJNIČA DO STAMBOLA

Pa ipak, iako su o ovom glasovitom Bošnjaku pisali mnogi, o njegovom se životu ni danas ne zna mnogo. Na osnovu nekih saznanja možemo zaključiti da je živio samozatajnim životom, da se nije ženio i da je u potpunosti bio posvećen nauci i svom životnom pozivu odgajatelja briljantnih mladića koji će, poput našeg Derviš-paše Bajezidagića, osmansku kulturu ukrasiti svojim književnim i umjetničkim djelima. Na iskraju, broj tomova knjiga koje je – pretežno u formi komentara perzijskih klasika, arapskih gramatičkih djela, prijevodima i bilješkama – ostavio iza sebe svjedoče baš o toj njegovoj posvećenost znanju i prenošenju znanja.

Rodio se u mjestu Sudići kod Čajniča. Bursalı Mehmed Tâhir u antologiji osmanskih autora (Osmanlı Müellifleri, I, 323), vjerovatno zbog blizine Čajniča i Foče, te činjenice da je, kako to primjećuje Bašagić, stanovnicima Stambola Foča bila poznatija od Čajniča, bilježi da se rodio u Foči. Osnovno obrazovanje, prema Aruçiju, stekao je u rodnom mjestu, odakle se kao dječak seli u Sarajevo te, na koncu, vođen željom za stjecanjem znanja, stiže do Carigrada. Dokaz da je zaista boravio u Sarajevu pronalazimo u njegovom tumačenju uvodnog dijela Sadijevog Đulistana. S obzirom na to da Đulistan nije vokaliziran, Iranci su jednu sintagmu pogrešno čitali kao mirišljava ruža (gol-e hošbuy) sve dok im Sudi nije objasnio da tu nije riječ o mirišljavoj ruži nego o mirišljavoj zemlji (gel-e hošbuy): “Ovo što veli hazreti Šejh mi smo vidjeli u Sarajevu. Načinili bi malu limenu posudu (sličnu onoj koja se u Istanbulu koristi za med) pa bi u nju stavili latice ruže zajedno s ilovačom. Jedno vrijeme bi latice i ilovaču miješali i tako bi stajalo, a onda bi tu smjesu isjekli na komade i sušili, pa bi to žene, kad im zatreba, koristile u hamamu.”

Stekavši visoko obrazovanje u Istanbulu, krenuo je na putovanje koje će obilježiti njegov život. Najprije se nakratko zadržao u Erzurumu, da bi potom prešao u Diyarbekir, gdje je pred muftijom iranskog porijekla Muslihuddînom Lârîjem upotpunio poznavanje gramatike perzijskog jezika, što će kasnije postati zaštitnim znakom njegovih tumačenja remek-djela klasične perzijske književnosti. Iz Diyarbekira otputovao je u Damask i pred čuvenim Halimom Širvanijem učio Sadijev Đulistan, te pratio predavanja Sabuhija Bedahšija i Husejna Harizmija. Znanje je stjecao i u Bagdadu, Kufi i Nedžefu, gdje je usavršio i poznavanje arapskog jezika, s kojeg će kasnije prevoditi i na osmanskom tumačiti Hadžibova djela. Na koncu, obavivši hadž, vratio se u Istanbul. Profesorski angažman pronašao je u Atmeydan Sarayu, gdje je podučavao plemićku djecu, dvorske pripravnike i pomno odabrane inteligentne mladiće koji su u centar Osmanskog carstva stigli iz raznih provincija pod osmanskom vlašću. Da mu je Sudi bio učitelj, hvali se i veliki mostarski legator, pjesnik, diplomata i bosanski paša Derviš-paša Bajezidagić: “Sudi je bio moj najplemenitiji profesor.”

Na profesorskom položaju nije se dugo zadržao. Neki tvrde da je, kao i mnogi Bošnjaci, platio cijenu slabljenja utjecaja bošnjačkih paša na osmanskom dvoru nakon ubistva Mehmed-paše Sokolovića. Međutim, izglednijim se čini mišljenje da zbog svoje ćudi nije mogao djelovati kao prosvjetni radnik na mjestu na kojem je bilo koncentrirano toliko mnogo utjecaja koliko je bilo utjecajnih očeva njegovih učenika. Napustivši profesuru, povukao se u osamu svog doma i ostatak života proveo tumačeći Divan Hafiza Širazija, Sadijeva i Hadžibova djela.

HAFIZOV “DIVAN” U SUDIJEVIM OČIMA

Iako je većina tih djela već bila protumačena od drugih poznavalaca perzijskog jezika i književnosti pisane na tom jeziku, Sudi tim komentarima nije bio zadovoljan, pa je odlučio lično protumačiti djela koja je smatrao bitnim za osmansku i islamsku kulturu. U svojim komentarima bilježi mjesta na kojim se s ostalim komentatorima ne slaže u tumačenju, navodi argumente kojim pobija njihove tvrdnje i jasnim metodološkim obrascem dokazuje svoj stav. Šemsudin Sami za njegove komentare kaže da su temeljiti i kritički, Mualim Nadži ga smatra tvrdoglavim učenjakom, Mehmed Tahir veli da je tu i tamo činio i neke greške, a Bašagić romantičarski naglašava da je Sudi stručnim metodama dokazao da su komentatori prije njega, uslijed nepoznavanja perzijskog jezika i nerazumijevanja poezije, pogrešno protumačili brojna značenja u djelima koja su tumačili.

