Bošnjački i muslimanski kolektivni identitet

Čak i među obrazovanima ima onih koji ne razlikuju dobro vjerski i nacionalni identitet, pa se stavlja znak jednakosti između odrednica Bošnjak i bosanski musliman, s tim što se ovaj drugi termin čak piše velikim početnim slovom, a što u javnom prostoru stvara potpunu terminološku zbrku

Piše: Elvir RESIĆ

 

Bošnjački kolektivni identitet dugo je bio marginaliziran, moglo bi se reći i gušen, u vremenu kada su Bošnjake doživljavali kao vjersku skupina, na šta su i sami, iz ovih ili onih razloga, prešutno pristajali. Uzroci za tako pogrešnu interpretaciju njihova nacionalnog bitka mogu se pronaći u najmanje dva društveno-politička sistema koja su izgrađena na iskrivljenim premisama, kreiranim u srpskim i hrvatskim nacionalnim maticama – u jugoslavenskoj kraljevini i u zajedničkoj komunističkoj federaciji.

U oba slučaja, Bošnjake su, umjesto da ih posmatraju kao poseban narod koji ima svoju hiljadugodišnju tradiciju, svojatali i s jedne i s druge strane, ostavljajući im pravo na vjerski identitet, istovremeno im ne priznajući jezičke, kulturološke, tradicijske i druge identitarne posebnosti. Bošnjaci su na to i sami pristajali, uglavnom prihvatajući ulogu naroda koji nema sve što imaju drugi, sami sebe nazivajući Muslimanima. Takva percepcija i ne čudi jer su kroz čitavo jedno stoljeće nazivani Srbima, Hrvatima, neopredijeljenima, Jugoslavenima, čemu je pridodavana vjerska odrednica musliman, s malim početnim slovom.

Nakon što su decenijama kao narod osporavani, Bošnjaci su sedamdesetih godina 20. stoljeća odrednicu Musliman (s velikim početnim slovom) u smislu nacionalnog imena objeručke prihvatili, jer su time prvi put u zajedničkoj državi sa svojim susjedima dobili pravo na kakvo‑takvo nacionalno ime. I tada je bilo bošnjačkih mislilaca (u zemlji i izvan nje) kojima je bilo potpuno jasno da vjersko ne može biti zamjena za pravo narodno, historijski, kulturološki i lingvistički utemeljeno ime, ali je ipak bilo bolje od onoga što se Bošnjacima ranije ostavljalo na “slobodan” izbor.

NISU SVI BOŠNJACI BOSANSKI MUSLIMANI

Zbog nedostatka vlastitog znanja o sebi i ne razumijevajući u dovoljnoj mjeri svoje korijene, mnogi Bošnjaci nisu vidjeli ništa negativno niti štetno u tome da, umjesto nacionalnih, nose isključivo vjerske atribute. A najmanje stotinu godina nisu ni imali mogućnost institucionalnog izučavanja vlastite prošlosti i vlastitih vrijednosti. Onaj ko pažljivo prati društvena zbivanja i njihove refleksije u javnom prostoru uočava da se recidivi jugoslavenskog zatiranja bošnjaštva osjećaju i danas. Čak i među obrazovanima ima onih koji ne razlikuju dobro vjerski i nacionalni identitet, pa se stavlja znak jednakosti između odrednica Bošnjak i bosanski musliman, s tim što se ovaj drugi termin čak piše velikim početnim slovom, a što u javnom prostoru stvara potpunu terminološku zbrku. A upravo je u vremenu političkih turbulencija, političke i ideološke, pa i duhovne rascjepkanosti Bošnjaka takva zbrka pogodan saveznik svima koji djeluju protiv Bošnjaka unutar i izvan njihove domovine Bosne, a predstavlja poseban teret onima koji na političkoj i državotvornoj ravni djeluju upravo na afirmaciji naučne i historijske istine.

A problem nam valja posmatrati iz dva ugla. Iz aspekta savremenog trenutka, tvrdnja da su Bošnjaci ustvari bosanski muslimani uglavnom jeste tačna, ali ne i dovoljno precizna. Tačno je to da većina Bošnjaka priznaje i prihvata islamsko učenje, ali ima i onih koji nesumnjivo pripadaju bošnjačkom etničkom korpusu, ali su po svom uvjerenju ateisti, agnostici, ili su poklonici različitih religijskih učenja, kršćanskih i nekršćanskih. Jednako kao što su Italijani i Irci dominantno, a ne isključivo katolici, Grci pravoslavci, iako je brojna katolička zajednica, Arapi muslimani, ali ih ima i kršćana itd.

Pritom je sasvim jasno da se etnička pripadnost nasljeđuje i da je ona biološka ili genetska, dok se za vjeru možemo individualno opredijeliti. Vjersko uvjerenje može se promijeniti, a etničko porijeklo ostaje. Nijemci često postaju muslimani, ali nikada neće biti ni Turci, ni Arapi.

