fbpx

Bošnjački leksikon (4): Utjecaj Bošnjaka na osmanskom dvoru

Na položaj velikog vezira u Osmanskom carstvu dolazile su osobe koje su se mogle osloniti na jak dvorski lobi ili su imale sreću zadesiti se u sultanovoj blizini prilikom njegovog izljeva nezadovoljstva i smjene aktualnog premijera. Što bi se reklo: ko bliže vatri, bolje se ogrije. Međutim, kada je sultan Mehmed III odlučio smijeniti velikog vezira Jemišči Hasan-pašu, Albanca rođenog na Kosovu, Malkoč Javuz Ali-paša nalazio se na dužnosti namjesnika Egipta. Dalje da dalje ne može biti, reklo bi se. Pa ipak, upravo je njega sultan odabrao kao najsposobnijeg i najdostojnijeg premijerske dužnosti u tom trenutku

Piše: Elvir MUSIĆ

DERVIŠ MEHMED-PAŠA BOŠNJAK

U istom povijesnom razdoblju u kojem je značajnu ulogu na osmanskom dvoru, u svojstvu glavnog sokolara, pratioca i savjetnika sultana Mehmeda III, imao glasoviti Mostarac Derviš-paša, kojeg smo predstavili u prethodnom izdanju Bošnjačkog leksikona, u Istanbulu je živio i probijao se prema najvišem položaju do kojeg je mogao stići neko izvan direktne krvne loze Osmana Gazija još jedan Derviš-paša. Riječ je o Derviš Mehmed-paši Bošnjaku (Boşnak Derviş Mehmed Paşa), koji je, zahvaljujući bliskim vezama s dvorjanima, ali i vlastitoj spremnosti da “porazgovara sa željama obnašatelja značajnih dvorskih dužnosti”, na položaj velikog vezira stigao 21. juna 1606. godine i na tom se položaju zadržao nešto duže od pet mjeseci.

Iako ga osmanska povijest pamti kao grubog i odrješitog čovjeka sklonog spletkama, te kao jedinog velikog vezira kojem je vrat presjekao lično sultan, ipak je nepobitna činjenica da je upravo on, uprkos porazima na Istoku, ostvario niz značajnih diplomatskih i vojnih pobjeda na Zapadu. Usto je bio i arhitekta prvog mirovnog sporazuma između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije. Riječ je o Žitvanskom sporazumu, na koji su na ušću Žitve u Dunav potpis i pečat stavili osmanski sultan Ahmed I i habsburški monarh Rudolf. Tim sporazumom okončan je četrnaestogodišnji rat, osmanskom sultanu plaćeno je 200.000 forinti, a on se zauzvrat obavezao da neće napadati habsburške zemlje i naplaćivati porez.

Historičari bilježe i podatak da se Ahmed I pokajao zbog odluke o smaknuću svog velikog vezira prije no što mu je dozvolio da iznese vlastitu odbranu. Možemo li iz tog podatka iščitati poruku da je Derviš Mehmed-paša Bošnjak, ustvari, bio žrtva spletki, a ne spletkar, te da su ga kasnije takvim nastojali predstaviti kako bi opravdali sultanovu odluku? Sasvim je nebitno. Na iskraju, u Bošnjačkom leksikonu ne bavimo se bošnjačkim dobricama nego hrabrim, odvažnim i mudrim Bošnjacima koji su imali i hrabrosti, i mudrosti, i odvažnosti zaputiti se prema najvišim položajima moći i da u toj namjeri uspiju. Ustvari, ne pričamo samo ni o njima nego i o nama danas, nastojeći izvući pouku o vlastitim potencijalima i stići do odgovora koliko kao nasljednici svih tih uspješnih Bošnjaka možemo i koliki su nam potencijali.

