Bošnjaci su i fizički i duhovni most između Istoka i Zapada

Upravo je zato tragično, kada čitamo jadikovke Safvet-bega Bašagića da smo zapostavili našu divansku književnost, da smo ispustili iz vidokruga veliki broj značajnih pisaca, jer i nakon stotinu godina, situacija nije puno bolja. Kao što je bilo tragično da se pjesnici s orijentalnih jezika prevode s engleskog jezika i nameću kao vjerodostojni prijevod.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

U ovoj godini širom Evrope slavi se 200 godina od pisanja Goetheovog Zapadno-istočnog divana. Veliki je to jubilej koji se nameće kao nulto mjesto susreta ili upoznavanja Istoka i Zapada, islama i Evrope. Posebno je to važno danas kad se Evropa suočava s migrantskim krizama, pridošlicama iz islamskih zemalja koje potrebuje kao radnu snagu, ali ih suštinski ne razumije i od njih osjeća strah. Pitanje terorizma koje uključuje radikale, podjednako one muslimane i kršćane (aktualizirano ovih dana na Novom Zelandu), također je jedan od razloga da se dijalog islama i Evrope produbi po svakoj osnovi.

Znamo da su mnogi evropski putopisci i diplomate (ili špijuni) koji su u proteklim stoljećima boravili u Turskoj bili zaneseni i opijeni Mesnevijom, hazreti Šemsovim gazelama i mevlevijskim plesom (sema). Prvi prijevod Mesnevije na neki od evropskih jezika javlja se u 18. stoljeću iz pera austrijskog turkologa i orijentologa Josepha von Hammera Purgstalla, ujedno i autora prve historije osmanske književnosti. Upravo se iz Hammerovih prijevoda napajao i Goethe. Međutim, tokom 18, 19. i dobrim dijelom 20. stoljeća u Evropi dominira Hafizova i Hajjamova poezija, iako su i Mevlanini stihovi imali utjecaj na dio evropskih književnika i filozofa poput Goethea.

Vjerovatno najpoznatiji prevodilac Mesnevije na engleski jezik jeste Englez Reynold Nicholson, preko čijeg se prijevoda Mesnevija i interes za Mevlanom raširio čitavim svijetom, odnosno Mesnevija je prevođena na sve važnije jezike svijeta. Pa od vrsnih poznavalaca Mevlanina djela ističemo s njemačkog govornog područja Annemarie Schimmel i francuskog Evu Mayerovitch, za koju se tvrdi da je i sama slijedila mevlevijski tarikat. Naravno, tu je i perenijalistička filozofska škola s Titusom Burckhardtom, Renéom Guénonom i Frithjofom Schuonom, zapadnjacima umornim od new age inačica indijske filozofije, koji su pronašli utočište u univerzalnoj poruci islamske duhovnosti.

Međutim, sve ovo je više-manje poznato na Zapadu. Ono što nije poznato jeste kada se Evropa ustvari upoznala s islamom, kada se dogodio inicijalni susret genijalnih umova Istoka i Zapada? Je li u poetskom susretu Goethea i Hafiza Širazija? O, ne, desilo se to puno ranije, u vrijeme islamskog osvajanja Pirinejskog poluotoka.

On je posebno izražen u doba procvata islamske Andaluzije kad su evropski kršćani iz Granade, Seville, Cordobe i drugih centara crpili dragocjena znanja koja su inicirala evropsku renesansu. Međutim, ni tada Evropa nije otkrila književno blago orijentalno‑islamske civilizacije, čak ni u vrijeme inkvizicije, kada su muslimani ubijani, a njihove biblioteke konfiskovane. Pa ipak, i Mevlana i Hazif prisutni su na evropskom tlu duže od pet stoljeća. Zahvaljujući Bošnjacima.

Bosna je evropska zemlja, Bošnjaci su autentični evropski narod, a tradicija tumačenja i kazivanja Mesnevije (na mesnevihani akademijama) vjerovatno je započela kada je tekija na Bentbaši i osnovana. Zatim je ta tradicija doživjela procvat u Mostaru s Derviš-pašom Bajezidagićem, pa se širila na Travnik, Livno, Visoko i Konjic. Tako je i prva građevina u Sarajevu, nulta tačka islamske arhitekture u Bosni i nulta tačka širenja islama koju su Osmanlije izgradile, upravo Mevlevijska tekija na Bentbaši 1462. godine, godinu dana prije nego je sultan Fatih došao u Bosnu. Tekiju je dao izgraditi prvi bosanski namjesnik Isa-beg Ishaković, koji je i sam bio mevlevija. Bila je u vezi s mevlevijskim tekijama u Skoplju, Konyi i Istanbulu i jednom godišnje ju je posjećivao vrhovni lider svih ehija iz Istanbula. Bila je, dakle, i kasnije važno mjesto i unutar ogromnog Osmanskog carstva.

