Bošnjaci nisu zaboravili svoju Bukovicu

Džuma u obnovljenoj džamiji u Raščićima, koju je predvodio reis Islamske zajednice Crne Gore Rifat ef. Fejzić, jedan je od podsticaja da treba obnavljati porušene kuće i čvršće se vezati za zavičaj. Jer, tamo su naša mezarja i nepresahla sjećanja na pretke

 

 

Piše: Bajro PERVA

Nakon pređenih dvadesetak kilometara od Goražda prema Pljevljima, ulazim u Čajniče, bosanski gradić i središte istoimene općine, koje je daleke 1664. godine po Isau, a. s., pohodio čuveni putopisac Evlija Čelebija i u svojim tefterima zabilježio da tako čudno mjesto, valovito i brdovito, nije nigdje vidio, da je okruženo velikim brdima i strašnim ponorima, da svojim položajem istovremeno djeluje veselo i strašno, dok su preko puta njega voćnjaci kao prave džennetske bašče. Zabilježio je, također, da je u gradu bilo pet muslimanskih i tri hrišćanske mahale, 700 kuća, 50 mlinova, tri škole – medrese, četiri tekije, tri hana i imaret (kuhinja za sirotinju). Dok se prisjećam podataka Evlije Čelebije, imam osjećaj da je tadašnje Čajniče bilo veće i naseljenije od ovog današnjeg.

Narodski kazano, ni Čajniče nije više kao što je nekad bilo. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bošnjački je narod prognan, a čajničke džamije, Sinan-begova te Mehmed i Mustajbegova – Djevojačka srušene su i zapaljene. Oni koji su ih rušili, kao i njihovi nalogodavci, vjerovatno su mislili da se nikada neće obnoviti. Međutim, Mehmed i Mustajbegova – Djevojačka obnovljena je 2012, a obnova Sinan-begove je u toku. Obje su proglašene nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.

Sinan-begovu džamiju 1570. godine podigao je Sinan-beg (kasnije Sinan-paša) Boljanić, sandžak‑beg Bosanskog i Hercegovačkog sandžaka i najveći dobrotvor Čajniča. Podigao je, također, mekteb u naselju Njegošević, mostove na Janji u naselju Međurječje, u nahiji Pribud, u kadiluku Čajniče, mesdžid u kasabi Sopotu u Nevesinjskom kadiluku, mekteb, hamam i karavan‑saraj u kasabi Cernik u kadiluku Velika i karavan-saraj i most u Priboju na Limu. Obnova džamije otpočela je 2016, a predviđeno je bilo da se završi do kraja 2019. godine. Na mjestu gdje je srušena pronađen je dio kamenih blokova, ostali potrebni kamen dovezen je iz bilećkih majdana. Putnik namjernik ugodno se osjeća kad vidi ponovno uspravljanje jedne od najljepših bosanskih džamija kakva je bila Sinan-begova u Čajniču, gradiću podignutom na preko 800 metara nadmorske visine.

SJEĆANJE NA JAKUBA DURGUTA

Iz Čajniča put prema Pljevljima vijuga kroz živopisne predjele obrasle crnogoričnom i bjelogoričnom šumom. Granični prijelazi na bosanskoj i crnogorskoj strani gotovo su desetak kilometara udaljeni jedan od drugog, a granica između dvije države na planinskom je prijevoju Metaljka, negdje na pola puta između dvije granične postaje. Nijaz Raščić, čijim automobilom putujemo u Bukovicu, na crnogorskom graničnom prijelazu toči vodu za piće, jer je, kaže, puno bolja od one u Bukovici. Hladna je i, kad popijete čašu, dobijete neki čudesni apetit za jelo.

Negdje na trećem kilometru od graničnog prijelaza silazimo s magistralnog puta na uski, lokalni, koji vodi u sela prostrane Bukovice. Nama treba gotovo 20 kilometara da dođemo do Raščića, koji su naša današnja destinacija. Pitam Nijaza da li će na sutrašnjoj džumi biti i Jakub Durgut, čovjek koji je neizmjerno volio Bukovicu i medijski je predstavljao. Na moje zaprepaštenje, odgovara mi da je Jakub prije nekoliko dana preselio na ahiret. Imao je 60 godina. Bio je aktivista Odbora Islamske zajednice u Pljevljima i predsjednik Udruženja prognanih Bukovičana. Do smrti je bio mujezin Husein-pašine džamije u Pljevljima. Ferid ef. Osmanagić, imam iz Pljevalja, o Jakubu Durgutu kaže: “Jakubova volja, upornost i vedrina plijenila je ljude koji su dolazili u kontakt s njim, a njegova iskrenost i želja da svakome izađe u susret ulijevala je povjerenje ljudima koji su sarađivali s njim. Jakubova posljednja želja je bila ponovna izgradnja džamije u selu Planjsko, koja je zapaljena 1992. godine, i na tom projektu je marljivo radio.”

Kao spomen na rahmetli Jakuba donosim citat iz njegovih istraživanja o stradanju Bošnjaka iz bukovičkih sela: “Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana, u periodu od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba, a 70 njih je podvrgnuto teškoj fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, uništene dvije džamije, dok je 90 porodica s oko 270 članova protjerano i uglavnom sva domaćinstva opljačkana. Od 31 sela Bukovice u kojima su živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24 sela. Danas u sedam sela živi 16 nekompletnih porodica s 47 članova.”