Ono što bismo – obuzmu li nas nacionalne emocije – mogli zamjeriti ovom velikom veziru naših korijena jeste njegova ljubomora na jednog od najznačajnijih velikih vezira osmanskog doba, na Lalu Mehmed-pašu Sokolovića. Bolje reći, ljubomora i želja za premijerskim položajem. Prilikom Mehmed-pašinog povratka u Istanbul, u svojstvu velikog vezira i glavnog vojskovođe osmanskog pohoda na habsburške teritorije, s namjerom da sultanu osobno predoči tok pregovora koji će na koncu dovesti do potpisivanja Žitvanskog sporazuma, Derviš Mehmed-paša iskoristio je priliku i utjecaj na mlađahnog sultana kako bi izdejstvovao slanje Mehmed-paše u pohod na iranske teritorije. Sultanu se taj prijedlog nije učinio nimalo lošim pa je odlučio svog premijera staviti na čelu istočne vojske. Sadr-i azama je to rastužilo, te je, kako tvrde pisani izvori, razočaran doživio moždani udar i nakon nekoliko dana preminuo. Postoje, naravno, i tvrdnje da ni tu Mehmed-pašina posla nisu bila čista.

LALA MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ

Na ovom slučaju jasno se vidi koliki je utjecaj Derviš Mehmed-paša imao na dvoru, jer ukloniti jednog od najznačajnijih osmanskih velikih vezira, vojskovođa i diplomata i sjesti na njegovo premijersko mjesto nije bilo nimalo jednostavno. Lala Mehmed-paša nije bio običan igrač na osmanskoj diplomatskoj sceni. Rodio se u Jajcu, a kao dječak doveden u Enderun uspio je svoje profesore zadiviti znanjem, inteligencijom i vještinom. Zadivio je, izgleda, i dvorsku elitu pa su mu na odgoj povjerili prinčeve, zbog čega je i ponio titulu lale. Bio je poznat i kao Osvajač Ostrogona (Estergon Fatihi), mjesta udaljenog pedesetak kilometara sjeverozapadno od Budimpešte. Priča o njemu i Ostrogonu vrlo je zanimljiva. Tvrđavu, koju je protivničkim trupama morao prepustiti dok je obavljao dužnost rumelijskog beglerbega, osvojio je deset godina poslije u svojstvu velikog vezira. Hrabrošću se istakao i prilikom osvajanja tvrđave Tata u Mađarskoj, u pohodu koji je 1594. godine predvodio poznati veliki vezir Kodža Sinan-paša, rođen u Debru, mlađi brat sultan Sulejmanovog velikog vezira Ayas-paše i čovjek koji je dužnost velikog vezira obnašao u tri navrata. Samo da napomenemo da je na mjestu premijera Osmanskog carstva naslijedio Bošnjaka Mustafa-pašu Sokolovića.

MALKOČ JAVUZ ALI-PAŠA

Lala Mehmed-paša proveo je na premijerskom položaju skoro dvije godine (1604–1606), a na tom položaju naslijedio je još jednog Bošnjaka na čelu carevine. Riječ je o Malkoč Javuz Ali-paši (Malkoç Yavuz Ali Paşa), bratiću Salih-age, zapovjednika bosanskih janjičara. Ovaj Malkočević obavljao je premijersku dužnost nešto više od deset mjeseci i u tom svojstvu služio je dvojicu sultana, Mehmeda III i njegovog sina Ahmeda I. Za ovog glasovitog osmanskog dužnosnika bošnjačkih korijena vezana je jedna zanimljivost. Na položaj velikog vezira u Osmanskom carstvu dolazile su osobe koje su se mogle osloniti na jak dvorski lobi ili su imale sreću zadesiti se u sultanovoj blizini prilikom njegovog izljeva nezadovoljstva i smjene aktualnog premijera. Što bi se reklo: ko bliže vatri, bolje se ogrije. Međutim, kada je sultan Mehmed III odlučio smijeniti velikog vezira Jemišči Hasan-pašu (Yemişçi Hasan Paşa), Albanca rođenog na Kosovu, Malkoč Javuz Ali-paša nalazio se na dužnosti namjesnika Egipta. Dalje da dalje ne može biti, reklo bi se. Pa ipak, upravo je njega sultan odabrao kao najsposobnijeg i najdostojnijeg premijerske dužnosti u tom trenutku.