Said Nafisi u pregovoru Sudijeva komentara na Hafizov Divan piše: “Nema sumnje da je Sudijev komentar najvažnija knjiga koja je do sada napisana o Hafizovoj poeziji. U toku skoro tri stotine i pedeset godina, koliko prolazi od trenutka nastanka ovog djela, ovaj komentar je predstavljao jednu od najvažnijih knjiga u cjelokupnom procesu predstavljanja jedne od najistaknutijih epoha iranske književnosti i u cijelosti zaslužuje da se o nju okoriste i Iranci.”

Prevoditeljica Sudijevog komentara na Hafizov Divan piše: “Od svih do sada napisanih i, na engleskom, francuskom i turskom jeziku, objavljenih komentara Hafizove poezije, najpoznatiji i najkorisniji je Sudijev komentar. Iako su vrlo cijenjena još dva komentara napisana na turskom – Sururijev i Šam’ijev – ipak je Sudijev najkompletniji. Nije bez razloga ovaj komentar prihvaćen od stručne javnosti, da ga svi čitaju i hvale.”

Manučehr Mortazavi o Sudijevim komentarima, u predgovoru prijevoda Sudijeva komentara na Sadijev Đulistan, piše: “Slava i važnost Sudijevih komentara na Hafizov Divan i Sa’dijeva djela, te superiornost ovog djela u odnosu na druga djela iste ili slične tematike, rezultat su činjenice da se vrli komentator suzdržavao od grešaka koje su činili njegovi prethodnici, a koje se ogledaju u otvaranju brojnih suvislih pitanja i rasprava s ciljem demonstriranja vlastitoga znanja, a sve to pod izgovorom tumačenja tuđih djela. Komentator je izabrao uravnoteženu metodu tumačenja jezičkih karakteristika, značenja tumačenog, kompliciranih značenja i promišljanja o nedoumicama. U svakom slučaju, najvažnija korist ovih izvora jesu vrlo zapaženi i precizni komentari koji se graniče sa stepenom neprikosnovenosti.

Osim toga, komentatorovo pojašnjavanje osnovnih problema – iako je broj tih situacija u odnosu na opseg komentara zanemariv – zajedno s kompetentnošću demonstriranom u kvaliteti zaključivanja i način pristupa književnika kakav je Sudi gramatičkim i jezičkim pitanjima, pokazatelj su značaja i vrijednosti ovakvih komentara. Ako bismo željeli Sudijeve komentare poredati po važnosti i korisnosti za nas Irance, morali bismo komentar na Hafizov Divan staviti ispred njegovih komentara Bustana i Đulistana. Ali, ako bismo ocjenjivali prema kriteriju popularnosti, tada bi komentar Đulistana bio odmah iza komentara Hafizovog Divana i znatno prije komentara Bustana.”

Mišljenje prevodilaca Sudijevog komentara Đulistana na perzijski nalazi se u predgovoru ovog djela: “Do sada je napisano mnogo komentara Sa’dijevog Đulistana na raznim živim jezicima, ali se stručnjaci jednoglasno slažu da je najpoznatiji i najkorisniji upravo Sudijev komentar.”

Ahmed Sudi Bosnevi svijet prolaznosti napustio je u posljednjoj deceniji 16. stoljeća, samo nekoliko mjeseci nakon što je završio komentar Sadijevog Bustana. Bio je čovjek koji je neiscrpno tragao za znanjem i nesebično ga dijelio s drugima. Bio je čovjek na kojeg se možemo ugledati i mi i naša djeca. Naravno, ako dobiju priliku o njemu saznavati iz udžbenika.

PROČITAJTE I...

Nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana. Upadljivo je da ovdje nije riječ o siromašnijem sloju stanovništva, onima koji žive od plaće do plaće i koje će kriza najteže pogoditi, već o onoj klasi koja se označava kao nouveau riche, novopečenim gazdama i kapitalistima prve generacije koje žive u užasnom strahu da će njihovo tek stečeno blagostanje i status nestati preko noći te da će opet postati ono što su bili njihovi roditelji

“Ne mora nužno biti da će doći do slabljenja imuniteta uslijed izolacije zbog COVID-19. Opet, zavisi koliko ćemo se sami organizirati. Sada barem imamo vremena da se posvetimo pravilnoj prehrani i vježbanju. Nedostajat će nam boravak u prirodi i sunce, pa bi vitamin D mogao da bude dosta niži. Zbog toga svaki dan otvorite prozore, prozračite kuću i izložite barem ruke i lice direktnom suncu kako bismo koliko-toliko proizvodili vitamin D”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!