Ako stvari posmatramo kroz prizmu historije, onda vidimo kako se termini Bošnjak i bosanski musliman dodatno udaljavaju. Prije svega, Bošnjaci (Bošnjani) su, kao evropski narod, svoje narodno ime nosili i prije nego su postali muslimani, odnosno prije dolaska islama u njihovu zemlju, kada su kao pripadnici Crkve bosanske proglašavani hereticima i proganjani i s istoka i sa zapada. I tada su kao narod imali svoju duhovnost, pismenost, vlastitu kulturu i tradiciju, a po čemu su se u znatnoj mjeri razlikovali od drugih balkanskih naroda. I zapravo, takvi su Bošnjaci u 15. stoljeću u najvećoj mjeri prigrlili islam i muslimanski identitet, čime su obogatili, oplemenili i nadogradili vlastitu kulturu, jezik i svoje druge nacionalne vrednote. U narednim stoljećima Bošnjaci su čuvali svoju bosansku autentičnost, kao narod koji je oduvijek svoj na svome, istovremeno doprinoseći islamskoj kulturi i civilizaciji i obratno. Ali nikada se, a o tome u prvom redu svjedoči bogata narodna književna tradicija, Bošnjaci nisu odricali ni svog narodnog imena ni svoje bosanske grude.

VJERSKA SKUPINA ILI POLITIČKI NAROD

Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da su Bošnjaci, budući da dominantno pripadaju islamskom kulturno-povijesnom krugu, toj široj svjetskoj, može se reći i univerzalnoj kulturnoj zajednici, dali značajan doprinos. U isto vrijeme, islamska dimenzija bošnjačke kulture i tradicije čini njen najvažniji i najbogatiji dio.

Međutim, potpuno poistovjećivanje nacionalnog i vjerskog identiteta kod Bošnjaka, osim što nije historijski ispravno, može biti i štetno, posebice iz političkog i državotvornog aspekta jer vjerske skupine, za razliku od nacija, nemaju jasno definiranu političku poziciju. Upravo zato, u vremenu kada se Bosna i Hercegovina kao država Bošnjaka, i ne samo Bošnjaka, suočava s brojnim izazovima koji se pred nju postavljaju, vjersko i nacionalno nužno je terminološki razdvojiti.

Onima koji Bosnu i Bošnjake vide kao neku vrstu prijetnje, svakako imaginarne, itekako bi odgovaralo da najbrojniji bosanski narod prikazuju isključivo u religijskom, i to islamskom svjetlu, a što bi značilo da bez islamske vjerske odrednice Bošnjaci uopće nisu posebno nacionalno biće. Svođenje nacionalnog identiteta na vjerski znači i oduzimanje prava koje imaju drugi, a to je pravo na politički i državotvorni subjektivitet.

U ovu zamku upadaju često i sami Bošnjaci, pa i oni najugledniji među njima. Dešava se da vjerski službenici na svoju ruku preuzmu ulogu predstavnika Bošnjaka, što svakako odgovara onima koji ih kao narod negiraju. A stvari bi morale biti jasne svakome, ako već znamo i kontinuirano svjedočimo da nacionalistički narativ srpskih i hrvatskih politika Bošnjacima manje osporava vjerska, a više nacionalna obilježja. U školama u manjem entitetu lakše se uspostavlja islamska vjeronauka negoli nastava na bosanskom jeziku, a srpski i hrvatski nacionalisti radije koriste pojam musliman nego Bošnjak, ali ne zato što im je muslimanski identitet Bošnjaka prihvatljiv, nego zato što ne vide mogućnost da ga na bilo koji način dovedu u pitanje. Na hiljade spaljenih i uništenih islamskih sakralnih objekata svjedoče da su kreatori čišćenja teritorija vjerovali da se bošnjačka islamska tradicija može izbrisati samo njihovim fizičkim istrebljenjem. Bošnjački se subjektivitet, međutim, osporava na suptilnije načine, kroz obrazovni sistem, političko djelovanje u Bosni i Hercegovini i svijetu te kroz medije.

Dakle, iako je najvećem broju Bošnjaka pripadnost islamu najdragocjeniji dio vlastitog identiteta, svaki od njih trebao bi znati da su Bošnjaci imali izgrađen nacionalni i državotvorni subjektivitet i prije dolaska islama na ove prostore, i prije vremena kada su u većini prihvatili islamsko učenje kao svoje. To potvrđuju brojne i vrlo ozbiljne studije u sferi nauke o jeziku, historiografije, onomastike, kulturne historije. Autohtoni bosanski narod, Bošnjaci, od pamtivijeka je imao svoje pismo, svoju kulturu, svoja obilježja i svoju državu.

Bošnjaci ni danas nisu vjerska skupina nego politički narod. Kod njih se o najbitnijim kolektivnim pitanjima odlučuje u parlamentu, a ne u institucijama vjerske zajednice, a njihova nacionalna prava i stremljenja zastupaju izabrani politički predstavnici i institucije državnog sistema, a ne vjerski zvaničnici.

To nikako ne znači da vjerska svijest treba biti potisnuta u drugi plan. Islamski moral i norme ponašanja koje islam kao vjera propisuje svakog čovjeka trebali bi, ako ih se pridržava, učiniti boljim i plemenitijim, snažnijim i korisnijim društvu i državi. Zapravo, vjerski i nacionalni identitet svakog naroda, tako i Bošnjaka, idu jedan uz drugi, nadopunjuju se, ali se ne podudaraju jer ne pripadaju istoj kategoriji.

 

Sljedeći članak

Kad tišina progovori

PROČITAJTE I...

Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu, te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojoj književnosti negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!