DAMAT IBRAHIM-PAŠA

Jemišči Hasan-paša zamijenio je na premijerskom položaju čuvenog Ibrahim-pašu, koji je zbog ženidbe s Ajšom, kćerkom sultana Murata III, postao poznat i kao Damat (Zet). Ne zna se tačno kada je rođen ovaj veliki vezir, a nejasno je i njegovo porijeklo. Pa ipak, iako Hammer tvrdi da je porijeklom iz Kaniže, Ibrahim Pečevi u svojoj Historiji i Nevizade Atayi u djelu Hadikatü’l Vüzera bilježe da je bio rodom iz Bosne. Zna se da je u Enderun stigao 1531. ili 1532. godine te da se vještinom i inteligencijom izdvajao od ostalih. Tako je redom obnašao niz značajnih dužnosti koje su garantirale blizinu sultana Murata III, da bi na koncu, 1580. godine, bio imenovan janjičarskim agom. Na položaj namjesnika u Rumelijskom pašaluku imenovan je 1581. godine, a samo godinu poslije ženi Ajša-sultaniju i otvara sebi put prema vezirskom položaju pod zlatnim kubetom.

Nakon izvjesnog vremena, uspijeva stići i do tog položaja, u čemu mu je zdušno pomagao sultanov računovođa Mehmed-paša. Na tom položaju ostvario je brojne izvrsne rezultate, a svijet prolaznosti napustio je u vojnom logoru u Beogradu 1601. godine. Iako ga jedan od najpriznatijih turskih historičara dvadesetog stoljeća İsmail Hakkı Uzunçarşılı kritizira i veli da je bio vrlo lukava osoba koja zna i da nasmije i da rasplače, ipak ga stariji hroničari hvale kao veoma mudrog diplomatu i izvrsnog vojskovođu koji je u svakom trenutku donosio ispravne odluke. Hvale ga i zbog toga što je uspio odgojiti dvojicu vrsnih mladića, Lala Mehmed-pašu Sokolovića i Kujudžu Murat-pašu, koji su kasnije i sami obnašali dužnost sadr-i azama, odnosno velikog vezira. Upravo je Murat-paša na velikovezirskoj dužnosti zamijenio spomenutog Derviša Mehmed-pašu Bošnjaka i nakon nestabilnog perioda u kojem su veliki veziri na dužnosti uspijevali ostati tek po nekoliko mjeseci stabilizirao osmansku izvršnu vlast, brutalno okončao pobunu dželalija i promaknuo se u značajnu ličnost svog doba. Na dužnosti je ostao sve do smrti 1611. godine.

KUJUDŽI MURAT-PAŠA

Bašagić spominje Kujudžu Murat-pašu i bilježi da se rodio oko 1520. godine. Uzunçarşılı u drugom tomu svoje Historije Osmanskog carstva ne negira da je ovaj veliki vezir rođen u Bosni, ali napominje da je bosanski katolik. Mnogi će kasnije taj podatak koristiti da ga proglase Hrvatom i prisvoje u riznicu vlastitog povijesnog i kulturnog naslijeđa.

Kao dječak je stigao u prijestolnicu carstva i odabran je da znanje stječe u Enderunu. Vrlo brzo ističe se inteligencijom, snalažljivošću i pragmatičnošću, te biva postavljen na niz odgovornih dužnosti na dvoru. Godine 1554. zatičemo ga na položaju ćehaje u službi egipatskog namjesnika Mahmud-paše. Ni godinu dana poslije imenovan je za egipatskog sandžak-bega. U svojstvu sandžak-bega obavljao je niz dužnosti. Zahvaljujući vještini, spretnosti i hrabrosti, biva zamijećen od spomenutog Kodža Sinan-paše, s kojim zajedno 1571. godine ide u pohod na Jemen. U tom se pohodu posebno ističe i osvaja neupitno povjerenje velikog vezira koji ga imenuje jemenskim beglerbegom.