DŽAMIJA U RAŠČIĆIMA

Zaustavljamo se pred obnovljenom džamijom u Raščićima, koja svojom monumentalnošću i ljepotom čini najljepši detalj razglednice ovog sela i cijele Bukovice. Nekad je ovo selo imalo kulu i niz drugih prepoznatljivih objekata. Danas uz džamiju i tek nekoliko obnovljenih kuća imaju bašče s visokim, starim i dobrano oboljelim stablima šljive požegače. Ove godine nisu rodile. Nijaz Raščić naselio je u Raščiće svoja pčelinja društva. Sa svojim pčelama pridružio mu se i hadžija Dobrača iz Sarajeva. Neka su se makar pčele vratile u ovaj lijepi i pitomi kraj.

Džamija u Raščićima smatra se najstarijom džamijom na području Odbora IZ Pljevlje. Uništavana je 1913. i 1943. godine, a nakon Drugog svjetskog rata nije obnavljana. Imami džamije najčešće su bili iz porodice Raščić, a posljednji imam bio je Salih-beg Raščić. Od džamije je bila ostala kamena munara visine oko 25 m, a minirana je i uništena 20. maja 1993. godine.

Odbor Islamske zajednice Pljevlja pokrenuo je aktivnosti oko ponovne izgradnje džamije, formirao je Građevinski odbor, a za predsjednika je imenovan Nijaz Raščić, koji će se pokazati i najvećim donatorom na obnovi ove džamije. Kamen temeljac za obnovu džamije postavljen je 27. augusta 2016. godine. Za svega pedesetak dana džamija je izgrađena i pokrivena.

Svečano otvorenje obnovljene džamije desilo se 12. augusta 2017. godine. Pred nekoliko stotina Bukovičana rasutih po svijetu i njihovih gostiju govorio je i reis Crne Gore i uz ostalo kazao: “Mi danas svjedočimo o tome da smo obnovili ono što nam je u prošlosti bilo porušeno. Neka ova džamija bude povod da se u što većem broju vraćate na ove prostore.”

Na toj svečanosti Nijaz Raščić je ispred Građevinskog odbora uručio posebnu plaketu unucima komšije Pavla Đerkovića. Raščić je kazao: “Đerković je februara 1943. godine spasio veliki broj mještana sela Raščići i pokušao zaštititi džamiju od uništenja. U tom nastojanju je i poginuo. Februara 1943. četnici su u Bukovici ubili oko 500 muslimana, među kojima starce, žene, djecu. Uništili su tada sve tri džamije.”

SLOVO O BUKOVICI

Bukovica je prostrano područje površine oko 104 km² s oko 35 sela i zaseoka. S tri strane graniči s BiH. Zanimljivo je da je Bukovica od Pljevalja udaljena oko 70 km. O Bukovici je pisao i dopisnik beogradske Politike Grigorije Božović. On je Bukovicu posjetio 21. marta 1933. godine. U reportaži je konstatirao da je gotovo svaki treći Bukovičanin beg ili aga, te da ni Bihor nije toliko begovski kao Bukovica.

U arhivu Odbora Islamske zajednice Pljevlja stoji podatak o popisu stanovništva u pojedinim džematima od 16. marta 1937. godine koji su vodili imami-matičari, gdje stoji: “U džematu Planjsko ima 1.278 muslimanskih duša, i to 694 muških i 584 ženskih, a na području džemata Raščići ima 1.514 članova muslimanskog življa. U Bukovici su postojale džamije u selima: Planjsko, Raščići i Rosulje. One su u posljednjih 100 godina više puta uništavane. Džamija u Rosuljama je dva puta uništavana 1913. i 1943. godine i ponovo podizana. Ona postoji i danas, ali nema svog džemata, jer je stanovništvo izbjeglo ili protjerano. Džamija u Rosuljama je prva obnovljena džamija u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata. (Obnovljena je 1959. godine.) Džamija u Planjsku je zapaljena 1913, 1943. i 1993. godine. Još nije obnovljena.”

DŽUMA U RAŠČIĆIMA

Budući da u Raščićima nema niti jedan Bošnjak koji se zastalno vratio, s vremena na vrijeme aktivisti na čelu s Nijazom Raščićem organiziraju obavljanje džume. Tako je bilo i 27. septembra 2019. Dobar broj Bukovičana došao je iz Sarajeva, Pljevalja i drugih mjesta, a džumu je predvodio i podsticajnu i inspirativnu hutbu održao reis IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić. Govorio je o čuvanju identiteta i potrebi vraćanja sebi i zavičaju. Podvukao je primjere u dvojici ljudi, rahmetli Jakubu Durgutu i Nijazu Raščiću. Mujezinio je glavni pljevaljski imam Samir ef. Kadribašić. Prisutan je bio i Ferid ef. Osmanagić.

Poslije džume u kući Nijaza Raščića, koji je i inicijator ovog okupljanja, priređen je zajednički ručak za sve džematlije.

Pred moj povratak u Sarajevo limari završavaju pokrivanje šadrvana ispred džamije, a iz jedne hošefane zapahnu me miris suhih šljiva. Pošto domaće nisu rodile, Nijaz je nekoliko stotina kilograma šljive nabavio na Tjentištu. Šadrvan i hošefana u jednom malom mjestu kakvo su Raščići imaju znakovitu poruku.

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!