Što se želi reći? Nije se Evropa upoznala s islamom i pjesnicima na orijentalnim jezicima ni u 18. ni u 19. ni u 20. stoljeću, ona se s njima upoznala u 15. stoljeću jer su Bošnjaci kao autentični Evropljani Mesneviju živjeli kroz razgranati tesavvufski život u kojem su dominirali mevlevijski i nakšibendijski tarikat.

Stoga je upravo na Bošnjacima krivica što još uvijek ne znaju prepoznati vlastitu baštinu, zatim je cijeniti, a potom ju kao otkrivajuću vrijednost predstaviti Evropi. Znači kroz činjenicu da je Bosna dio Evrope i da su Bošnjaci kao autentični evropski narod i fizički i duhovni most između Istoka i Zapada, narod koji je pjesnike na orijentalnim jezicima poznavao i izučavao već u 15. stoljeću, narod kojem je perzijski bio kućni jezik u mnogim bošnjačkim kućama kao i arapski i turski, narod kojem je tradicija mesnevihanstva s kojom se Zapad nadahnjuje prirođena stoljećima, i to u tekijskim akademijama, školama i privatnim kućama, do današnjeg dana.

S obzirom na veličinu i utjecaj Osmanskog carstva, procjene da je, od oko 3.000 osmanskih pjesnika, 300 bilo s područja Bosne, zvuče nevjerovatno, otkriva nam Sedad Dizdarević u svojoj knjizi Mevlana u Bosni. A Osmansko carstvo trajalo je 600 godina, od toga, u Bosni 400 godina. Također, veliki se broj bošnjačkih pjesnika okušao u komentiranju Mesnevije.

Upravo je zato tragično, kada čitamo jadikovke Safvet-bega Bašagića da smo zapostavili našu divansku književnost, da smo ispustili iz vidokruga veliki broj značajnih pisaca, jer i nakon stotinu godina, situacija nije puno bolja. Kao što je bilo tragično da se pjesnici s orijentalnih jezika prevode s engleskog jezika i nameću kao vjerodostojni prijevod. To je jedan pad i poraz kojeg ispravlja, hvala Bogu, narastajući broj orijentalnih filologa Bošnjaka. Goethe nam stoga treba ne samo da bismo govorili o susretima Evrope i islama već prije svega da bismo otkrivali sami sebe i povodom značajne godišnjice jednu zapostavljenu i autentičnu tradiciju predstavili Evropi.

PROČITAJTE I...

“Moramo uzeti u obzir globalni kontekst u kojem djelujemo sa svim globalnim trendovima koji su dominantni u javnom prostoru, koji nikako ne idu naruku odgoju utemeljenom na jasnim tradicionalnim vrijednostima. Trebamo se pozabaviti adekvatnim odgovorom na ove trendove pa onda na jasnim strategijama graditi i odgojno-obrazovni sistem kakav želimo. Ovo je veliki izazov, nije lahko tražiti kvalitet u savremenom kontekstu, ali nemamo alternativu”

Prvi je Bošnjak koji se poklonio caru Franji. Izabran je za počasnog Vladinog savjetnika, a bio je među najzaslužnijim za gradnju pruge od Zenice do Sarajeva. Jedan je od osnivača Dioničke banke. Sudjelovao je i u Vladinom istraživanju autentičnog bosanskog grba i zastave. Tokom mandata gradonačelnika Sarajeva grad je dobio Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, električnu rasvjetu i tramvaj, a reguliran je i tok Miljacke. Osnivač je lista Bošnjak, a potpisao se i u prvi Glasnik Zemaljskog muzeja. Zagovarao je integralno bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu stanovnika Bosne ma kojoj vjeri pripadali. Zagovarao je i uključenje Bosne i Hercegovine u tokove zapadnoevropske nauke, ali je u isto vrijeme insistirao na očuvanju specifičnih duhovnih i kulturnih formi stoljećima prisutnih na ovim prostorima. Bio je pisac, sakupljač narodnih umotvorina, političar i kaligraf, pionir bošnjačkog kulturnog preporoda. Ime mu je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!