Da bismo čitaocima koji se prvi put susreću s terminologijom i titulama koje su odražavale rang i utjecaj nosilaca raznih dužnosti u doba Osmanskog carstva pojasnili šta je, ustvari, značilo biti jemenskim beglerbegom, reći ćemo da je taj položaj ekvivalent modernoj funkciji predsjednika, premijera i parlamenta Jemena – ili bilo koje druge države – zajedno. Obnašatelj tog položaja odgovarao je direktno velikom veziru i sultanu.

Murat-paša na tom položaju ostaje četiri godine, pokreće razvoj jemenskih teritorija i realizira velike projekte, što ga na koncu dovodi na metu optužbi za enormno bogaćenje. Zbog tih optužbi biva smijenjen i vraćen u Istanbul, gdje jedno vrijeme biva utamničen u zloglasnom zatvoru Yedikule, u kojem je 1474. pogubljen glasoviti Adni Mahmud-paša, koji je dužnost velikog vezira obnašao u tri navrata. U zatvoru ne ostaje dugo, uspijeva dokazati nevinost, ali ipak se ne vraća na dužnost beglerbega već biva degradiran na položaj sandžak-bega. No, to ga nije pokolebalo, a niti je zbog te degradacije bio manje sposoban. Naprotiv, nije prošlo mnogo, a već ga zatičemo u Karamanu sa zvanjem beglerbega. S tog položaja, pod komandom Özdemiroğlua Osman-paše, odlazi u pohod na Iran, gdje će ga u blizini Tabriza zadesiti teško životno iskušenje. Naime, safavidske vojne snage zarobile su ga i odvele u zarobljeništvo, u kojem je proveo približno četiri godine, da bi bio oslobođen tek nakon potpisivanja Ferhat-pašinog mirovnog sporazuma, kojim je okončan dvanaestogodišnji rad. Osmanskom carstvu na osnovu tog sporazuma pripala su područja Tabriza, Karabaga, Gruzije, Dagestana i Širvana. Safavidi su sporazum prekršili pet godina kasnije, ali je Kujudžu Murat-paša već bio daleko, ostvarivao nove uspjehe i nizao nove pobjede koje će ga 1606. godine dovesti na položaj velikog vezira. Ni on se u trenutku imenovanja nije nalazio u Istanbulu već u Beogradu. Sultan Ahmed I uvažio je prijedlog šejhul-islama Sunullah‑efendije i odabrao baš Kujudžu Murat-pašu da obnaša tu odgovornu dužnost.

Ah, da, spomenusmo Ferhat-pašin mirovni sporazum. Da li je i on bio Bošnjak? Da li je riječ o Ferhat-paši Sokoloviću ili nekom drugom? Mi u ovom broju Bošnjačkog leksikona nemamo više prostora za istraživanje. Nemamo prostora spomenuti ni ostale velike vezire bosanskohercegovačkog porijekla. Ali, cijenjeni čitaoci, to možete istražiti vi. Jedan od osnovnih ciljeva ovog leksikona i jeste poticanje čitalaca na istraživanje o vlastitoj prošlosti i o slavi, kako to kaže Bašagić, našije slavnije predaka.

PROČITAJTE I...

Nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana. Upadljivo je da ovdje nije riječ o siromašnijem sloju stanovništva, onima koji žive od plaće do plaće i koje će kriza najteže pogoditi, već o onoj klasi koja se označava kao nouveau riche, novopečenim gazdama i kapitalistima prve generacije koje žive u užasnom strahu da će njihovo tek stečeno blagostanje i status nestati preko noći te da će opet postati ono što su bili njihovi roditelji

“Ne mora nužno biti da će doći do slabljenja imuniteta uslijed izolacije zbog COVID-19. Opet, zavisi koliko ćemo se sami organizirati. Sada barem imamo vremena da se posvetimo pravilnoj prehrani i vježbanju. Nedostajat će nam boravak u prirodi i sunce, pa bi vitamin D mogao da bude dosta niži. Zbog toga svaki dan otvorite prozore, prozračite kuću i izložite barem ruke i lice direktnom suncu kako bismo koliko-toliko proizvodili vitamin D”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!